Mit o Nikoli Vudragu: beskućnik, boem, povučen tip, uspješan vani, karizmatičan, ekscentričan, čak i težak. No dočekuje nas najlakši suradnik na svijetu, sušta toplina umjetnika koji intuitivno razumije set, fotku te koji ima razloženu i sjajnu viziju ženskog modela kao dio svoje umjetnosti. Ona je, istina, „maskulina“ u materijalu, veličini, snazi, ali ima u njoj puno nježnosti – u motivima koketerije sa srednjovjekovnim, simboličkim, religioznim, maestralnim, gigantskim, da, ali i lirskim. Dočekuje nas radionica, majstori šegrti koji mu pomažu, ogroman set nevjerojatnih alata, zaseban studio gdje su izloženi njegovi radovi, ali i obiteljski dom nedaleko od radionice. Nikola je spreman pomoći, ali i razgovarati o svemu.
Dok se ekipa priprema, pitam ga za te neogotičke romantizirane priče o njemu kao čovjeku koji je zbog umjetnosti bio spreman spavati u kombijima, o Parizu kao slamci spasa, o putovanju od borbe s privilegijem zagrebačkog centra do jednog od najcjenjenijih i najuspješnijih suvremenih umjetnika iz Hrvatske. „Ne mogu reći da nešto od identiteta ugrađujem u svoju umjetnost, nego sam u njoj pronašao smisao i identitet, jesam i živim svoju umjetnost. Takav način života ima svoju cijenu, no prihvaćanje, razumijevanje ili pripadanje nikad nisu bili u opisu ni umjetničkog posla ni poziva te me često taj način života doveo u nesvakidašnje situacije. Ne čude, dakle, razne priče koje ne samo da su istinite, nego su ublažene i skraćene verzije. Možda sam u krivu, no promatrajući svijet oko sebe, samog sebe i obrasce koji se ponavljaju tijekom povijesti, vidim izvorište svakog umjetničkog djelovanja u intenzivnoj emociji, bila ona ljubav, bol, trauma ili ekstaza, a stalno izlaganje ili evociranje takvih emocija slama čovjeka, no kroz te pukotine izvire svjetlo koje zovem umjetnost. Život između pada i kreacije.“
Stan djeluje točno tako: kupaonica, kuhinja, stolovi, stolice, sve je napravio vlastitim rukama. Prostorom dominira boja sirovog željeza i biblioteka na koju je Nikola posebno ponosan te nam otkriva da se tu nalaze knjige stare 200 godina, a na drugom su kraju, pod ključem, i neke stare do pet stoljeća. Sad kad se smjestio u Varaždinu, pitam ga osjeća li razliku između Hrvatske i Pariza. „Razlika je razvidna, to je centar umjetničkih zbivanja, grad koji živi umjetnost. Standardi su sasvim drugačiji, konkurencija nemilosrdna ali zdrava, a rokovi gotovo nemogući. Mjesto je to koje te pita ‘tko si’ i čeka da pokažeš od čega si. Taj Pariz me promijenio i, moram priznati, ostao mjesto jednog od najvećih utjecaja na moj umjetnički put. Kad uklonim ono površinsko kao što su galerije i prodaje, najvažnije je bilo i ostalo iskustvo koje je potvrdilo i učvrstilo moju umjetničku misiju. Za umjetnika nije zdravo zadržavati se na mjestu prevelikog društvenog utjecaja, a moje su umjetničke aspiracije bile drugačije od prijašnjih umjetničkih scena u kojima sam se kretao. Stremio sam drugačijim idealima pa me tako i Pariz oslobodio. Tu slobodu stvaranja i pronalaska umjetničkog identiteta zadržao sam i selidbom na sjever Varaždina gdje sam se fizički i mentalno distancirao od centralizirane gužve kulturne scene, lokalnih artističkih moda te u miru počeo slobodno i neograničeno stvarati. To je dosad rezultiralo izložbom u Veneciji tijekom Biennala, uspjesima u Poljskoj i Emiratima te svim ostalim prilikama za koje kao umjetnik ne bih bio spreman razmišljajući lokalno.“
U jednom trenutku njegova supruga dolazi ne s jednim, nego s četvero male djece (uz svog sina Arthura Elronda čuvaju i sestrine klince), a mi se spuštamo u radionicu gdje Nikola provodi noći. Žena u meni ne može se ne zapitati kako je nagovorio suprugu na život u preuređenoj napuštenoj tvornici i kako izgleda taj život. „Izgleda predivno. Crna industrijska zgrada na umjetnom otoku, između kanala i rijeke Drave, u park-šumi na sjeveru sa šest hektara dvorišta. U smislu radnog prostora, tu su mi glavna metalska radionica, alatnica, manja radionica za glinu, lakirnica, prostorija za lijevanje, skladište čelika i ostalih materijala, galerija, uredski prostori, park za skulpture, parking te mjesto za strojeve i kamione. Sve to zahtijeva logistički prostor kakav prije nisam