Piše Ana Čerenšek: Što je to što čini pobjednika/cu?

Pobjeda i poraz sastavni su dio sporta, to valjda znamo svi, no ono što mnogi ne znaju je da je baš u porazu ključ uspjeha, a ne u pobjedi. Vrhunski sportaši/ce znaju kako se nositi s neuspjehom, od njega uče i njega se ne boje. Jedna je ovo od mnogih nauka koje iz sporta proizlaze. Možda nikad nećemo tako dobro igrati nogomet na travnjaku, ali nešto od sporta možemo “ukrasti” i iskoristiti za vlastiti napredak.

Pravo pitanje koje si trebamo postaviti je “Što čini pobjednika/cu”? Na prvu, čini se da ljudi u vrhunskom sportu imaju neku nadnaravnu vještinu ili barem ogromnu količinu talenta s kojim onda postižu vrhunske rezultate.

Pitate li se ikad jesu li se samo rodili takvi? Jesu li negdje pokupili ogroman talent ili ga samo naslijedili? Ili se pitate kolika količina truda stoji iza ovih, možda nekad i ne talentiranih mladića (i djevojki)? Kladim se da je ovo prvo.

Jer tako je lakše razmišljati, lakše je pretpostavljati kako imanje ili nemanje talenta zapravo čini razliku između nas i njih. Mi jednostavno nemamo “ono nešto” pa smo (p)ostali prosječni. Nemamo tajni sastojak pa se ni ne moramo truditi biti bolji no što jesmo. Vjerujemo u teret nasljeđa i genetike. Još ako vam je ćaća bija isti ka i vi, ne morate ni pokušavati spraviti krive Drine. Ne može se. Probali su i bolji od vas. Na račun ovakvih i sličnih uvjerenja, uopće se ne bavimo s tim kako postati drugačija, bolja? Mi doslovno znamo da se neke genetske strukture nalaze zapisane u kamenu, da ne spominjem i crte ličnosti. Čini se da je tako kako je, posebno ako vam je netko drugi potvrdio da je tako kako je i da mi tu imamo vezane ruke.

Tako si nekad objašnjavamo prosječnost i komfor u kojem živimo. No, možemo bolje, možemo posuditi pogled na život kakvog grade vrhunski sportaši i sportašice, možemo od sporta nešto naučiti i početi mijenjati perspektivu.

Ako ih dobro slušamo, sportske priče o uspjehu redovno opovrgavaju ova naša razmišljanja i uvjerenja. Biti najbolji/a u nekom sportu, biti dio repke i ostvarivati vrhunske rezultate znači da si uspio pobijediti one koji su možda u startu imali i više od tebe: talenta, mogućnosti, prilika. Jer kad dođete na vrh, svi su talentirani i spremni raditi puno da ostvare uspjeh. Talent postaje standard pa vam neće pomoći odvojiti se od prosjeka, kao što ne pomaže ni vrhunskim sportašima/cama. Talent je sjajan kad ga imaš i kad ti ne zasjeni ideju o trudu. Dobar je i onaj koji te tjera da ulažeš više, da otkriješ svoje potencijale. Loš je onaj koji je izlika za nerad i izbjegavanje izazova. Talent nam treba biti poticaj, a ne uteg. Talent vas neće izvući iz frke onda kad je najvažnije.

Što je onda ono nešto s čim se ti superheroji/ke uspijevaju odvojiti od ostalih?

Nakon 20 godina provedenih u društvu najboljih reći ću vam, to nisu njihovi mišići, visina ni brzina, to definitivno nije njihov talent jer ga mnogi na početku nisu ni imali, to je njihov Mindset.

Mindset je način razmišljanja i suočavanja, to je način kako gledate na svijet ali i kako se nosite s njim. Kod najboljih taj je mindset krojen od ljubavi, perfekcionizma, žudnje, mira, angažmana i hrabrosti. Primijetite kako u ovom virtualnom quiltu nisu sašivene samo lijepe ili lake ideje, ima tu i natruha nesavršenosti kroz perfekcionizam kako bi u startu prihvatili nesavršenosti priče o vrhunskom sportu.

Ljubav

Sportaši/ce vole sport, ali vole i trening, vole teretanu, vole rano ići spavati i vole se truditi oko svakodnevnih izazova.

