Prvi ispad narcističkog bijesa doživjela sam dok me vozio autom po Vukovarskoj. Ako ne živite u Zagrebu, zamislite dugačku ulicu s tri trake i hrpom automobila u kojoj je svaka nepažnja opasna po život. Na toj i takvoj ulici on je ničim izazvan odjednom počeo divljački urlati na mene i naglo okrenuo volan tako da smo u sekundi iz prve trake prešli u treću i opet nazad. Ne znam kako nas nije ubio. Od šoka i straha se nisam mogla pomaknuti, iako sam osjećala da moram pobjeći glavom bez obzira.
Puno toga tada nisam znala. Nisam znala da je to što proživljavam narcističko zlostavljanje, nisam znala ni da takvo što postoji, a najmanje od svega sam znala da je njegov temeljni mehanizam jedan od najgorih oblika zlostavljanja uopće - prisilna kontrola.
Prisilna kontrola je poseban oblik dugotrajnog, sustavnog zlostavljanja koji obuhvaća čitav spektar zlostavljačkih taktika: psihičko zlostavljanje, manipulaciju, gaslighting, ekonomsko zlostavljanje, izolaciju, seksualno zlostavljanje, prijetnje, zastrašivanje, praćenje, uhođenje, a nažalost i zlostavljanje vlastite djece samo zato da kazni žrtvu. Krajnji cilj počinitelja prisilne kontrole je potpuno podčiniti žrtvu kako bi izgubila svu autonomiju kao ljudsko biće i postala objekt u službi zlostavljača. Kombinacijom više tehnika kontrolirajućeg i zlostavljajućeg ponašanja nasilnik je drži u stanju permanentnog straha od toga što će on iduće napraviti. Tako žrtva, naoko slobodna osoba, u stvarnosti postaje taocem zlostavljača.
Zašto bi itko normalan pristao biti nečijim taocem? Pa nitko i ne bi. Prisilna kontrola ne počinje kao šaka u oko. Ona počinje kao cvijeće, šampanjci, izjave ljubavi, putovanja i najstrastveniji seks vašeg života. Klasični love bombing. Prisilna kontrola počinje pričama prijateljicama kako ste napokon upoznale onog pravog, blaženo nesvjesne da ste upale u mrežu zlostavljača čiji je jedini cilj da vas jednoga dana potpuno podredi sebi i da izgubite sva temeljna ljudska prava. To se događa vrlo polako, po sistemu kuhane žabe. Od početne faze ljubavne idile zlostavljač promišljeno i manipulativno uvodi različite oblike kontrole, jedan po jedan, i taman kad se naviknete na prethodni uvede novi, još gori level. A jednom kad shvatite da ste – kao žaba – skuhani, već je gotovo i izgubili ste sve resurse potrebne za odlazak. Mrežu podrške, financijsku neovisnost i bazičnu vjeru u normalan život.
Zlostavljač će vas polako odvojiti od prijatelja, obitelji, posla i svega do čega vam je stalo, da biste na kraju potpuno izgubili identitet i pretvorili se u njegovog zarobljenika.
Svako otkazivanje poslušnosti s vaše strane će biti kažnjeno, a koje će to kazne biti, zavisi o tome što nasilnik procijeni da je najefikasnije. Ne mora biti fizičko nasilje, ali svakako će biti zastrašujuće, toliko da ćete učiniti sve što je u vašoj moći da to izbjegnete. Gledajte, jednom kad doživite da vas skoro ubije u autu ni zbog čega, nećete se baš zajebavati.
Glavni je problem u tome što prisilna kontrola počinje taktikama koje uopće ne prepoznajemo kao zlostavljanje. Klasičan prvi korak je već spomenuto odvajanje žrtve od obitelji i prijatelja. Oni su najveća opasnost za nasilnika jer žrtvi mogu pomoći da jednog dana ode, a to se mora spriječiti pod svaku cijenu. I tu dolazimo do glavne razlike između obične kontrole i prisilne kontrole, kao i do odgovora na vječno pitanje što razlikuje „obično“ zlostavljanje od narcističkog. Ako vas zlostavljač vulgaris želi kontrolirati, a vi recimo želite na piće s prijateljicom, reći će vam da ne možete ići. To je obična kontrola. Vi ćete mu na to vjerojatno reći da nije normalan, otići od budale i više ga nikada ne vidjeti u životu. Narcistički zlostavljač međutim, iskusan u primjeni prisilne kontrole, samo će reći „Ideš van sa Sanjom? Pa ja sam mislio da ćemo večeras ostati skupa gledati film. Očito ti je ona važnija od mene.“ Vi ćete naivno reći „Naravno da nije, ljubavi“ i ostati doma. Za uspješnu vezu su važni kompromisi, zar ne? I tako više puta, sve dok i Sanja i svi vaši dragi ljudi ne odustanu od druženja s vama, odnosno onoga što je ostalo od vas.
