Razvod ima svoju cijenu, i pod time najčešće mislimo na emocionalne i psihološke posljedice koje dolaze u paketu s kolosalnom životnom promjenom. Govorimo o porazu, godinama koje smo izgubili, ljubavi koja je bolno i dugo umirala i tisuću se puta pitamo može li se popraviti, ima li smisla počinjati u tridesetima/četrdesetima/pedesetima iznova. Plačemo, patimo, mislimo da nikad više nećemo voljeti niti biti voljeni. No razvod ima i svoju materijalnu dimenziju. Izračunati stvarne troškove razvoda braka gotovo je nemoguća misija, premda bi imati točan izračun bilo nevjerojatno praktičan i olakšavajući element pri donošenju odluke. Zvuči bizarno, sebično, proračunato, materijalistički? Mnoge se žene, nakon što su uložile dobar dio života gradeći nešto što se pred njihovim očima raspalo kao kula od karata, kad konačno smo- gnu snage reći „ne mogu više“, nađu u situaciji da se zapitaju koliko košta sloboda i mogu li si to priuštiti.
Kad zaista ne možemo više, možemo li si samo tako priuštiti da odemo?
Posebno ako su tui djeca, krediti, zajednička imovina poput kuće na moru u kojoj više barem jedno od vas ne može ljetovati, dugovi za kartice, porez, dom za roditelje i poslovično male plaće u Hrvatskoj koje samo što nisu narasle. Prvi je korak filmski – papiri za razvod. Skidaju se s neta, dobro, morate nabaviti printer ili u suzama ili bijesu otići u obližnju fotokopiraonicu. Biljezi su 13,27 eura. Ali tek tada počinje računica koja ovisi o tome razvodimo li se sporazumno ili pak tužbom te ima li u braku maloljetne djece. Obiteljski zakon propisuje da razvod mogu zahtijevati oba bračna druga sporazumnim prijedlogom razvoda braka ili tužbom ako se jedan od partnera protivi razvodu, uz što valja napomenuti da „muž nema pravo na tužbu radi razvoda braka za vrijeme trudnoće žene te sve dok njihovo dijete ne navrši godinu dana“. Djeca su vam starija od toga? Čitajte dalje.
„Trošak postupka u parnici radi razvoda braka sastoji se od sudskih pristojbi (pristojba na tužbu i na presudu) i troškova zastupanja odvjetnika ako stranku zastupa odvjetnik, a odvjetnički trošak reguliran je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika“, objašnjava zagrebačka odvjetnica Eleonora Katić dodajući da on iznosi 200 bodova (vrijednost jednog boda je 1,99 eura): „To je trošak koji strani koja uspije u sporu sud može na njezin zahtjev dosuditi u parnici. U skladu s odvjetničkom tarifom odvjetnik može sa strankom posebno dogovoriti i visinu nagrade za svoj rad ugovorom, a i po satu, no taj ugovor ne obvezuje sud pri dosuđivanju troška u parnici.“
U razgovoru s nekoliko zagrebačkih odvjetnica koje su često angažirane na visokoprofilnim razvodima doznajemo da je trošak mnogo viši od tih obaveznih 390 eura sudskog troška ako uđete u parnicu sa svojim partnerom. Svaki odvjetnički ured ima svoju tarifu, a broj ročišta varira ovisno o specifičnostima slučaja. „Trajanje procesa ovisi od slučaja do slučaja, dokazima koji se provode u postupku, saslušanju stranaka, pribavi mišljenja Zavoda za socijalni rad, posebnog skrbnika djeteta ili se provode i drugi dokazi“, govori Katić.
Ispada da je najjeftiniji razvod sporazumni. „Postoji, naime, još jedna velika stavka, a to je vještačenje, koje plaća stranka koja ga je predložila. U najboljem slučaju stranke ga plaćaju pola-pola, ali pitanje je hoće li na to pristati stranka koja se ne slaže s razvodom. Vještačenje nije obavezno, ali ponekad je nužno. Često ga i sam sud predlaže strankama. Dodatni trošak može biti podjela bračne stečevine. To je drugi postupak, a odvjetnici najčešće dogovaraju postotak od dobivenog“, tumači Una Zečević Šeparović koja često radi sa žrtvama nasilja te napominje da žrtva može ostvariti pravo na besplatnu pravnu pomoć. Dakle, ako ipak nismo rođeni pod sretnom zvijezdom i nađemo se u sudskom postupku, moramo računati i na to da će razvod potrajati, a kada je riječ o trajanju samog postupka, teško je dati konkretan i jednoznačan odgovor.