Sportska izvedba koju vidite ovih dana na terenima rezultat je mnogih aktivnosti koje ne vidite, a mnogi ni ne znaju što je sve potrebno kako bi uspjeli, evo primjerice u nogometu.

Ne znam jeste li znali ali profesionalci u nogometu ulažu skoro dvostruko više svog vremena u oporavak nego što ulažu u trening. Oni najbolji ne mogu si dopustiti dugačke godišnje odmore kako im forma ne bii pala. Kad izađu s ekipom, što je rijetko, ne mogu jesti slano i nezdravo, a svaki dan, pa čak i kad im se ne da, moraju odraditi svoj posao besprijekorno. Gubitak jednog treninga može puno značiti jer konkurencija je velika i svi rade kako bi ostvarili uspjeh. Malo opuštanja i pregazili su te oni koji su radili više od tebe.

Da bi nešto voljeli, moramo naći smisao u toj aktivnosti. Vrhunski sportaši vide smisao u svim segmentima treninga: oporavku, zagrijavanju, trčanju, kondicijskom treningu, mentalnom treningu, prehrani pa čak i u kvaliteti odnosa koje u životu imaju. Koliko ste vi spremni ulagati u stvari koje za vas imaju smisla? Jeste li disciplinirani na teške dane ili dopustite apatiji da pobijedi?

Biti vrhunski u nečemu znači da ste iznad situacije, vođeni svojom vizijom uspjeha i da ste spremni uložiti u napredak i uspjeh onoliko koliko treba.

Perfekcionizam

Često se za ovu crtu ličnosti smatra da je izvor naših mana. No, perfekcionizam ima svoju adaptivnu (pozitivnu) i neadaptivnu(negativnu) stranu. Perfekcionizam sa svojim negativnim tendencijama je pokretač. Koliko god malo zadovoljstva tu bilo i dalje ćemo na račun neutaživih kriterija htjeti raditi više i ostvarivati bolje. Zamorno je to ali i potrebno. U svojoj dugoj karijeri nisam niti jednom susrela uspješnog sportaša ili sportašicu s niskim perfekcionizmom. Valjda je tako s razlogom.

Jeste li vi zadovoljni sa svojim uratkom? Koliko vas smeta nepospremljeni krevet ujutro ili onaj mali nabor na haljini? Je li vam teško kuhati za sebe? Koliko ti je teško ustati se s kauča po čašu vode dok si žedan?

Sportaši usavršavaju ono u čemu su već odlični kako bi postali nezamjenjivi. Njima ni njihovo najbolje nije dovoljno dobro jer žele ostati oni koji su pomaknuli granice i stvorili nove kriterije. Vrhunski sportaši/ce radili su stvari koje su drugima bile zamorne, one koje su drugi izbjegavali, one repetitivne zamorne posliće koje bi najradije dali nekome drugome.

Vrhunski u sportu znaju tolerirati tu neadaptivnu stranu svojih kriterija zato što imaju i ovu adaptivnu pa su ipak, na kraju, sretni jer su dali sve od sebe. Kombinacija je ta koja pogoni ove ljude.

Perfekcionizam imate i vi. Dobro je ponekad dići vlastite kriterije i pokušati biti bolja verzija sebe. Uostalom što onda i ako ne uspijete, pa iz poraza se uči, zar ne?

Žudnja

U sportu je poznat koncept zone ili Flowa. To je stanje u kojem vlada apsolutni mir, uronjeni ste u aktivnost i sve prolazi s lakoćom. Ostvarenje zone je kao droga na koju se želiš navući. Zona je nagrada koju ne možeš zaraditi lako. Godine ulaganja potrebne su kako bi nešto odrađivali s lakoćom, uronjeni u aktivnost. To je nagrada koja dolazi iznutra, za razliku od svih onih izvana, ona nije nametljiva, a nije ni nešto s čim se možeš okolo hvaliti. Logičnije je mahnuti ključevima novog auta ili prošetati u novim skupim cipelama, malo je neobičnije doći i reći “kako sam bila u zoni jučer...skoro pola sata!” i očekivati pohvalu okoline. Radim za ostvarenje zone - pa to zvuči gore od rada za kikiriki. Pa ipak, oni koji su najbolji žele za sebe najbolje. Znaju da ovo izvana brzo blijedi i nikad ga nije dovoljno, dok ovo iznutra utažuje i najveće apetite. Jednom kad ju ostvariš, za zonu ćeš htjeti ulagati što treba kako bi ju prizvao/la opet.

