Bio je to jedan od prvih tuluma na kojima sam ikada bila, kod cure iz susjednog (osmog) razreda, nazovimo je Ivana. Setting je bio standardan, s jednom ključnom razlikom – njezina mama je bila doma. Kad sam to vidjela, nemalo sam se iznenadila. Inače smo te tulume imali kod onih frendova čiji su roditelji subotom izlazili. Nije, naime, postojao taj svemir u kojem smo se mogli zabaviti u prisutnosti nečije mame. Mama smo se bojali, pred mamama smo glumili, mame uglavnom nisu znale ni što mi radimo na tim tulumima, a kamoli da bi tome svjedočile.
Onda sam shvatila da postoje i drugačije mame. Ne samo da je Ivanina mama bila prisutna tijekom našeg tuluma – ona je sa svojim frendovima imala paralelni tulum u kuhinji, nego se dogodila i scena koju nikada neću zaboraviti: mi smo stajali u hodniku, a ta je odrasla žena išla od jednog do drugog djeteta i svakome od nas nudila dim cigarete. “Kakva cool mama“, mislila sam tada. “Da je barem moja takva“. Srećom, nije bila. Da jest, teško da bih danas pisala ove retke. Moj bi život vjerojatno nalikovao nekom scenariju gdje protagonistica ostaje trudna s 15 godina pa u drugom srednje napusti školovanje i radi tri fizička posla da prehrani dijete.
Moja mama nije bila moja najbolja prijateljica. Nije mi uopće bila prijateljica, bila mi je mama. Granica je bila čvrsta kao beton. To sam uzela kao zadanu varijablu koju nisam preispitivala, sve dok se nisam susrela s nekim drugim mamama koje su imale drugačiji odnos sa svojim kćerima. Neke su čak – osamdesetih je to bilo za rubriku “vjerovali ili ne“ – bile angažirane oko školskih zadaća svojih kćeri. Neke su zajedno s kćerima tračale i profesore i njihove frendice. Tome se nikako nisam mogla načuditi. Znate kako je kad ste dijete – normalno vam je jedino ono što vidite kod kuće, a kad nema interneta, to je i jedino što vidite. Moja mama do dana današnjeg nikog nije otračala. Ipak, iako su mi neke stvari u takvim odnosima bile previše, svidjela mi se njihova toplina.
Tata je bio druga priča. On je i bratu i meni od starta htio biti prijatelj, čak je tražio da ga zovemo imenom. Dugo sam mislila da je to odraz njegove progresivnosti. Mislim, on je to zaista bio, ali sjećam se da mi – osim ovog dijela s imenom – ništa u vezi tog aranžmana zapravo nije odgovaralo. Trebalo mi je da tata bude tata. Ne prijatelj, ne Vedran, nego tata. Zaštitnik, vodstvo i autoritet. Danas mi je jasno da je to možda više bio odraz njegove nespremnosti da bude roditelj, nego želje da promijeni postavke cijelog svijeta, pa tako i odnosa roditelja i djece. Iako je tata bio muško, ova se dinamika lako može preslikati na odnos majki i kćeri koje su “prijateljice“.
“Ako znamo da su majke te koje određuju dinamiku odnosa, one koje postavljaju pravila, nameće se pitanje: zašto ne žele biti “samo“ mame, nego moraju biti najbolje prijateljice? Zašto im nije dovoljno biti one kojima se kćeri povjeravaju, ali neke stvari ipak zadržavaju za sebe? Ako imaju vlastite prijateljice, a sva je prilika da imaju, što ih tjera da i kćeri stave u tu skupinu?”
Bilo mi je dosta teško naći odgovor na ovo pitanje, vjerojatno zato što mi je nezamislivo da svojoj kćeri pričam o svom ljubavnom životu i ostalim stvarima o kojima pričam s prijateljicama. S kćeri imam prijateljski odnos, ali jasno je da sam joj mama, a ne prijateljica, a kamoli najbolja prijateljica. Kad smo već kod prijateljica, kao za vraga nijedna od mojih nije BFF svojim kćerima pa nisam imala ni neki životni primjer da mi pomogne riješiti ovu zagonetku. Zašto bi jedna odrasla žena uopće htjela biti prijateljica, a ne roditeljica svojoj kćeri? Koji se poriv krije iza toga? Možemo li uopće biti oboje? Da skratim – ne možemo.
Odnos roditelj-dijete je hijerarhijski i ima jasne granice
Zna se što dijete smije, a što ne smije napraviti i zna se tko određuje pravila. Roditelj, u ovom slučaju majka. Prijateljski odnos je suprotan tome, ravnopravan. Prijateljice dijele sve radosti i jedna drugu tješe u svojim tugama. Dijele odjeću, šminku, pričaju o dečkima, curama, o seksu. Ako si ti moja prijateljica, ne možeš mi određivati što ću raditi. Ako si moja prijateljica, ti i ja imamo jednaka prava. Ako si moja prijateljica, ja te ne moram slušati – mogu raditi što god želim, a ti ćeš me u tome podržati. That’s what friends do.
Jasno je da ova dva odnosa ne mogu koegzistirati. Mogu donekle, jednoga dana kada kći postane odrasla osoba te bude mogla svoju majku gledati i kao osobu, a ne samo mamu. Iako, budimo realni, to se rijetko do kraja dogodi, ako ikad. Uvijek ostajemo djeca svojih roditelja, čak i kada oni ostare i mi se za njih trebamo brinuti. I postoje neke stvari koje zaista ne moramo doznati o svojim mamama, baš nikad. Neke će nam pak pomoći da ih bolje razumijemo, ali tek kad kao kćeri budemo dovoljno zrele da to emocionalno procesuiramo. Odnos majke i kćeri je ionako dovoljno kompleksan i opterećen svim transgeneracijskim traumama ženskog roda da mu zaista ne treba dodatan teret parentifikacije.
