Tužiteljstvo okruga Tompkins u državi New York ponovno otvara kaznenu istragu o navodnom grupnom silovanju studentice na Sveučilištu Cornell u listopadu 2024. godine te će slučaj uputiti velikoj poroti radi podizanja optužnice. Nova istraga pokrenuta je nakon što je žrtva, u spisima navedena kao Jane Doe, podnijela civilnu tužbu u kojoj tvrdi da su je u prostorijama bratstva Chi Phi sedmorica studenata omamila ketaminom i alkoholom te seksualno napala.
Okružni tužitelj Matthew Van Houten objasnio je da 2024. godine nije bilo dovoljno dokaza za optužnicu na temelju prvotne izjave žrtve, ali je naglasio kako je žrtvama traume često potrebno vrijeme da u potpunosti procesuiraju događaj. S druge strane, odvjetnik žrtve navodi da je ona u danima nakon napada bila u stanju šoka te je oštro kritizirao policiju i tužiteljstvo zbog propusta u inicijalnoj istrazi.
Uprava Sveučilišta Cornell podržala je iznošenje slučaja pred veliku porotu, no odlučno je odbacila navode da nije adekvatno reagirala. Iz sveučilišta pak ističu da su nakon provedenog internog postupka izrečene stroge sankcije, uključujući izbacivanja studenata, dok je rad spornog bratstva na kampusu trajno zabranjen. Obrana jednog od optuženih studenata u potpunosti odbacuje krivnju, tvrdeći da njihov klijent nije sudjelovao u nikakvim nezakonitim radnjama.
Slučaj je izazvao val nezadovoljstva među studentima i široku osudu javnosti. Zbog pritiska i zahtjeva za većom transparentnošću, gradonačelnik Ithace privremeno je zamrznuo izdavanje dozvola za sveučilišna događanja sve dok Cornell ne preispita i unaprijedi svoje protokole za sprječavanje i procesuiranje seksualnog nasilja.
Institucionalo samoodržavanje i mizoginija
Naime, kada bi se jezik birokracije – dakle, drugim riječima – institucionalnog samoodržanja mogao rastegnuti do točke bolnog pucanja, gotovo sigurno bismo dobili neukusno upogonjeni pravni vokabular okružnog tužitelja Matthewa Van Houtena.
U ovom slučaju nije riječ tek o formalnoj pravosudnoj proceduri ili o spretno uočenoj zakonodavnoj praznini države New York, već o grotesknoj priči u kojoj se čitav institucionalni aparat napreže kako bi trauma jedne žene ostala bezopasno i trajno zatočena u čvrstom, sigurnom oklopu administrativne logike i normativnog slijepila.
U ovom mučnom događaju jasno vidimo da se ne radi o spletu nesretnih okolnosti, nego do u detalja razrađenom i uhodanom aparatu sustavnog zataškavanja i (patrijarhalnog) opravdavanja nasilja, u kojem se odgovornost s počinitelja i moćnih institucija nepogrešivo prebacuje na žrtvu.
Slučaj s Cornella razotkriva temeljnu dinamiku načina na koji muški prostori moći funkcioniraju unutar elitnih obrazovnih ustanova. Muško bratstvo Chi Phi pritom ne predstavlja nikakav izolirani „otok“ mladenačke nepromišljenosti ili zaigranog izlaska koji je izmaknuo kontroli, nego pažljivo konstruiranu infrastrukturu muškog privilegija. Poruke i snimke iz grupnih razgovora na aplikaciji Snapchat, u kojima se žensko tijelo na najbrutalniji način svodi na besplatnu robu i resurs dostupan svima u kući, nisu tek rečenice koje bi se smjele otpisati kao vulgarni eksces ili neukusna šala.
One su početni, izravan i da, nedvosmislen dokaz zajedničkog, proračunatog i kolektivno koordiniranog čina. U tako uspostavljenom okruženju nasilje nije incident koji krši društvene norme, nego kulturna valuta kojom se kupuje pripadnost, dokazuje muškost i utvrđuje hijerarhija unutar zatvorenog kolektiva.