Mir

Prisutnost u trenutku donosi nam mir i oslobađa nas neželjenih emocija. Emocija nastaje kad su nam misli usmjerene na nešto što je bilo ili nešto što će tek doći. Vrhunski sportaši/ce ne bave se proricanjem budućnosti, oni nemaju vremena za to. Budućnost ne možemo pogoditi, ma kako se trudili. Dakle to je čisto gubljenje vremena. Također, ako su vam misli u prošlosti ili budućnosti - nisu tu i sad, a tu i sad se događa natjecanje. Utakmica traje. U utakmici nema vremena za analizu prošlosti kao ni za predviđanje budućnosti. Odluke se moraju brzo donositi i izvršavati. Ponekad to nije lako zbog roja misli koji nas najčešće opterećuje u trenutcima kad trebamo donijeti odluku. Najbolji ne guraju svoje misli pod tepih ali i ne očekuju da sutra tih misli neće biti. Oni svoje misli prihvaćaju, poslušaju i stave sa strane. Ne ulaze s njima u priču. Puštaju ih da pričekaju. Umjesto s njima bave se s činjenicama koje imaju tu i sad te na temelju njih donose odluku. Brzina donošenja odluka, kao i brzina reakcije, važne su karakteristike vrhunskih sportaša i sportašica.

Angažman

Eyes on the prize - usmjeravanje na konačni ishod u vrhunskom sportu nije dobra strategija. Proces je važniji, a najbolji u sportu bave se upravo tim, oni su više “Enjoy the process” tipovi osobe. Želiš dati sve od sebe i uspjeti, a ne samo uspjeti. Angažman povećava zadovoljstvo ostvarenim. Angažman kao spoj truda i fokusa ključna je stvar u vrhunskom sportu. Odvajanje od slavlja medalja, termina poput “medaljaši”, ali i pritiska povezanog s ostvarenjem krajnjeg cilja zahtjeva puno truda. Nećete se samo jednog dana probuditi i prestati htjeti nagradu ali možete se naučiti usmjeravati na proces kao krajnju ideju. Pokušajte prestati hvaliti djecu za uspjeh u kojeg nisu uložili trud. Pokušajte to isto primijeniti na sebi. Oko ovog procesa morate biti dosljedni, ako želite izgraditi sportski mindset.

Hrabrost

Za hrabrost prvo moramo imati osjećaj straha. Vrhunski sportaši vole strah jer je on glavni pokazatelj izlaska iz zone komfora. Naravno da je strah prisutan kad vas čeka nepoznato, čekaju vas greške i ponovni pokušaji. Čeka vas oslanjanje na vjeru jer dokaze vlastite izvrsnosti još uvijek nemate.

Neuspjeh je glavni pokazatelj uspjeha i napretka jer, da bi nešto nevjerojatno ostvarili, moramo testirati postojeće, izmišljati novo i usavršavati proces. Vrhunski sportaši/ce često imaju znatiželju malog djeteta i hrabrost miša koji trči preko otvorenog polja iz jedne rupe u drugu. Greška se analizira, a emocije se otpuštaju. A sve se to najčešće odvija u nekoliko sekundi jer vrijeme na terenu kao da ima svoje zakone te ponekad galopira, a ponekad nikako da prođe. Koliko je vama potrebno oprostiti si grešku, analizirati ju i krenuti dalje? Za razvoj hrabrosti ne trebate tijelo lava nego brzinu miša. Analiziraj, napravi akcijski plan popravka greške ili ju prihvati, ako rješenja nema. Izađi iz kutije, smisli nešto novo. Staro je ionako samo prosječno, svakako nedovoljno za to da budemo bolja verzija sebe.

Što je to što čini pobjednika? Sad vidimo da nije plašt ni neka tajanstvena sila nego trud, rad, planiranje i vjera oko onoga u čemu vidiš smisao. Biti pobjednik/ca znači izaći iz zone komfora, prigrliti vlastite nesavršenosti i strah. Biti pobjednik/ca znači prestati tražiti izgovore i opravdanja za vlastitu stagnaciju.

Učimo od najboljih i uživajmo u procesu! Jer nikad nije kasno, a ni prerano početi raditi na sebi.