Katić dodaje: „Provođenje kombiniranog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja utječe na trajanje postupka, a na njegovu duljinu mogu utjecati i same stranke svojim ponašanjem, izbjegavanjem dolaska na rasprave, izbjegavanjem dostave dokumentacije potrebne radi utvrđivanja imovinskog stanja u svrhu određivanja visine uzdržavanja za maloljetno dijete/djecu te na razne druge načine.“ Kada stranka tužbom traži da sud razvede brak u kojem su rođena maloljetna djeca, potrebno je donijeti odluku o roditeljskoj skrbi – „s kojim će roditeljem dijete/djeca stanovati, način održavanja osobnih odnosa s roditeljem s kojim ne stanuju te visina uzdržavanja koju je roditelj koji ne stanuje s djecom dužan plaćati“. Uz to, obrazlaže Katić, „tužbom može biti obuhvaćen i zahtjev za uzdržavanje bračnog druga ako stranka ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na uzdržavanje drugog bračnog druga“.
No uz sve zavrzlame koje vas mogu snaći u postupku razvoda, pitanje alimentacije najčešće je obojeno najvećom dozom gorčine i razočaranja jer dolazi s bolnim uvidom – što je, nažalost, nerijetko slučaj – da se bivši partner ponaša kao da je autor „tutoriala za izbjegavanje alimentacije“.
Neplaćanje alimentacije tako je često protkano miskoncepcijom da se „plaća bivšoj partnerici“, a ne da je riječ o poštovanju djetetova prava.
Iako se dugovanje može potraživati pokretanjem ovrhe te je zakon precizno propisao visinu novčanog iznosa za uzdržavanje, riječ „alimentacija“ većini je razvedenih tema koja unosi instantnu dozu nemira u svaki razgovor. Naime, nerijetko se čuje da „bivša traži previše“ (muškarci s kojima smo razgovarali tvrde da im razvod ozbiljno utječe na financijsku stabilnost), ali ostaje činjenica da se mnoge žene bore s neplaćenim alimentacijama, što znači da je isključivo na njima cjelokupno financiranje djetetovih potreba.
Visina minimalne alimentacije koju je dužan platiti roditelj koji ne stanuje s djetetom određuje se u postotku od prosječne mjesečne neto plaće koja je u 2022. godini iznosila 1015,73 eura. Jedan od instituta koji dokidaju alimentaciju onaj je temeljen na „ravnopravnom roditeljstvu“ koje je u Hrvatskoj još iznimno rijetko. Iako se o pitanju dobrobiti djeteta koje se tjedan za tjedan (ili u nekoj drugoj dinamici) seli od jednog roditelja drugome još lome koplja, u osnovi je riječ o principu koji predviđa da razvedeni roditelji podjednako sudjeluju u skrbi o djetetu, a ne da dijete s jednim roditeljem živi, dok drugog tek povremeno viđa. Da roditelji ravnopravno sudjeluju u odgoju svog djeteta, unatoč tome što su razvedeni, u osnovi je dobra ideja, no i ona sadržava neke zamke.
„Moje je mišljenje da bi ovakav princip podjele vremena trebalo podržavati samo ako proizlazi iz dogovora ravnopravnih roditelja, dakle bivših partnera između kojih ne postoji snažniji nerazmjer u imovinskom stanju i, naravno, pod pretpostavkom da u odnosu nije bilo nasilja“, ističe odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić napominjući da ni sam Obiteljski zakon ne prepoznaje mogućnost da dijete stanuje tjedan dana kod jed- nog, a tjedan kod drugog roditelja. „Neovisno o tome pronađen je jezični konstrukt koji je zaobišao odredbu zakona pa neki suci donose presude 'tjedan/tjedan', a neki smatraju da Obiteljski zakon ne podržava tu mogućnost i ne donose presude prema ovom principu intervencijom države, nego samo ako proizlazi iz dogovora roditelja koji se procjenjuje dobrim“, objašnjava dodajući da se „ovaj model koristi i kao način izbjegavanja plaćanja uzdržavanja“.