Što nas uopće tjera da budemo najbolje prijateljice svojim kćerima?
Mogu se sjetiti nekoliko razloga i svi imaju prilične veze s taštinom. Prvi je dosta banalan, ali vrlo životan – želja da ne ostarimo. Pokažite mi ženu koja kaže da nema baš nikakav problem sa starenjem i ja ću vam pokazati ženu koja laže. Ništa ne govori “nisam zgodna cura od 22 godine“ kao činjenica da ti je kći zgodna cura od 22 godine. Nisu se bez razloga u ne tako davna vremena udvarači upoznavali s majkama svojih djevojaka uz onaj kliše “Vi mora da ste starija sestra“. Ako smo kći i ja najbolje frendice, to mi daje osjećaj da i ja imam 22 godine, a ne 48. Daje mi osjećaj mladosti. Kao kad se muškarac od 70 godina oženi 30 godina mlađom ženom.
Drugi razlog je da nas kćeri vole. Da budemo kao ona “cool“ mama s početka priče. I to nam laska, budimo iskrene. Biti mama je neugodna zadaća koja uključuje da te kći ponekad ne podnosi. Da misli da nisi u trendu, da ne znaš ništa o životu, da je sramotiš svojom pojavom i sve tako (mame djece u pubertetu znat će o čemu pričam). Ako nismo do neke godine života razvile dovoljno ljubavi prema sebi (većina nas i nije), možda će nam trebati potvrda vlastite vrijednosti čak i od djece. To je dosta tužan razlog jer nas djeca zapravo vole čak i kad smo najgori. Često čujem da je ljubav roditelja prema djetetu bezuvjetna, a sve mi se više čini da je zapravo obratno.
Treći i najtužniji razlog kojeg se mogu sjetiti jest da nam je kći najbolja prijateljica jer nemamo vlastitu. Da živimo njezin život jer nemamo svoj. Iako u svom okruženju nemam takvih žena, ne sumnjam da postoje. Ipak živimo u društvu u kojem puno žena svoj identitet vezuje uz majčinstvo. A to je zamka iz koje se jako bolno iščupati jednom kad se dijete napokon odluči separirati i živjeti svoj život.
“Mladenački izgled ponekad sa sobom vuče i mladenački lifestyle pa vam se lako može dogoditi da nakon tri čaše previše u subotnjem izlasku sretnete vlastitu kćer u istom klubu.“
Kad smo kod zamki, danas je vjerojatno lakše nego ikad upasti u zamku roditelj-prijatelj. Od starta svoju djecu odgajamo kao male ljude i nema više roditeljskog privilegija “bit će tako jer sam ja tako rekla“. Ne, mi praktički od prvog dana djeci objašnjavamo sve svoje odluke (kako li smo se samo dali uvući u ovaj pakao kad nam je moglo biti puno lakše, ali dobro, to je tema za drugi tekst). Naša su djeca nama ravnopravnija s tri godine nego što smo mi našim roditeljima s 43. Osim toga, tu su i društvene mreže. Prije su i roditelji i djeca imali pravo na vlastiti život i privatnost u koju ovaj drugi nema uvida. Danas? Sretni ste ako vas djeca blokiraju na Instagramu pa vas i dalje vide samo kao mamu, a ne kao osobu. I neće vam se dogoditi da šerate neki story o tome kako je roditeljstvo teško jer ste zaboravili da među pratiteljima imate i vlastitu kćer pa dobijete comment: “Kakav je ovo hejt, mama?“ Na koncu, tu je i spomenut imperativ da moramo ostati zauvijek mlade pa su četrdesete postale nove dvadesete, pedesete nove tridesete ili ne znam što i na kraju ispadne da se nađete u istoj dobnoj skupini s kćeri koju ste rodile s 25 godina. Mladenački izgled ponekad sa sobom vuče i mladenački lifestyle pa vam se lako može dogoditi da nakon tri čaše previše u subotnjem izlasku sretnete vlastitu kćer u istom klubu. Ne znam kako da to nježno kažem, ali ako kći i vi izlazite na isto mjesto, jedna od vas tamo ne pripada, a to je po svoj prilici mama.
Odnos majke i kćeri jedan je od najsloženijih koji postoji. Iako sa svojom kćeri nisam upala u zamku BFF mame, upadala sam u razne druge. Nitko nije master of parenting osim ljudi koji nemaju djecu. Priznajem da sam je čak pitala za mišljenje o ovoj temi, iako ima samo 14 godina. Odgovorila mi je da mama i kći trebaju imati prijateljski odnos u smislu da se kći može majci povjeriti kad je nešto muči, ali kad kći napravi nešto što nije u redu, mama mora biti roditelj i odrediti sankcije (u stvarnosti je rekla da mama mora step-upat, ovo je prijevod za nas starije). “Mama treba kćeri biti prijateljica, ali kći treba mami biti kći“, rekla je na kraju objasnivši svu kompleksnost ovog odnosa u jednoj jednostavnoj rečenici. Mamina kći. Kći, ne prijateljica.
Fotografije: Launchmetrics