imao pa sam se snalazio po malim radionicama i dvorištima. Supruga Paula, rodom iz Zagreba, nije imala nikakav problem sa selidbom jer Varaždin jest ono što je Zagreb nekad davno bio. Varaždin ima jedan stari nivo bečke škole, grad je po mjeri čovjeka. Tu nema buke i beskonačnog prometa ni raznih okolnosti koje oduzimaju previše vremena. Samo vrijeme mi je zapravo najvažniji faktor, jer vrijeme je jedina valuta koju najviše trošimo, a ne znamo joj stanje na računu pa je nastojim maksimalno optimizirati. U ovu sam zgradu uselio kad je bila prazna te sam počeo polako raditi na funkcionalnosti i estetici. S vremenom je donesena odluka da se od te lokacije napravi svojevrstan umjetnički hub, iako zbog boemskog prizvuka i cijene ‘euro po kvadratu’ ne preferiram taj naziv, prije je to poslovna zgrada kreativnih industrija. Nakon mog useljenja pridružili su se i razni moji suradnici, neki umjetnici, neki obrtnici, svi majstori u svom poslu, od obrade drva, izrade keramike do gitara i 3D tehnologija. Tada smo s već formiranom ekipom i jasnim ambicijama Paula i ja u pravnom smislu osnovali umjetnički centar RezervArt ili punim imenom Hrvatsku udrugu za promicanje i razvoj intelektualnog i umjetničkog stvaralaštva čija je misija edukacija javnosti i poboljšavanje kvalitete života, kako lokalne zajednice tako i umjetnika. Shvatili smo s vremenom da nije poanta uzeti nekoga za ruku pa ga voditi za sobom, nego podijeliti iskustva te dati potrebne alate i informacije pa ako je spreman imat će sve potrebno da krene na sljedeći nivo.“
Nikola nas je zamolio da dođemo na vrijeme kako bismo se stigli pripremiti za padanje noći. Inzistirao je da se Hana snima kao majstorica, s potpunim mrakom iza sebe. „Ako je dan prilika za akciju, onda je noć definitivno stanje mira, koncentracije i stvaranja. Pod okriljem praznine i crnila jasno vidimo ideje koje sjaje iz mraka. Nema suvišnih podražaja, nema buke i galame, nemira i žurbe. Rad noću daje ti da budeš otvoren, opsesivan, zaluđen, suočen sam sa sobom. Kažu mudri ljudi s Istoka da ljepota jest kad ti nisi. Kad te nešto toliko obuzme da zaboraviš na sebe i potpuno si fokusiran, dok to oko tebe postaje dio tebe. Bila to ljepota, meditacija ili samo apsolutni fokus, noć je faktor koji to potencira, a rad na umjetnosti u takvom stanju pruža ti ne samo da radiš, nego i da postaneš dio te kreacije. A kad je vrijeme da staneš, dočekaju te cvrkut ptica i zraka novog sunca s Istoka.“ Dok namješta Hanu u željenu pozu, daje upute šegrtima kako će upaliti svoj alat ne bi li joj stvorio, prividno, krila. Sve miriše po kaljenju, po metalu.
„Postoje određeni materijali s kojima rezoniramo. Intelekt i namjera vode nas kroz život, no svejedno intuicija ima posljednju riječ. Na mom kreativnom ili stvaralačkom putu, koji je počeo rano u mom djetinjstvu, metal je taj koji se stalno ponavljao i naposljetku prevladao. Kad zadatak zahtijeva modeliranje u glini, završni komad ipak odlijem u bronci, mesingu ili čeliku. Kovanice koje modeliram i graviram u različitim materijalima ipak se kuju u varijantama metala, od srebra i zlata do raznih metalnih legura. Radio sam u kamenu, glini, drvu, staklu, slikao, izrađivao grafike, no najveći sklad sa samim sobom osjetio sam u željezu. U svim materijalima tražio sam onaj element povezanosti, no svi su mi djelovali kao objekti izvan mog svijeta. Sve dok se nisam potpuno prepustio i suočio s onim primordijalnim. Kad dodirnem komad željeza, u njemu osjetim tu napetost, čvrstoću i snagu. Osjetim sile, naboj i jezgru Zemlje koja se vrti duboko ispod nas. Emotivni i duboki odnos koji imam s tim materijalom nemam ni s čim drugim pa kako ja oblikujem njega, tako on oblikuje mene.“
Danima kasnije, dok pregledavam fotografije sa snimanja i odabirem završne, pišem Nikoli: „Evo što sam sve ja iščitala iz našeg snimanja: Evu, rajski vrt, jabuku spoznaje, igru s dualnim identitetom umjetnika koji je istodobno i stvaratelj i djelo pa je tako i naš model istodobno i muza i stvarateljica, snagu, moć kreacije, backstage feeling jer si nam dopustio da snimamo u tvom ateljeu. Jesam li što sam propustila?“ „Atelje nije mjesto, nego stanje između mita i stvarnosti. A za neke, samo radionica na sjeveru.“
