Povod za priču o Ivanu Levaku bila je njegova nedavna izložba u prostoru Galerije Kaptol. Ali nisam željela da to bude tek osvrt na izložbu ili pak rekapitulacija njegovog dosadašnjeg rada. Jer Levak je iznimno zanimljiv tip. Bilo da priča o novom projektu, posljednjem putovanju ili svom automobilu to čini strastveno a opet s nekom dozom preciznosti. Taj spoj kreativne sile i tehničke simplificiranosti prenosi u predmete koje stvara. Na izložbi su tako jedna uz drugu stajale poetične crno-bijele fotografije pastira na štulama i njima inspirirane vješalice za odjeću koje djeluju poput trodimenzionalnog izvedbenog nacrta.
Iako će većina arhitekata i produkt dizajnera uvijek iznova objašnjavati svoju fascinaciju oblikovanjem stolice, Levaka je privukao jedan sasvim drugačiji predmet – vješalica, kao reminiscencija na vlastito iskustvo života u gradovima poput Milana, Berlina i Haarlema.
„Kad živiš vani dobiješ iskustvo nomadskog načina života. Useliš u novi stan, kupiš namještaj u Ikei i, tek što stvoriš neki svoj dom, ponovo seliš i ne da ti se sav taj namještaj razmontirati, seliti. Pa za novi stan kupiš novi i tako u krug, stalno nešto novo kupuješ jer je jeftino i dostupno. A vješalicu uzmeš pod ruku i nosiš sa sobom. Osim toga, u koji god prostor da dođeš, prvo ćeš odložiti stvari. Pa čak i na gradilištu uvijek tražiš neki čavao ili žicu na koje ćeš objesiti jaknu i ruksak. Vješalica je prvi i zadnji komad namještaja koji koristimo u nekom interijeru.“
Projekt koji pokazuje kako jedna ideja može okupiti cijelu scenu
Osim o važnosti vješalice život izvan Hrvatske naučio ga je i da jedna osoba možda ne može mijenjati svijet, ali da pojedinac ima snagu okupiti oko sebe krug istomišljenika i stvarati žarište suradnji iz kojih će nastajati novi kvalitetni projekti. Tako je s prijateljicom iz djetinjstva Luciom Jerič Palić, vlasnicom Galerije Kaptol, spojio umjetničku galeriju s industrijskim dizajnom. Do sada su postavili dvije zajedničke izložbe kroz koje povezuju strast prema stvaranju kroz umjetnost, dizajn, arhitekturu…
Prva, održana prošle godine, u fokusu je imala vazu Vassa koja je postavljena u dijalog s radom troje likovnih umjetnika. Diana Trohar, Aleksandar Bezinović i Matko Vekić svaki su na svoj način interpretirali ovu neobičnu, naoko jednostavnu vazu, dajući joj nove osobnosti. Bio je to, s cvjetnom instalacijom ovješenom o strop, jedan od najljepših postava izložbe koji sam doživjela u Zagrebu. Ovoga puta predstavljena je vješalica Axel, nastala u suradnji s kolegicom Ivom Grgić, koja je kao stalak ideja poslužila modnim dizajnerima A’marie, Klisab, Marija Kulušić, More Beachwear i Clouds&Co.
„Birao sam ljude koji vole raditi, a živjeti od onoga što voliš raditi zeznut je i kompleksan proces koji ti na kraju dana mora dati dozu satisfakcije da sam sebi kažeš kako taj rad ima smisla. Birao sam ljude kojima to stilski ima smisla i koji imaju lijep pogled na svijet. Jednostavan, nepretenciozan, s finom životnom elegancijom.“
Spoj dizajna, umjetnosti i spontane suradnje
S druge strane Lucijina želja bila je od galerije stvoriti prostor koji je živ, slojevit, višeznačan. Više od galerije slika koje često budu hermetične, elitističke, djeluju pomalo zastrašujuće.
