Zamislite da netko kupi prava na vaš autorski rad, ne da vam pravu priliku da ih otkupite i nastavlja zarađivati na njima, preproda ih trećoj strani, a kad uspijete prijeći preko toga dodatnim radom i trudom, snimi dokumentarac o vama u kojem vas on i njegovi suradnici prozivaju da „radite od sebe žrtvu“ i to „argumentiraju“ time što je vaš otac radio u banci i bio bogat i kako niste sirota, ali talentirana djevojka koja je uspjela unatoč svim preprekama. Jer jedino tako bi se taj uspjeh brojao – ali ovako ne.
Ništa od ovoga ne morate zamišljati, nego pogledati u novom dokumentarcu na Maxu koji je naručio Scooter Braun kako bi, pred „mirovinu“ iz menadžerskog biznisa, pokušao sprati ljagu sa svog imena i to tako da okalja ime i karijeru Taylor Swift.
Braun očito ima previše slobodnog vremena otkad su mu otkaz dale Demi Lovato i Ariana Grande. Jedini A-list klijent ovom nekadašnjem menadžerskom magu ostao je Justin Bieber, čija karijera se u posljednjem desetljeću okreće jedino oko njegovog Instagram profila i supruge Hailey. Braun je riješio snimiti dokumentarac u kojem su pojedini stručnjaci izrekli toliko nebuloza, koje su, jasno, izvučene iz konteksta, da je gotovo simpatično gledati neke ostarjele kritičare, pa i glazbenike koji su jedva dočekali da dobiju kakvu-takvu „argumentaciju“ koju će upotrijebiti da diskreditiraju Taylor Swift, bez da zapravo jasno napišu ono što misle, a to je da misle da je njezina glazba smeće i da jedna takva plavušica s gitarom nikad neće napraviti dobru pjesmu jer sve što piše su pjesmuljci o bivšim dečkima, jer je očito drolja, jer su joj pjesme generičke, jer to nije prava glazba, jer ne pjeva uživo, jer je vole samo curice što vam govori sve što trebate znati, jer jer… Oprostite, isključila sam se kad je navodnim kritičarima krenula pjena na usta jer je ovo toliko dosadna i prozirna priča da je na rubu pameti.
Jedna od nebuloznih izjava koja se, koliko vidim, već citira je da „Swift savršeno kontrolira narativ o sebi i svom brendu uz pomoć tima tako da sve što izađe u javnost o njoj bude plasirano iz njezinog stožera“. Ma nemojte reći. Zove li se to upravljanje brendom? Je li to standardna praksa svake javne osobe ikad na ovom svijetu – i ako nije, zašto su nesposobni?
Ali nisu nesposobni. Svi to rade, ali se jedino Taylor za to proziva. Svi pišu pjesme o svojim bivšima, ali jedino je Taylor problematična. Kad Harry Styles napiše pjesmu o bivšoj ili sadašnjoj partnerici, to je slatko. Kad to napravi Leonard Cohen, to je remek djelo. Kad isto napravi Taylor Swift, to je bezvrijedna glupost.
Kad Metallica skine svoje pjesme s Napstera to je genijalan potez protiv gramzive glazbene industrije. Kad Taylor Swift ponovno snimi svoje prve albume jer joj ne žele prodati prava na mastere i fanovi slušaju isključivo Taylor's version kako bi je podržali, to je manipulativno izigravanje žrtve.
Bilo bi smiješno da nije tragično jer evo nas ponovno, 2024. je, a uzorak je isti. Muškarac napravi nešto = heroj. Žena napravi isto = zločinka.
„Taylor Swift upravo je na svojoj Eras turneji. Mi volimo svoju turneju zvati The Errors tour (eng. error=pogreška) jer zapravo sviramo uživo“, našalio se Dave Grohl, frontmen Foo Fightersa na koncertu u Londonu prije nekoliko dana. Grohl je s bendom nastupao na manjem London stadionu, dok je Swift tri večeri zaredom napunila Wembley u sklopu svoje The Eras Tour, na koji stane oko 90.000 ljudi. Zanimljiva činjenica je da Taylor Swift također pjeva uživo, kao i njezin bend koji svira na pozornici, a na internetima je toliko pogrešaka koje su se tijekom više od 100 nastupa u ovoj turneji dogodile da ih fanovi obožavaju i često citiraju. Bilo je tu pogrešnih nota, stihova, ali i komunikacije s publikom i zaštitarima.
Ako želite znati pjeva li Taylor uživo, to je lako provjerljivo. Ali ako vas to zapravo ne zanima, nego samo želite diskreditirati nekoga, znamo da su činjenice sasvim nebitne. Grohlu stvarno nije trebalo spominjanje Swift na svom koncertu, kao ni umanjivanje njezine vrijednosti kako bi ispao bolji pred svojim fanovima. No, glazbena industrija iznimno je kompetitivna i očito se nije mogao oduprijeti porivu da „bocne“ aktualnu najveću zvijezdu na svijetu.
