U Zamasku, na istarskom brežuljku s pogledom na Motovun, smještena je vila koja povezuje krajolik, arhitekturu i umjetnost u skladnu cjelinu. Projekt potpisuju arhitektica Martina Erceg te umjetnik i dizajner interijera Saša Šekoranja, čiji se radovi ovdje nadopunjuju poput dvaju glasova u istoj partituri: jedan strukturira prostor, a drugi ga ispunjava emocijom.
Na samom horizontu, gdje se pejzaž otvara u valovima brežuljaka, vila djeluje poput tihe arhitektonske geste. Njezina prisutnost nije monumentalna, nego suptilna, gotovo meditativna. “Ono što me zanimalo nije bila monumentalnost, već kako prostor može postati okvir života, mijenjati se s vremenom dana, godišnjim dobima i raspoloženjem onih koji ga nastanjuju“, ističe arhitektica. Upravo u toj ideji leži srž projekta: kuća koja pulsira u ritmu svoga okoliša.
Razvedeni tlocrt u formi slova Z otvara prostorima mogućnost disanja i kretanja svjetla. Pukotina između dvaju krila nije praznina, nego točka prijelaza, arhitektonski trenutak tišine koji pejzaž uvodi unutra. Materijali dolaze iz samoga tla: istarski kamen obrađen i vraćen u konstrukciju oblikuje cijelo jedno krilo kuće, dok su drugi dijelovi naglašeni tek u detaljima.
Rezultat je arhitektura koja ne dominira, već se ukorjenjuje u krajolik, dopuštajući pejzažu da postane ravnopravan akter.
Na devetsto četvornih metara raspoređena su tri sloja života. Donja etaža introspektivna je i posvećena wellnessu, s bazenom, saunom i teretanom otvorenima prema masliniku. Čak i kada je tijelo uronjeno u vodu, pogled ostaje u dijalogu s krajolikom. Prizemlje predstavlja otvoreni horizont svakodnevice. Ulazni hall dočekuje brončanom skulpturom Josipa Konte, dok se u dnevnim prostorima susreću arhitektura i umjetnost. Tamo snažan rukopis Saše Šekoranje oblikuje atmosferu: njegove umjetnine ne funkcioniraju kao dekor, već kao produžetak arhitekture, unoseći teksturu, boju i emotivnu mjeru. Kuhinja, blagovaonica i boravak čine jezgru zajedničkog života, naglašenu toplinom antiknog francuskog kamina koji priziva ideju doma kao mjesta okupljanja.
Na gornjim etažama oblikovana je privatnost kroz gostinjske i glavne spavaće sobe. Master suite otvara pogled na bazen i horizont, dok drugi apartman pruža intimniji dijalog s maslinikom. Svaka soba nosi vlastiti ritam, s izlazima na terase i balkone koji brišu granicu između unutarnjeg i vanjskog prostora. Jutarnje sunce ulazi u sobe s istočne strane, dok se večernji zalasci promatraju s terasa okrenutih prema Motovunu.
Okoliš vile oblikovan je kao prirodni produžetak arhitekture. Južna padina pretvorena je u maslinik sa stotinu stabala, dok je sjeverna namijenjena budućem voćnjaku i agrumima. Velika terasa sa sjenicom obraslom zelenilom stvara prirodan hlad i poziva na tihe zalaske, dok bazen orijentiran prema Motovunu postaje kulisa za dnevne rituale.
Arhitektura dopušta slobodu: od doručka u intimnoj kuhinji, preko popodnevne degustacije vina u vinariji, pa sve do večernjeg druženja na otvorenom.
U ovoj vili luksuz ne proizlazi iz spektakularnih gesta, nego iz slobode da prostor prati ritmove svakodnevice. Suvremena tehnologija upravlja rasvjetom i klimom na diskretan način, gotovo neprimjetno, bez narušavanja doživljaja prostora.
Ono što ovu kuću čini posebnom nije samo spoj tradicije i suvremenosti već njezina sposobnost da postane misaono utočište. Esej u kamenu, svjetlu i umjetnosti. Mjesto gdje se povijest pejzaža pretače u suvremeni način života, a arhitektura postaje medij tihe, ali snažne komunikacije između čovjeka i prostora.
Fotografije: Studio Saršon
Arhitektura: Martina Erceg
Interijer: Saša Šekoranja
