Dugogodišnje iskustvo rada na kazališnim i filmskim kostimografijama oblikovalo je Martinin osjećaj za materijal, volumen i pokret. I kao što je na setovima u njenim rukama tkanina raznim tehnikama manipulacije izlazila iz plošnosti i poprimala prostornu, gotovo kiparsku dimenziju, tako danas u intimnom prostoru svoga ateljea Pepel oblikuje glinu, o čemu kaže: “Tekstil i glina za mene su dvije strane iste potrebe da dodirom stvaram oblik. U kazalištu i na filmu kostim nastaje iz odnosa materijala i kroja, a moja je pažnja oduvijek bila usmjerena na tkaninu, na način na koji ona gradi tijelo. Sličan se proces odvija i u keramici – materijal ima vlastiti glas.“ Jednakom poetičnošću s kojom stvara Martina nam govori o svom unutarnjem svijetu iz kojeg se materijalizira keramika na susretu utilitarnog i ekspresivnog.
Kreacija i inspiracija
Proces stvaranja započinje u tišini ateljea Pepel gdje promatram gotove objekte. Gledam ih pojedinačno, ali i prostor između njih. Taj negativni prostor iznimno mi je zanimljiv, kroz njega dotičem nove forme. Kroz fotografije ili skice zatim tražim odnos, proporciju, ravnotežu. Inspiraciju pronalazim u arhitekturi i svoj širini prirode, ritmu svjetla i prostora. Zanima me onaj primarni odnos čovjeka i prostora te kako on oblikuje naše doživljaje, disanje, kretanje, pa i emociju.
‘U svakoj rukom oblikovanoj strukturi prisutna je ‘pogreška’, mali dokaz ljudskosti. Upravo ta nesavršenost nosi toplinu, prisutnost i mir.’
Oblici i teksture
Oblici najčešće proizlaze iz promatranja prirodnih struktura – erozija, sedimenta, slojeva stijena, organskih prijelaza. Privlači me ono nesavršeno, ono što se lomi, troši i taloži. Sama forma nikad ne dolazi iz skice, nego iz dijaloga s materijalom. A glina ima sposobnost upiti trag svakog dodira i upravo ti tragovi stvaraju teksturu. Ponekad ih ostavljam namjerno, kao svjedočanstvo procesa, a ponekad ih samo prigušim, pustim da se naslute ispod površine. Ne privlače me glatke ni dovršene površine. Volim kad nose slojeve, kad izgledaju kao da su već živjele.
Disciplina koja oslobađa
Keramika je medij koji ne dopušta prečace. Svaka faza traži svoje vrijeme i pažnju, a greške su neizbježne i neophodne. Sve što znam proizašlo je iz prakse – iz pokušaja, promatranja, neuspjeha i ponavljanja. To je spor proces, ali izuzetno čist. U njemu se ne možeš skrivati iza teorije, jedino što imaš su ruke i materijal. A kad tijelo zapamti pokret, prostor za slobodu postaje širi.
Intimni dijalog boje i volumena
Boja u mom radu nije samo površinski sloj. Ona je rezultat procesa, susreta materijala i paljenja keramike. Ne razmišljam o njoj dekorativno, nego kao o posljedici reakcija koje se dogode u peći. Svaka boja ima svoje porijeklo u materiji – u oksidima, pepelu, mineralima, u zraku i dimu koji ulaze u peć. Kolorit se ne nanosi, on nastaje.
Upravo u toj neizvjesnosti i nepredvidljivosti leži njegova privlačnost. Tonovi koje dobijem često su zemljani, suzdržani, s puno nijansi između svjetla i tame. Volumen određuje kako će svjetlo kliziti po površini, a boja otkriva ono što je volumen prešutio.
Na granici između trajnosti i krhkosti
Rad s glinom i visokim temperaturama istodobno je i suptilan i snažan proces, spoj kontrole i prepuštanja. U glini koegzistiraju lomljivost, strpljenje, otpornost i sjećanje. Dok je mekana, oblikujem je s potpunom sviješću da će se promijeniti. Kad uđe u peć, sve što sam zamislila više nije pod mojom kontrolom. Tada kreće njen drugi, nepredvidivi život nastao iz reakcija materijala, oksida, vatre i zraka. Najizazovniji trenutak uvijek je onaj neposredno prije otvaranja peći.
U tom kratkom razmaku između očekivanja i stvarnosti dogodi se cijeli spektar emocija – poniznost, uzbuđenje, ponekad razočaranje, ali i golemo poštovanje prema samom procesu. Najljepši trenutak dolazi kad se predmet ohladi i kad ga prvi put dotaknem. Tada vidim koliko je materijal uzeo od mene, a koliko je donio sam. Taj razgovor između mene i gline ne prestaje – u svakoj novoj seriji ona me nečemu ponovno uči.
Fotograije: Miho Skvrce i Petar Borovec