Neće naravno stati na tome. Počet će vas omalovažavati pred ljudima pa od srama više nećete htjeti nigdje s njim, a već smo utvrdili da bez njega nigdje ni ne možete. (on bez vas može svugdje, btw) Ubijanje samopouzdanja je u samom korijenu prisilne kontrole. Često počinje s hinjeno dobrohotnim „Zar si to mislila obući?“ dok se vi divite svom odrazu u novoj haljini koja je još bila i na sniženju. Općenito, netragom će nestati svi nekadašnji komplimenti i oduševljenost vašim izgledom (to je bila samo rola za potrebe love bombinga) i toliko će vas predano omalovažavati i vrijeđati da ćete potpuno izgubiti samopouzdanje. Vrijeđanje će s vremenom postati otvorenije, ali još uvijek dvosmisleno, pa kad mu prigovorite zato što vas vrijeđa, on će samo reći „Isuse, pa šalio sam se, fakat si preosjetljiva“. Stari dobri gaslighting, najdraži pomoćnik svakog zlostavljača.
Budete li mu htjeli objasniti da vas kontrolira i da to nije u redu, vi ćete ispasti ludi. Ako ne želi da se viđate s drugim ljudima, to je samo zato što vas jako voli i želi provoditi više vremena s vama. Traži da mu date svoje šifre od društvenih mreža? Pa vas dvoje ste skupa i zašto bi među vama bilo tajni. Zar imate ljubavnika da mu ne možete dati svoje šifre??? Ako vam ne daje da upravljate vlastitim novcima, to je iz čiste ljubavi, da se vi ne morate zamarati financijama. Ako pak pokušate nekome iz svoje okoline objasniti da vas zlostavlja, tu ćete tek naletjeti na minu. Kako se nasilje uglavnom odvija između četiri zida, a on je na vani uglađen i uvijek lijepo pozdravi, malo tko će vam vjerovati. Osim toga, nije on glup. Čim osjeti da ste sve nesretniji i mogli biste otići, počet će pričati okolo kako ste u zadnje vrijeme nekako nestabilni, da se jako brine za vas, ne zna je li depresija ili što, evo on se trudi i ugađa vam na sve načine, ali vi jednostavno niste psihički dobro. I onda kad jednom nakon te priče vi nekome pokušate objasniti da je on taj koji je lud, samo ćete potvrditi njegovu priču. A kad stvarno pokušate otići, jednostavno će ponovo postati onaj princ iz bajke s početka veze, obasipati vas izljevima „ljubavi“ i vi ćete povjerovati da je sve ipak opet u redu. I ostati.
S vremenom će stvari postajati puno gore. Počet će kontrolirati apsolutno sve što radite, a za svako nedozvoljeno ponašanje bit ćete kažnjeni. Kazna može biti bilo što od silent treatmenta (da, i to je zlostavljanje) preko urlanja, vrijeđanja, prijetnji smrću pa sve do teškog fizičkog nasilja. Kad smo kod fizičkog nasilja, njega može i ne mora biti. Ostalim zlostavljačkim taktikama nasilnik dovede žrtvu u takvo stanje permanentnog straha da mu korištenje fizičke sile uopće nije potrebno. Ovo je ujedno i jedan od glavnih razloga zašto se prisilna kontrola teško prepoznaje kao zlostavljanje.
Prisilna kontrola dovest će vas do toga da živite poput zarobljenika. Sve ćete mu morati govoriti – gdje ste bili, što se radili, s kim ste bili, kamo idete. Ako jeste, zašto jeste, ako niste, zašto niste. Tko vam je ovaj, tko vam je onaj, koga to zavodite kad nosite kratko, s kim se kurvate kad radite prekovremeno. Od trenutka kad se probudite do trenutka kad legnete u krevet živjet ćete po njegovim pravilima. Svaku odluku u svakom trenutku svakoga dana morat ćete donijeti razmišljajući kako će on na to reagirati. I da stvar bude gora, nema baš nikakve šanse da svojim promišljanjem i ponašanjem izbjegnete njegov nasilni ispad jer se on NAMJERNO događa svaki put zbog drugog “povoda”. Kad smo kod povoda, nemojte misliti njemu treba povod da bi bio nasilan pa da vi nekim čudom možete nasilje spriječiti.
Nasilje nije trenutak gubitka kontrole. Upravo suprotno, nasiljem i zastrašivanjem se uspostavlja kontrola nad žrtvom. On je u svakom trenutku potpuno svjestan svega što vam radi i koliko vi patite zbog toga, ali ga jednostavno nije briga. Vi ste za njega objekt, ne osoba.
