Kad sam imala 17 godina, u godišnjaku maturanata moji kolege proglasili su me „osobom koja će najvjerojatnije postati sljedeća Donna Karan“. Iako moji dobronamjerni prijatelji možda nisu baš odabrali dizajnericu koja najbolje odgovara mojem modnom senzibilitetu (bez uvrede neponovljivoj Donni, naravno), zapravo su htjeli reći: „Susie voli modu.“ Ili još preciznije: „Ne razumijemo baš zašto dolazi na sat povijesti u viktorijanskoj bluzi, s dvije vintage podsuknje, prugastim grijačima za noge i tenisicama Buffalo.“
Za mene je više uvijek značilo bolje. Od trenutka kada sam imala potpunu kontrolu nad svojom garderobom, svakom dosadnom komadu dodala bih kaotične duge tie-dye tehnike. Jedna suknja nije bila dovoljna – morala sam nositi tri. Postoji li način da se istodobno kombiniraju puderasto plava, mint zelena i nježno ružičasta? Naravno! Može li outfit vizualno balansirati pet različitih uzoraka? Odgovor je uvijek bio potvrdan. Kad sam si napokon mogla priuštiti vlastitu odjeću, instinktivno sam posezala za najraskošnijim komadima, najširim i najsvjetlijim paletama boja te najluđim teksturama na policama trgovina. Maksimalizam mi je bio utočište u trenucima teškoća, tuge i nesigurnosti. Kad se nakon pandemije počelo govoriti o „dopaminskom odijevanju“, mogla sam s ponosom pokazati svoj vizualno stimulativni ormar kao instantni izvor sreće.
Srećom, zahvaljujući povratku Alessandra Michelea na modnu scenu ove sezone, sada kao kreativnog direktora Valentina, maksimalizam se (u pouzdano cikličkom svijetu mode) ponovno vraća. Opet smo slobodni uživati u vintage slojevima odajući počast bogatoj Valentinovoj povijesti velikih mašni, čipke i točkica koje sada djeluju nevjerojatno aktualno. Zamislite modni višak iz 1980-ih, kao što je prikazan u hit-seriji „Rivals“, adaptaciji romana Jilly Cooper.
Nicolas Ghesquière nikada se nije bojao maksimalističkog izraza, a u Louis Vuittonu izazvao nas je hibridom između haljine i hlača s jednom nogavicom. U Saint Laurentu Anthony Vaccarello zavirio je u arhivu modne kuće i pronašao zlatni rudnik u sukobljenim, vibrantnim svilenim i satenskim tonovima dragulja. Jonathan Anderson natjerao nas je da poskakujemo u ritmu njegovih haljina s obručima iz 19. stoljeća i iridescentnog lakiranog perja u Loeweu. Najveće manifestacije maksimalizma su one koje vas natjeraju da povjerujete kako biste možda mogli šetati po Tescu odjeveni u te ekstremne kreacije.
No je li maksimalizam ikada uistinu nestao? Moda stalno ima potrebu proglašavati trendove naglašenim, bombastičnim naslovima. Preokrenula sam očima kada su brojni članci veličali „diskretne“ vrline tihog luksuza potaknuti histerijom zbog finalne sezone „Nasljeđa“ – jer čim počnete nabrajati brendove i oblagati se u kašmir boje zobenih pahuljica, to više nije ni tiho ni diskretno. A prisjetimo se i normcorea, pojma koji je 2013. skovala ni manje ni više nego trendovska agencija. Možda je jednostavna istina da neki ljudi prirodno gravitiraju slojevima neutralnog kašmira i neupadljivim hudicama, a neki jednostavno ne.
Svaka antimodna, pseudominimalistička trendovska objava neizbježno izaziva reakciju i otpor onih koji odbijaju odustati od bogatog modnog repertoara – boja, uzoraka, tekstura, tkanina i raskošnih oblika. A upravo je to ono što modu čini tako fascinantnim i slojevitim fenomenom.
Štoviše, što je maksimalističko ovisi o perspektivi iz koje gledate. Čak i u kanonu navodno minimalističke Phoebe Philo postoje maksimalistički trenuci – poput hlača s rubovima od perja i zakrivljenim izrezima (koje su se rasprodale u trenu). Matthieu Blazy, koji je nekoć radio za Philo u Célineu, učinio je Bottega Venetu vlastitom vizijom zahvaljujući briljantnom osjećaju za zanimljive teksture koje privlače poglede i slave zanatsku izradu. Maksimalizam nadilazi trendovske etikete i estetiku, to je, prije svega, stav koji neprestano potiče čistu kreativnost i eksperimentiranje.
Često sam govorila da bih bila financijska katastrofa ako bih postala kupac za neki robni dućan ili butik. Uvijek bih birala najekstravagantnije komade koji gotovo nemaju komercijalnu vrijednost – takozvani show pieces u industriji – u nadi da ću ljude uvjeriti kako im je itekako potrebna pantomimsko ružičasta mini krinolina haljina Simone Roche. No ljudi poput Annie Doble, koja u svom dućanu Annie’s Ibiza prodaje unikatne vintage komade i dizajnira OTT (over the top) svečanu odjeću, pronašli su vjernu publiku obožavatelja koji žele isključivo ekstravagantne kreacije. U njezinim buticima, nalik na škrinje s blagom u Ibizi i Londonu, maksimalizam vlada bez konkurencije. „U posljednjoj kolekciji dizajnirala sam malu crnu haljinu, ali jednostavno se nije prodavala. To ne funkcionira kod mene. Najprodavaniji su mi najluđi komadi“, priznaje.
Instagram i njegov algoritam neko su vrijeme nametali jedinstvenu estetiku – val influencera u savršeno usklađenim slojevima bež nijansi, uz matcha latte i rutine vježbanja. No TikTok je vratio nesavršenost i neopterećenost u sadržaj društvenih mreža omogućivši individualnom stilu da ponovno zasja. Eve-Lily Charlotte, samoprozvana „maksimalistička cat lady“ iz Manchestera, privukla je publiku na Instagramu i TikToku neustrašivim stilom, proširujući ograničeni i klišeizirani pojam influencerskog izgleda. „Oduvijek sam se osjećala kao autsajder i neke od najdražih poruka koje sam dobila bile su od ljudi koji su mislili da se ne mogu odijevati na određeni način zbog dominantnog stila influencera“, otkrila je te dodala: „Kažu mi kako im moji outfiti daju samopouzdanje da izađu iz svoje ljušture.“
Maksimalizam ne mora uvijek biti visokooktanska vizualna gesta ograničena na crvene tepihe i upečatljive videoisječke. Ono što se na modnim pistama može činiti kao dramatičan povratak maksimalizmu s vremenom se filtrira u suptilnije načine odijevanja za naše osobne užitke. To je prava snaga modnih manifestacija maksimalizma: usred neprestanih sukoba, nestabilnih ekonomija i nesigurnog svjetskog poretka radost cipela ukrašenih biserima, razigrane suknje od točkastog tila ili čiste hrabrosti nošenja ružičaste, crvene i narančaste odjednom ima neupitnu moć podizanja raspoloženja. Čak i ako je to samo za jedan jedini, razigrani trenutak.
