U modernoj civilizaciji monogamija je dominantan oblik muško-ženske zajednice. Jedan muškarac i jedna žena smatraju se dovoljnim za sretan brak ili partnersku vezu. No je li oduvijek tako i što kažu naši geni?
Sigurno se svatko od nas ponekad zapita jesu li ljudi doista monogamna vrsta, kao što nas u to želi uvjeriti uvriježeni narativ o tome kako je dan vjenčanja najvažniji dan u životu nakon kojeg slijedi '… i živjeli su sretno do kraja života. Kraj.'
Naravno, u toj (nama se čini vječnoj, ali u stvari suvremenoj) bajci 'za svakog postoji netko', a 'djeca su kruna braka' – ali samo ako govorimo o heteroseksualnim parovima….
No da bismo potražili odgovor na to škakljivo i složeno pitanje, morali bismo se prvo složiti oko toga tko smo i što smo. Dakle, znanost kaže da je Homo sapiens životinja iz roda primata, dakle jedna od vrsta čovjekolikih majmuna, rame uz rame s čimpanzama, bonobo čimpanzama, gorilama i orangutanima (čije ime znači 'šumski čovjek') – a imamo, čini se, i nekih sličnosti s gibonima, iako oni nisu u istoj grupi majmuna.
Sada kada smo to raščistili, pogledajmo se u ogledalo – ako ste žena, vjerojatno ste nešto manjeg rasta i slabije muskulature od prosječnog muškarca i obrnuto. U biologiji se ta razlika naziva spolni dimorfizam. To znači da se, osim po spolnim organima, mužjaci i ženke razlikuju po veličini i/ili izgledu tijela.
Kod primata, minimalne razlike u tjelesnoj težini i veličini općenito, upućuju na monogamiju i nisku stopu neprijateljske konkurencije drugih muškaraca. Naime, razlike u veličini mužjaka i ženki najizraženije su unutar poliginih vrsta (jedan mužjak, više ženki). Primjerice, kod planinskih gorila dominantni mužjak monopolizira seksualni pristup ženkama i otac je 70% mladunčadi, stoga je mužjak gorile dvostruko veći od ženki (da bi mogao otjerati očeve onih preostalih 30% malih gorila).
Međutim, kod vrste koja živi u skupinama s više mužjaka i ženki, kao što su čimpanze, razlika u veličini tijela obično je negdje u sredini između monogamnih i poliginih majmuna – primjerice, muškarci su u prosjeku 15% teži od žena, pa se tako mogu najprije usporediti s monogamnim gibonima kod kojih su vrlo male razlike u veličini tijela prema spolu.
No treba imati na umu kako konkurencija kod parenja nije ograničena samo na veličinu ili razinu agresije – postoji još nekoliko faktora, poput utakmice spermija, društvenog statusa ili bogatstva, koje svakako treba uzeti u obzir!
Drugi faktor prema kojemu se procjenjuje način parenja primata jest veličina testisa. U usporedbi s našim najbližim živim rođacima čimpanzama, ljudska su jajca znatno manja. Bacite oko sljedeći put kada odete u zoološki vrt.
OK, sada se sigurno pitate zašto je važno čija su veća – ali manja jajca uz slabije izraženu razliku u veličini tijela između muškaraca i žena, upućuju na relativno nisku stopu seksa izvan veze (nisku u odnosu na čimpanze, naravno, a o bononobo čimpanzama, čija bi himna morala biti 'Sex Machine' Jamesa Browna, da i ne pričamo!).
Međutim, nemojte se žalostiti ako ste vlasnik para jajašaca, ipak su vam nešto veća od onih monogamnih primata, što bi ipak upućivalo na to da čovjek nije strogo monogamni primat. Ipak, zanimljivo je da genska istraživanja pokazuju kako je stopa pogreške kod očinstva ljudi vrlo niska, samo 2% u odnosu na neke druge vrste, poput monogamnih ptica (20%) i nekih sisavaca (5%). Dakle, mirno možete zagrliti svog oca, jer teško da ste u tih 2%, a ako i jeste – sada ste odrasli ljudi i sigurno vam više ionako nije važno tko je nositelj gena!
No ako ste mislili da smo se baš namjerili na muškarce, u krivu ste – i iz nekih ženskih karakteristika da se štogod (raz)otkriti.
Primjerice, kod žena, za razliku od ostalih životinja, izostaju vanjski pokazatelji ovulacije - osobito u usporedbi s upadljivim spolnim oteklinama naših bližih rođakinja, čimpanzi ili nešto daljih, pavijanica.
Nekada se smatralo da skrivena ovulacija u kombinaciji sa stalnom seksualnom 'prijemčivosti' žena olakšava društvenu monogamiju, čime se smanjuje društvena napetost među muškarcima unutar zajednice i tako se otvara mogućnost za stabilne, monogamne veze… Međutim, u novije vrijeme iz komparativnih istraživanja otkriva se kako skrivena ovulacija nije tipična samo za žene jer ženke nekih poliginih primata također ne pokazuju očite znakove ovulacije.
