Pitanje tjedna oko kojeg su se lomila koplja od ponedjeljka je bilo - što je danas visoka moda i kako ona ‘’mora’’ izgledati? Razlog tome su bile jake oscilacije između estetika i elaboriranosti kolekcija brendova, neki od kojih su doslovno iscrpili apsolutno svaki kristal i pero u ateljeu kako bi napravili komade koji se mogu vidjeti s Mjeseca, dok su drugi isključivo pokazali jednostavnije siluete, te ekspertizu u obradi laganih, prozračnih i nosivih komada.
Kritike na Chanel i Dior, koji su odabrali drugu opciju, bile su većinom sadržane u tome kako je kolekcijama nedostajalo ‘’fantazije’’ i onih elemenata zbog kojih visoku modu navodno nazivamo visokom. Mišljenja osoba čije razumijevanje svijeta visoke mode staje s John Galliano erom Diora nećemo isključiti, no dubinsko i realno tumačenje kvalitete kolekcija visoke mode ne može stati samo na površnom i show elementu, da li se na reviji pojavila haljina koja je doslovno i figurativno ‘’pomela’’ cijelu pistu i je li dizajner na naklon došao na vrhu replike vlaka koji je koštao milijune eura.
Naravno, visoka moda je posljednji front u kojem je i dalje sve moguće. Ne postoji materijal, ukras ili oblik koji flou i tallieur ateljei jedne couture kuće ne mogu proizvesti. Pogledamo li samo na Roberta Wuna i Kevina Germaniera, koji su i ove sezone oduševili fantastično i bogato izvezenim komadima, jasno je kako i mlada generacija couturiera s visokom modom želi svoje najluđe snove prevesti u realnost. No, to ne isključuje niti čini manje vrijednima one kolekcije koje su se fokusirale na nosivost, a ne na potencijalne, bombastične red carpet trenutke.
Armani Privé je u tome uvijek imao dobar balans, a zadržao ga je čak i nakon što je kreativne uzde Privé linije preuzela Silvia Armani. I tu dolazimo do glavne problematike - činjenice da visoka moda i njene revije nisu samo ‘’za nas’’, za publiku koja ih prati preko streamova, već za klijentice u prvim redovima kojima možda nikada nećemo saznati ime. Moda je tu kako bi se nosila, ne kako bi bila totem kojem ćemo se klanjati na društvenim mrežama kada nam u jednom trenutku izleti na FYP.
Možda su prošla ona vremena u kojima je Bernard Arnault, glavni i odgovorni LVMH-a, opravdava ogromne troškove organiziranja i proizvodnje couture revijama zbog toga što se to stostruko vrati u obliku imidža i prodaje parfema/modnih dodataka. Možda i nisu, jer se spektakularno producirane revije i dalje organiziraju i dalje postaju viralne. Schiaparelli je svoj suvremeni status na kraju dana i izgradio na temelju viralnosti, over-the-top kombinacija svojih celebrity gošća (prisjetimo se Doje Cat) i nadrealno dobrih nadrealnih kolekcija. Ipak, onaj slavni Earned Media Value je fiktivna valuta, onu pravu brendovi zarađuju od klijentica koje su spremne za jedan jednostavan couture komad ostaviti 25+ tisuća eura i opetovano putovati u Pariz na fittinge. Kako smo konačno izašli iz ere modnih štoseva i robota na revijama, možda su se modne kuće konačno i ponovo okrenule svojim klijenticama od kojih imaju prave, realne, financijske koristi.
Abnormalno visoke cijene visoke mode (koje su definitivno još veće sada kada se i ready-to-wear kaputi prodaju za 100+ tisuća eura) apsolutno su opravdane. Majstorska izrada, zaštićenost od strane francuskih ministarstava, te stroga pravila i tradicija koje se moraju poštovati razlog su tim cijenama - no što kada sve to izostane s jedne couture revije? Dok smo na X-u i drugim platformama i dalje pljuvali po šarolikim ‘’definicijama visoke mode’’ omiljenih nam modnih kritičara i kreatora sadržaja, Alexis Mabille je prikazao couture kolekciju koja zapravo ni ne postoji. Izradila ju je umjetna inteligencija. Nije bilo revije, to je bio video prikazan na ekranu ispred okupljene publike, medija i klijentica. Ta kolekcija ne da je izuzeta iz rasprave kako visoka moda ‘’treba izgledati’’, već treba u potpunosti biti izbačena iz konteksta nečega što se zakonski smije nazivati haute couture.
Na pitanja novinara je li FHCM (francusko tijelo nadležno za kategorizaciju brendova, njihovih revija i rada) bio upoznat s njegovim postupkom, Mabille je odgovorio sa smiješkom i svoj potez objasnio kao provokaciju i redefiniranje koncepta visoke mode kao takve. Sigurni smo kako reakcija neće biti blaga niti blagonaklona Mabilleu, jer u suštini krši svaki postulat koji je francusko ministarstvo financija davne prije više od 80 godina postavilo kao preduvjete kako bi se jedna modna kuća mogla baviti proizvodnjom ‘’couture-creation’’ i punopravno koristiti naziv ‘’haute couture’’ u svom radu.
Da, haute couture modne kuće i njihove kreacije su pravno zaštićene, kao što je i u tom smislu sam naziv 'couture' kodificiran u temeljnim odredbama iz 1945. koje propisuju sve uvjete koje jedna modna kuća mora ispuniti kako bi uopće mogla koristiti taj naziv. Minimalno 20 stručnih zaposlenika u ateljeu koji mora biti u Parizu, revije koje se moraju održavati u Parizu i sadržavati minimalno 32 total looka za dnevne i večernje prilike, obavezno prikazivanje dvije haute couture kolekcije godišnje tijekom za to predviđenih datuma i tako dalje.
Dok se utjecaj umjetne inteligencije u modi itekako osjeti, te smo već nekoliko brendova ‘’uhvatili’’ na djelu kako koriste AI za svoje kampanje, ovo je prvi put u povijesti da je netko couture kolekciju ‘’proizveo’’ bez ijednog pokreta ruke ili konca. Nešto što je, doslovno po pravilnicima važećim u Francuskoj, nedopušteno. Hoće li Mabille dočekati reperkusije, izbacivanje iz FHCM-a ili će doslovno postaviti standard što se u suvremenom dobu dopušta u modi? Još ne znamo, no pretpostavit ćemo kako jedna od posljednjih francuskih industrija koja se i dalje temelji na kreativnosti, ručnom radu i kvaliteti koja mora biti opipljiva neće dobro reagirati na ovaj potez.
Dok mi i dalje razglabamo o tome što je dovoljno vizualno ‘’couture’’, a što ne, možda iduće godine ne budemo uopće imali prilike za to. Možda, nakon svog ovog vremena, doživimo AI couture.
