Od kada znam za sebe u meni postoji ta neka posebna povezanost s čistoćom i redom. Ne kao obveza, ne kao nešto nametnuto, nego kao unutarnja potreba i izvor mira. Dok su druga djeca u gostima sjedila za stolom i slušala razgovore odraslih, ja sam se bez ikakvog nagovaranja dizala i išla prati suđe. Ne zato što je netko tražio, nego zato što mi je bilo ljepše biti u pokretu, u tišini sudopera, u zvuku vode i osjećaju da nešto dovodim u red. Već tada sam (iako toga nisam bila svjesna) u čišćenju pronalazila satisfakciju i neku svoju malu oazu mira.
Red = sigurnost
U osnovnoj školi moj je stol u klupi uvijek bio mali savršeno posloženi svijet. Olovke poredane po bojama, bilježnice uredno složene u desnom kutu, poravnate s rubom stola. Sve je imalo svoje mjesto i svoju logiku. Danas kada se toga sjetim shvaćam da to nije bila obična pedantnost, nego potreba za strukturom i osjećajem kontrole nad prostorom u kojem boravim. Čist i organiziran prostor meni znači sigurnost. Znači da znam gdje što pripada i da se mogu opustiti jer nema kaosa koji mi odvlači misli. U takvom prostoru lakše dišem, lakše mislim i osjećam se smireno.
Kaos izvana, mir iznutra
Danas radim u redakciji u prostoru u kojem se stalno nešto događa. Ljudi konstantno ulaze i izlaze, česta su snimanja, dolaze novi proizvodi, planiraju eventi, dostavljaju kutije i kuhaju kave. Stalno je prisutan šum i nekakav pokret. Izvana mi je taj kreativni kaos uzbudljiv, ali iznutra često iscrpljujuć. Moj unutarnji perfekcionist, ili kako bismo danas popularno rekli ‘moj mali OCD’ teško podnosi taj nered. I baš zato imam potrebu slagati, brisati i organizirati.
Prema istraživanju u kojem je sudjelovalo više od 1.000 ispitanika (uglavnom žena), dokazano je da nered u domu, posebno onaj koji subjektivno doživljavamo kao kaos, jako utječe na naše psihičko blagostanje. Kada sam to pročitala, shvatila sam da moj odnos prema redu nije slučajan ni površan nego duboko povezan s mojom potrebom za unutarnjim mirom.
Kroz svoj posao shvatila sam dvije stvari. Prvo, s jedne strane sam kreativna, spontana, uronjena u svijet trendova i brzine, a s druge strane žudim za tišinom, strukturom i jasnoćom. A drugo, sigurna sam da je čišćenje moj način da se nosim sa svijetom koji je preglasan i nekada prenaporan. I meni je to super.
Prije i poslije
Oduvijek sam obožavala gledati emisije o čišćenju, one s dramatičnim before and after trenucima. Dok su drugi birali kriminalističke serije i komedije, ja sam guštala gledajući Odred za čistoću. U tim transformacijama uvijek sam vidjela nešto terapeutsko. Danas, kada završim s čišćenjem ili kuhanjem i kuća zablista ili vidim jelo na tanjuru, osjetim taj isti rewarding feeling. Vidim konkretan rezultat svog truda i znam da sam u tom procesu bila potpuno prisutna i uživala.
CleanTok fenomen
Ponekad se pitam: je li to moj hobi, možda nekakva vrsta terapije ili meditacije? Oduzima li mi vrijeme ili mi ga zapravo vraća? Dok organiziram ne razmišljam o mailovima, rokovima, očekivanjima, obavezama, zadacima i dogovorima. Nije slučajno da je danas cijeli fenomen CleanTok generacije preplavio društvene mreže. Milijuni ljudi pronalaze smirenje u gledanju kako se nered pretvara u red. Možda svi mi, umorni od informacija i buke tražimo istu stvar. Možda je to kod nekih osjećaj kontrole a kod nekih osjećaj unutarnjeg sklada.
Za mene je čist prostor stanje uma. I svaki put kada uđem u neurednu prostoriju, prva misao nije osuda, nego nekakva vrsta vizije kako bi mogla izgledati, kako bi se u njoj moglo disati, kako bi mogla postati mirno mjesto. Jer tamo gdje je red za mene je i mir.