Ipak, dok razlike u veličini tijela upućuju na relativno monogamnu prošlost, veličina testisa (u odnosu na tijelo, a posebice na mozak ) muškarca ukazuje na to da se ljudi tijekom života 'pare' s više partnera nego što to vrijedi za neke druge monogamne primate.
Drugim riječima – sudeći prema isključivo fizičkim faktorima, čini se da ljudi većinom spadaju u monogamne životinje. Ali ne svi ljudi i ne u svim razdobljima, geografskim dužinama i širinama.
Primjerice, ako promatramo suvremena plemena koja još nisu zahvatili industrijalizacija i sve blagodati i zla modernog svijeta, vidjet ćemo kako je poligini brak (jedan muškarac s više žena) uobičajen u gotovo 85% društava, što se često koristi kao argument za povećanu potrebu muškaraca za seksom. Međutim, u većini poliginih društvenih zajednica većina je brakova u praksi monogamna, jer to što muškarac smije imati više žena, ne znači i da si to može priuštiti!
Primjerice, kod južnoameričkog plemena Pumé koji živi u savanama 20% žena i 11% muškaraca u nekom je trenutku tijekom svog života živjelo u poliginom braku, no većina brakova je ipak monogamna, s tim da se tijekom života pojedinci ponovno mogu naći na 'tržištu', baš kao i svi mi ostali.
Dapače, među lovcima skupljačima, društvima u procesu industrijalizacije i mnogim suvremenim zapadnim populacijama, nekoliko brakova tijekom života uobičajen je slijed događaja.
Stoga bismo mogli zaključiti kako su ljudi zapravo prirodno serijski monogamisti skloni povremenim izvanbračnim avanturama, što je otprilike i u skladu sa statističkim podacima prema kojima svaki drugi sklopljeni brak danas završava razvodom, a najčešći je razlog – nevjera u braku.
Zanimljivo je da u nekim zapadnim društvima, kao i u nekim plemenima lovaca skupljača, mlade spolno zrele osobe imaju roditeljsku podršku da se upuste u predbračni seks! Smatra se da je svrha takvog ponašanja omogućiti što bolji izbor potencijalnog dugoročnog partnera, što je – opet na osnovi statistike u zapadnim zemljama, dugoročno dobro, jer mladi ljudi tako mogu zadovoljiti spolnu radoznalost prije nego što se upuste u brak – jer se i na zapadu, kao i primjerice, kod Macushija iz Gvajane, nakon vjenčanja očekuje - monogamija.
Ono što je na zapadu rjeđe prisutno, a viđa se u nekim zajednicama u obliku društveno sankcioniranog oblika spolnog odnosa izvan braka jest višestruko, tj. djelomično očinstvo, odnosno dijeljenje supruge u određenim situacijama. Primjerice, među nekim nizinskim južnoameričkim zajednicama, žene uz svog muža redovito imaju nekoliko seksualnih partnera. Ta je praksa uobičajena među zajednicama koje smatraju da je za razvoj djeteta potreban doprinos više muškaraca. Međutim, kako poliandrija u južnoameričkim zemljama nije institucionalizirana, žene ne mogu formalno sklopiti brak s više muškaraca, ali od njih se svejedno očekuje da se dugoročno brinu o djeci.
U nekim drugim društvima postoji običaj razmjene partnera, no isključivo u točno određenim i propisanim situacijama. Najčešći su primjer Inuiti, eskimska zajednica u kojoj se monogamni parovi upuštaju u razmjenu bračnih partnera (poput 'mijenjam ženu', ali za istač!). O tome se, naravno, moraju složiti svi uključeni, a kombinacije često postanu dugoročne. Obje se situacije mogu usporediti s poliamornim vezama na zapadu, koje mogu uključivati jednu ženu i više muškaraca, jednog muškarca i više žena ili dva ili više parova – no takve su veze rijetke, odnosno točnije – s obzirom na to da se ne mogu institucionalizirati, o njima se najčešće javno ne govori, osim u sklopu rijetkih obrazovnih emisija ili se o njima govori i piše senzacionalistički, kao o kuriozitetu.
Ukratko, čini se da su ljudi – muškarci, baš kao i žene, većim dijelom svoje povijesti, te u većem dijelu svijeta - prirodno serijski monogamisti koji tijekom života promijene niz partnera, povremeno se upuštajući u neobavezne seksualne odnose.
Ali zašto su onda žene u većini društava i dalje u podčinjenom položaju te otkad je tome tako – čitajte u nekom budućem tekstu…
Piše: Rujana Jeger
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju magazina Elle #230