Mučne kontradikcije i ignoriranja
Ono što u cijeloj priči posebno duboko uznemiruje jest način na koji pravni sustav redefinira i interpretira pojam pristanka. Inzistiranje državnoga odvjetništva i policije na činjenici da je žrtva u svojoj prvoj izjavi navela kako je dobrovoljno konzumirala alkohol i supstance u suštini rasvjetljava duboko ukorijenjenu mizoginiju utkanu u same pravne definicije.
Tvrditi da dobrovoljno uzimanje supstance poništava mogućnost kasnijeg stanja mentalne i fizičke sposobnosti za davanje pristanka predstavlja ciničan i opasan pravni manevarski prostor. Time se izravno poručuje da žena, onoga trenutka kada pristane na konzumaciju alkohola ili droga, gubi pravo na vlastiti tjelesni integritet i autonomiju, dok se nasilnicima daje nepisana dozvola za eksploataciju njezina bespomoćnog stanja.
Jednako tako, inzistiranje na formalnoj kontradikciji između njezine prve izjave date policiji i kasnije civilne tužbe svjesno zanemaruje sve ono što suvremena psihologija i feministička teorija desetljećima naglašavaju kada je riječ o mehanizmima traume. Očekivati od osobe koja je upravo preživjela višesatno, kolektivno i iznimno brutalno zlostavljanje da u prvim satima ili danima nakon događaja izgovori hladnu, pravno besprijekornu i preciznu kronologiju vlastitog silovanja znači potpuno ignorirati obrambene mehanizme ljudskoga uma, poput šoka, disocijacije i potiskivanja. Tražiti od žrtve da odmah artikulira pravno savršenu optužbu, dok se istovremeno nalazi u stanju potpune psihofizičke rastrojenosti, zapravo je proceduralna zamka dizajnirana kako bi se njezino svjedočanstvo unaprijed diskreditiralo.
Ogledalo društvenog konteksta
Reakcija samog sveučilišta Cornell dodatno razgoljuje ulogu elitnih obrazovnih institucija u očuvanju vlastitoga kapitala. Sveučilište ovdje ne nastupa kao sigurno okruženje koje štiti svoje studentice, nego kao korporacija primarno zabrinuta za vlastitu reputaciju, rangiranje i financijsku stabilnost. Navodi prema kojima je žrtvi bilo onemogućeno napuštanje studija bez teških financijskih penalizacija, čime je bila prisiljena provesti čitav semestar na istom kampusu i svakodnevno se susretati sa svojim zlostavljačima, predstavljaju sekundarnu viktimizaciju najgore vrste. Dok je žrtvi uskraćen prostor za zacjeljivanje i bijeg od traume, optuženim studentima ponuđena je institucionalna zaštita u obliku blagih disciplinskih mjera i internih procedura skrivenih iza vela tajnosti i prava na privatnost. Izjednačavanje teškog seksualnog delikta s akademskim prekršajem koji se može ublažiti pisanjem eseja ili radionicama predstavlja najizravniji oblik ruganja žrtvinoj patnji.
Ovaj slučaj, stoga, daleko nadilazi okvire jedne nesretne noći u Ithaci. Dapače, svojevrsno je ogledalo šireg društvenog i političkog konteksta u kojem se prava preživjelih kontinuirano smanjuju i degradiraju. Labavljenje Title IX odredbi i proceduralnih zaštita pod izgovorom zaštite prava optuženika u stvarnosti stvara klimu u kojoj se žrtve obeshrabruju, a institucije potiču na pasivnost. Odnos prema ovom slučaju iznova pokazuje kako patrijarhalni obrazac funkcionira u praksi: počiniteljima se omogućuje nastavak regularne svakodnevice, njihove se budućnosti i karijere štite pod svaku cijenu, dok se žrtvin život prepušta javnom preispitivanju, sumnjičenju i u pravilu dugogodišnjoj izolaciji.
Ipak, činjenica da se ovaj slučaj ponovno otvara ne zahvaljujući dobroj volji sustava, nego isključivo zaslugom žrtvine nepokolebljive borbe kroz civilnu tužbu i uz potporu javnog pritiska, pokazuje gdje leži stvarna snaga. Iako ju je teško i mučno aktivirati…
Fotografija: Unsplash
Pogledajte i:
Od Sulejmana do Zlatnog dečka: Zašto nas turske serije drže pred ekranima?