Ako ste izbjegli sudske troškove i dogovorili alimentaciju da obje strane mogu preživjeti, čestitamo. No niste gotovi. U dugotrajnim brakovima imovina može biti gori kamen spoticanja i od skrbništva. Tradicionalno muškarci odlaze iz stanova i ostavljaju ih djeci i ženi, no ako niste u toj situaciji, najčešće oba partnera idu svojim putem u najam čije troškove više ne dijele ili jedan od partnera preuzima kredit i mora isplatiti drugoga. Zavrzlama s podjelom imovine često dovodi do pitanja nije li bolje prodati svu zajedničku imovinu i pokriti zajedničke dugove i/ili podijeliti novac, ali mnogima je preteško, posebno u osjetljivim godinama nakon razvoda, i pomisliti na odvajanje djece iz njihovih domova, gubitak prirodne baze, rastanak od kvarta, navika i još jednog dijela identiteta. „Bračna stečevina može se utvrđivati i dijeliti izvansudskim tzv. mirnim postupkom, dakle dogovorom stranaka, pa u tom slučaju stranke sačine bračni ugovor koji mora biti u pisanoj formi i potpisi obiju strana moraju biti ovjereni“, govori Katić. „Ako se stranke ne mogu dogovoriti, pokreće se parnični postupak tužbom na utvrđenje bračne stečevine. Trošak utvrđenja i diobe bračne stečevine ovisi o vrijednosti imovine koja je predmet utvrđenja i diobe.“
Život poslije života možda se čini idiličan (i često zna biti), ali samostalni AFTERLIFE nosi i financijske posljedice koje često zateknu osobe koje su naviknute živjeti u paru.
Od već spomenute najamnine preko samostalnog plaćanja svih računa, djetetovih aktivnosti, rođendana, Wolt dostava te hitnih vodoinstalaterskih troškova (jer više ne postoji onaj koji zna malo o cijevima koje cure, ali nešto ipak zna), u cijenu koja je neizračunljiva ali opipljiva treba ubrojiti i dekonstrukciju prijateljske i obiteljske mreže, samoću koja zna biti zastrašujuća (nedjelje nam većina ispitanika predstavlja kao low point), psihoterapiju koja nije jeftina (od 400 do 1000 kuna sat), ljetovanja s prijateljicama bez sigurnosne mreže dviju plaća i potencijalni užas spoznaje da su se prve bore pojavile u vremenu koje smo izgubili u braku koji je propao. Ne gube žene samo to, mnoge su u nesretnim brakovima odgađale majčinstvo pa iz njih izašle biološki prekasno za djecu.
Može li nas prekasni razvod stajati i nove (prave) ljubavi? hoćemo li nakon ovakvih bitaka postati previše oprezni, previše ogorčeni, previše nepovjerljivi za novo partnerstvo? Ide li sloboda u paketu s PTSP-om gubitka jedne ljubavi i povjerenja u drugu?
Iako nam se može činiti da se svi oko nas rastaju, nikada u posljednja dva desetljeća u Hrvatskoj nije zabilježeno manje razvoda nego protekle 2022. godine. Broj pravomoćno razvedenih brakova imao je vrhunac u 2016. godini, nakon čega se taj trend iz godine u godinu smanjivao. No dok je donedavno, navode podaci Državnog zavoda za statistiku, razvodom završavao svaki treći brak, lani je ta sudbina snašla tek svaki peti. Međutim, to nipošto ne znači da smo iznenada postali majstori u mirnom postizanju kompromisa, eksperti za oproste i manevriranje razočaranjima ili pak šampioni u rješavanju konfliktnih odnosa.
Analitičari taj nagli pad razvoda brakova objašnjavaju velikim iseljavanjem mladih koji sklapaju brakove i razvode se u inozemstvu, ali i gospodarskom krizom koja utječe na to da veći broj ljudi ostaje u nezadovoljavajućim vezama zbog opće nesigurnosti, neizvjesnosti, nezaposlenosti i drugih ekonomskih čimbenika koji utječu na životni standard.
Zbog pružanja barem određenog oblika financijske sigurnosti brak u razdobljima velikih kriza postaje i važno klasno pitanje, a njegovo sklapanje ili izbjegavanje da se prekine svojevrsna je sigurnosna mreža koja pojedince štiti od potonuća u neimaštinu.
Na kraju krajeva ono što ne treba zanemariti jest da je brak (i) ekonomska zajednica, a izlazak iz bračnog odnosa, koliko god on loš bio, treba si moći priuštiti. Romantici će možda zaneseno konstatirati da „sloboda nema cijenu“, ali kada je riječ o razvodu braka, ta je poetična misao, nažalost, daleko od istine. Sloboda itekako ima cijenu, onu opipljivu s valutom i datumom dospijeća, ali i onu drugu, ništa manje važnu, emocionalnu i psihološku. Pitanje je samo koju smo spremniji platiti – otići ili ostati.