Nekima je jednostavno još uvijek nemoguće povjerovati da je Taylor Swift neprekidnim radom i trudom uspjela postati najveća globalna pop zvijezda, prva osoba koja je postala milijarderka zahvaljujući samo glazbi koju stvara i autorica čija aktualna turneja je najuspješnija ikad u glazbenoj povijesti. Neka plavuša od 35 godina je to napravila? She could never, misle si muškarci pa izvlače najniže udarce.
Nije stvar samo u Taylor Swift, ali je ona savršen primjer toga što se događa mnogim ženama, pogotovo onima koje su uspješne ili čak najuspješnije u svom poslu, poput nje trenutno. Pokušaji diskreditiranja koji sa zdravim razumom nemaju veze. Činjenice ne igraju u njihovu korist pa se okreću orkestriranoj mizoginiji.
Jesu li vas ignorirali na sastancima, zbijali šale na račun vaših godina ili izgleda? Tražili vašeg nadređenog, kojeg nema jer ste vi najviše rangirana osoba? Obraćali se kolegi s nižim rangom samo zato što su pretpostavljali da je on šef? Optužili da ste histerični ili previše emocionalni kad ste bili strastveni oko neke teme?
Ili, da okrenemo ploču: jeste li ikad čuli trač da je neki muškarac dobio to promaknuće preko kreveta? Ne, ta su govorkanja rezervirana za žene. Što uspješnija, to su tračevi sočniji.
U toj igri ne možemo pobijediti; ako nismo na vodećim pozicijama, to znači da nam nedostaje ambicije, ali ako do njih dođemo, imamo je previše i sasvim sigurno nismo do njih došle svojim trudom i radom. Ako nešto postignemo, time se ne smijemo hvaliti jer trebamo biti ponizne i skromne. Ne pokazuj osjećaje jer će te prozvati ludom i nestabilnom, ali ako ih ne pokazuješ uopće onda si hladna kučka.
Muškarci, s druge strane, mogu se pohvaliti svojim uspjehom. Kad Snoop Dogg kaže da „zahvaljuje sebi“ na svemu što je postigao, to je simpatično. Da je to rekla bilo koja žena, bilo bi ipak malo previše – zar se nije sjetila zahvaliti svom timu i svima koji su joj pomogli da dođe do ovoga?
Vratimo se u naš svijet, u kojem su dvostruka mjerila itekako prisutna i odražavaju ono što se događa u pop kulturi. Većina se žena morala barem duplo više truditi kako bi došla do neke vodeće pozicije nego muškarci u istom biznisu, bez obzira na industriju. Da ne govorimo o razlici u plaćama koja na razini Europske unije iznosi 14,1%, a razlika u mirovinama još je veća – 29,5%.
„Razlika u plaći na temelju spola najveća je u dobro plaćenim poslovima. To je učestala pojava u državama članicama i do toga dolazi unatoč činjenici da mlađe žene sve više nadmašuju mlađe muškarce u stjecanju obrazovanja“, stoji u izvješću Eurofonda.
Unatoč svemu, dakle, dvostrukim mjerilima ne možemo pobjeći. Možemo biti obrazovanije, sposobnije, vještije, naprosto bolje i svejedno će se naš profesionalni uspjeh mjeriti našim izgledom i svim detaljima našeg privatnog života; jeste li zaista toliko uspješne ako se niste udale i rodile djecu? Očito kompenzirate karijerom jer niste ispunjeni doma!
Taylor Swift shvatila je i opjevala sve ove licemjerne pokušaje diskreditiranja jer ih je, kao uspješna mlada žena, doživjela gotovo sve. U pjesmi „The Man“ tako kaže: „ Bila bih neustrašivi vođa, bila bih alfa tip. Kakav je osjećaj kad ti svi vjeruju?“
Žene ne znaju kakav je to osjećaj, čak ni one najuspješnije među nama. Podaci Europske unije pokazuju da bismo za 60 godina možda mogli dokinuti razliku u plaćama i rodnu neravnopravnost na radnom mjestu. To je u najboljem slučaju. Sudeći prema mindsetu koji, čini se, ide unatrag, moglo bi nam trebati puno više.
Srećom, u stvarnom svijetu, ali i u pop kulturi, imamo sve više primjera buntovnica koje uzimaju stvar u svoje ruke i ne zanimaju ih ustaljena pravila koja je postavio patrijarhat i danonoćno ih čuva. Pa dok pjevušimo Taylorine hitove, vodimo se svojim pravilima za život i karijeru, bez straha od osude trule mizoginije koja nas okružuje jer taj sustav ionako nije stvoren za naš uspjeh. Napravimo prostor za sebe i uvedimo svoje sestre i kolegice kako bismo mogle zaista ostvariti svoje pune potencijale. U tom prostoru, jasno je, nikoga nije briga misli li neki boomer da pjevamo na playback i jesmo li manipulativne kučke; to je samo pozadinska buka.