„Naša se suradnja dogodila prirodno i spontano, dijelimo sličnu estetiku i zaista volim sve što Ivan radi. Dizajn doživljavam prekrasnom granom umjetnosti i ne mislim da je odvojena od umjetnosti koju inače ovdje prezentiram. Koncept za prvu izložbu dogovorili smo praktički na jednoj kavi, a onda su se ideje samo nadograđivale i već tada smo znali da će ih biti još. Na kraju se iz spoja industrijskog dizajna u umjetničkoj galeriji zaokruži cijela priča. Na ovoj izložbi smo tako u kontekst modnog dizajna izloženog na Ivanovoj vješalici odlučili staviti i jednu sliku Pauline Jazvić, koja je diplomirala i na Tekstilno tehnološkom fakultetu.“
Stavljanje poznatog produkta u novi kontekst zanimljivo je i iz perspektive današnje realnosti u kojoj sve mora bio novo, najnovije. Levak na ovaj način reafirmira svoj rad, bez potrebe da on bude nikad dosad viđen.
„Ne moram izbaciti nešto novo da bih se predstavio. Želim staviti postojeće u novi kontekst. I samo zavrtiti novu priču, okupiti, pa i na samom otvorenju, jedan krug ljudi koji ti daju neku vjeru i energiju. Relativno smo mala scena i zašto ovakve projekte ne bismo radili češće? Toliko je jednostavno a toliko ti na kraju donese. Kao kad se prijatelji okupe i kuhaju zajedno. Pusti se muzika, družimo se. A ljudi kao da zaboravljaju da mogu sami nešto skuhati. Jer živimo u doba gdje se sve može naručiti.“
Ima li autorski dizajn još uvijek svoju težinu?
Asocijacija na hranu vraća me na početak našeg razgovora i moje pitanje o poziciji autorskog dizajna danas kada smo sa svih strana zasuti najljepšim interijerima, masovnom proizvodnjom, minimalnim kriterijima.
„Talijanski dizajner Bruno Munari, s čijim sam se radom upoznao još u srednjoj školi, usporedio je projektiranje s kuhanjem. A kako i sam volim kuhati, a tema hrane i okupljanja oko stola nam je svima bliska, rekao bih – fast fooda će uvijek biti, ali i iznimnih educiranih kuhara možda čak sve više i više. Pitanje je vrijednosti. Danas je previše toga skupo, a malo toga je vrijedno. S tim da vrijedne stvari nisu nužno i skupe. Od relativno jednostavnih namirnica, ako se vratimo na usporedbu s kuhanjem, ovisno o tome koliko smo školovani i imamo iskustva, možemo napraviti najukusnije jelo. Čini mi se nažalost da novije generacije manjak iskustva pokušavaju nadoknaditi brzim rješenjima poput AI-a.“
Sam je kao student dizajna na Arhitektonskom fakultetu sredinom 2000-tih živio prijelaz iz analognog doba u digitalno kada je discman postao mp3 player, mobitel smartphone, a papir tablet. Dok priča kako je kao dijete volio kolaže, a kasnije se zaljubio u fotografiju koja mu je kaže omogućila da sačuva ideju, usprkos urođenom manjku koncentracije, doima se kao potpuno analogan tip. S druge strane, član je Hrvatske udruge za umjetnu inteligenciju CroAI i veliki SF entuzijast.
„Most razumijevanja između analognog i digitalnog puno mi pomaže u projektiranju. Digitalno iznimno poštujem, ali ja ću uvijek izabrati ruku. AI je kao alat odličan, samo moramo paziti da ga ne guramo i gdje treba i gdje ne treba. Danas jedno bez drugog ne ide. Treba biti u skladu s vremenom, evoluirati. Ali stvari često krenu loše kad trend preuzme životni stil. Trend može biti dio života, ali životni stil mora doći iz pojedinca.“
U vremenu ubrzanih trendova i hiperprodukcije, Levakov pristup podsjeća da vrijednost dizajna ne leži nužno u novosti, nego u kontekstu, iskustvu i ljudima koji ga koriste. Njegovi predmeti djeluju poput nenametljivih točki susreta umjetnosti i svakodnevice, pojedinca i zajednice. Upravo u to jednostavnosti i živosti krije se razlog zašto sa zanimanjem iščekujem njegov budući rad.
Fotografije: Privatna arhiva