Zlostavljači koji koriste prisilnu kontrolu su ljudi nepostojeće empatije i visoke manipulativnosti, uz koju često nažalost dolazi i visoka inteligencija. Njihova sposobnost da zavaraju sve oko sebe da su oni stvarne žrtve je nevjerojatna. Otkad je termin narcističko zlostavljanje postao sveprisutan, sve češće čujem notorne zlostavljače kako optužuju svoje žrtve da su one zlostavljačice. Ništa čudno, projekcija im je glavni obrambeni mehanizam, a DARVO metoda omiljena obrana od svih napada. Deny, Attack and Reverse Victim and Offender – poreci zlostavljanje, napadni vjerodostojnost žrtve i preokreni narativ o tome tko je žrtva, a tko počinitelj. Ovu će metodu nažalost jako dobro upoznati sve žrtve koje dospiju na sud u borbi za skrbništvo s narcističkim zlostavljačima.
Najnoviji biser su pak zlostavljači koji su usvojili terapijsku retoriku pa činjenicu da vam zabranjuju da slobodno živite tumače kao „postavljanje granica". Gledajte. Kad vam dečko želi zabraniti da nosite kratke haljine „jer to šalje krivu poruku o vama“, to nije postavljanje granica. To je kontrola. Ako želi određivati s kim se trebate družiti „jer Marija ima loš utjecaj na tebe“, to nije postavljanje granica, to je kontrola. Postavljanje osobnih granica nikada nije drugoj osobi ugrozilo njenu slobodu. A kad smo kod granice, postavljanje vaših osobnih granica (onih stvarnih) je jedino što vas može spasiti od upadanja u ralje prisilne kontrole.
Kršenje temeljnih ljudskih sloboda kakvo proizvodi prisilna kontrola, osim traffickinga, postoji valjda još samo u ratu. I doista, kad me netko pita što je prisilna kontrola i kakav je to osjećaj za žrtvu, uvijek mu kažem da si zamisli logor. Mirnodopski logor, opasan nevidljivom žicom koju vidi samo žrtva, ali zna da ju čeka najstrašnija kazna ako joj se približi. Kad smo kod logora, ima tu nešto jako zanimljivo. Kad logoraši iziđu iz pravog logora njihovo iskustvo se poštuje, njihov PTSP se razumije i liječi, počinitelje se procesuira, preživjelim žrtvama društvo pruža potporu koliko zna i može i apsolutno nikome ne pada na pamet da tjeraju bivšeg logoraša da se druži s upraviteljem logora koji ga je tjerao da pije solnu kiselinu i spajao mu spolovilo na akumulator. Nitko ne tjera dojučerašnjeg logoraša da se tom monstrumu smješka, veselo komunicira s njim i daje mu svoju djecu na skrb i igranje. A upravo to se očekuje od žena žrtava prisilne kontrole jednom kad se od nasilnika rastanu, ali o tome u nekom drugom tekstu.
Prisilna kontrola ne prestaje odlaskom od nasilnika. Ne, tada poprima svoje najstrašnije oblike.
Logično, nasilnik ne podnosi gubitak kontrole, a vi ste upravo napravili ono što baš nikako niste smjeli - otišli. Čekat će vas uhođenje, maltretiranje na svim mogućim i nemogućim komunikacijskim uređajima, praćenje i sačekivanje, kampanje blaćenja u kojima će svakoga tko želi slušati uvjeravati da je on prava žrtva, a vi nasilnica, a ako imate zajedničku djecu čeka vas teksaški masakr motornom pilom od strane sustava koji brine samo o njegovim roditeljskim pravima, ne i o vašim temeljnim ljudskim. Pa samo ste žena, kad je to u Hrvatskoj nešto značilo.
Ako se spremate napustiti takvog nasilnika, obavezno potražite savjetodavnu pomoć i napravite sigurnosni plan. Za pomoć se NE javljajte sustavu (ne mogu ovo dovoljno naglasiti), osim dakako policiji ako vam je život u opasnosti, nego prvo kontaktirajte udruge koje rade sa žrtvama nasilja koje će vam pomoći da sigurno izađete iz takve veze i da nasilje prijavite na siguran način. Ako je neka žena koju poznajete žrtva ovakvog nasilnika, nemojte biti Karen i pitati „pa zašto jednostavno ne ode“. Zato što je odlazak od nasilnika sve samo ne jednostavan. Zato što s pravom umire od straha zbog tisuću prijetnji koje je do tada primila. Da će ubiti nju, da će joj oduzeti skrbništvo, da će ubiti djecu. Neki to nažalost i učine. Većina femicida dogodila se u razdoblju od nekoliko mjeseci nakon što je žrtva napustila nasilnika.
Zato pametno, planski, s podrškom bliskih osoba i stručnjaka koji znaju kako se to radi. A kad jednoga dana upoznate nekoga novoga i on vam postavi bilo kakav zahtjev koji utječe na vašu slobodu, znate ono kad osjetite u želucu „čekaj, ovdje nešto nije u redu“, okrenite se na peti, blokirajte sve kontakte i zaboravite da ste ga ikada upoznali. Intuicija sve zna, ali je ne slušamo, nego krenemo s racionalizacijama i završimo u govnima. Slušajte intuiciju, držite čvrste granice i nitko vas nikada više neće maltretirati. Da, toliko je jednostavno.
I najteže.