Nova adaptacija Schillerove Marije Stuart koju potpisuje Goran Ferčec i s režijskom imaginacijom Matije Ferlina na scenu donosi ogoljenu studiju o političkoj anatomiji moći, rodnim konstruktima i mehanizmima nadzora. Kroz oštre dramaturške intervencije, uvođenje intertekstualnosti i pop-kulturne zvučne kulise koje se kreću od uvodnih taktova instrumentalne obrade Bitter Sweet Symphony pa sve do sirovog minimalizma grupe Portishead, predstava uspješno destabilizira i analizira povijesni mit. Rezultat je prijeko potreban osvrt na dosege i kazne ženske društvene moći unutar sustava koji ne oprašta odstupanja od pravila.
Iz feminističke perspektive, ova adaptacija dekonstruira povijesni narativ i ogoljuje surovu premisu prema kojoj i Marija i Elizabeta, unatoč svojim krunama i proklamiranom suverenitetu, operiraju unutar dubokog patrijarhalnog okvira. Njihove sudbine, ugled i u konačnici, njihova fizička tijela, neprestano interpretiraju, krivotvore, instrumentaliziraju i nadziru muškarci na dvoru – Burleigh, Leicester i Paulet. Ključni kreativni zahvat, čini mi se, leži u uvođenju Elizabete kao stalnog, gotovo voajerskog promatrača Marijine intime i zatočeništva u Fotheringhayu. Elizabeta s distance vidi i čuje sve – njezin pogled zapravo je prisvojeni mehanizam muškog političkog nadzora koji je morala internalizirati kako bi uopće mogla vladati. Taj je pogled istovremeno alat njezine državne moći, ali i izvor njezine duboke privatne frustracije.
Feministička priča, triler i moralni trulež
U drugom činu Elizabeta eksplicitno detektira taj društveni i identitetski rascjep primjedbom kako joj okolina stalno pokazuje da je samo žena, iako je sama vjerovala da vlada kao muško i kao kralj. Da bi zadržala vlast, ona je prisiljena kastrirati vlastitu ženstvenost i graditi mit o “djevičanskoj kraljici”. S druge strane, Marija, koja je tu ženstvenost živjela i kroz ljepotu i kroz svoje političke i privatne pogreške, biva proglašena državnom prijetnjom i sustavno uništena. Prikaz slika pasa na sceni dok Marija progovara o svojoj izolaciji funkcionira kao izvrsna vizualna metafora o tome kako se ženska moć u očima državnog aparata redovito želi degradirati na razinu histerije ili divljih zvijeri koje pod hitno treba ukrotiti.
Scenskim prostorom suvereno dominiraju glumačke interpretacije koje tekst prevode u čistu političku tenziju. Nina Violić ulogu Elizabete lišava svakog tradicionalnog kraljevskog patosa i tradicije patetičnih monologa. Njezina je Elizabeta neurotična, hladna taktičarka ranjenog ega, u potpunosti svjesna da igra predstavu za narod dok joj se dvor raspada od (moralne) truleži. Scena u kojoj instinktivno ponjuši Mortimera te njezino beskrupulozno manipuliranje Davisonom oko potpisa smrtne presude pokazuju Violić u punom sjaju njezine sirove, a opet gotovo pa matematički kontrolirane glumačke energije.
Estetski vrhunac Shillerova dramskog rada je Maria Stuart
Nasuprot njoj, Jadranka Đokić igra Mariju Stuart kao emotivni uragan koji se do samog kraja bori protiv fizičkog i psihičkog slamanja u lošim uvjetima zatvora. Njezina izvedba u ključnom, fiktivnom sukobu s Elizabetom – koji je Schiller ingeniozno izmaštao, a ova adaptacija zaoštrila posjeduje katarzičnu snagu. Đokić balansira između očekivane krhkosti uhićenice i neukrotivog ponosa legitimne vladarice, a njezin završni monolog, u kojem kroz viziju vlastitog brutalnog pogubljenja zadržava dostojanstvo, emotivni je i zapravo – estetski vrhunac predstave.
U tom se dvoboju Fabijan Komljenović nameće kao vitalna, kohezivna i humorna sila cijele predstave. Utjelovljujući Grofa Kenta, ali i ulogu scenskog Orguljaša, on nije tek puka glazbena pratnja, već demiurg cjelokupne atmosfere. Njegovi verbalni upadi, poput čitanja povijesnog intermezza o prokletstvu i tragičnim krajevima loze Stuartovih, djeluju kao brechtovski začudni efekti. Oni publici namjerno uskraćuju jeftinu emotivnu iluziju i tjeraju je na stalnu intelektualnu refleksiju o tome kako se povijest zapravo konstruira kroz propagandu i medijske mehanizme.
Valjani scenski standard
Posebnu težinu, umjetnički dignitet i duboku kazališnu ljepotu ovoj izvedbi daje prisutnost glumačkog barda Dušana Gojića u ulozi Georga Talbota, grofa od Shrewsburya, koji ovom ulogom proslavlja impresivnih pedeset godina umjetničkog rada. Gojićeva pojava na sceni je lekcija iz kazališne pismenosti i zrelosti. On igra Talbota na danas već rijetko valjanom scenskom standardu hrvatskog jezika. U svijetu predstave koji vrišti od manipulacije, lažnih pisama i političkog cinizma, Gojićev Talbot je jedini istinski glas morala i nepokolebljive humanosti. Njegov apel Elizabeti da ne brza s egzekucijom jer će se živa Marija nakon smrti pretvoriti u još opasnijeg duha osvete, izrečen je s takvom dikcijom i unutarnjim mirom da opravdano drži gledalište u potpunoj, hipnotiziranoj tišini. Čin u kojem na samom kraju predstave vraća državni pečat jer mu je ruka prekruta za nova politička ubojstva, dostojanstven je ljudski i glumački rezime pola stoljeća vrsne igre na daskama HNK-a.
Dok ostatak ansambla, od hladno puritanskog Silvija Vovka i fanatičnog Domagoja Ikića do suzdržano odanih Ive Mihalić i Tese Litvan, gradi atmosferu dvorske paranoje i izolacije, Luka Dragić i Livio Badurina utjelovljuju kontrast između oportunističkog straha i rigidnog državnog pragmatizma. Marin Stević, Ivan Jončić i Alen Šalinović pritom podcrtavaju birokratiziranu i diplomatsku dvoličnost (svakog) sustava, prepuštajući spomenutom Gojiću da svojom smirenom scenskom pojavom donese jedini autentični, moralni kontrapunkt dramatičnom finalu
Završni song ansambla, koji koristi društveno angažiranu himnu grupe Manic Street Preachers If You Tolerate This Your Chains Will Be Next, jasno podcrtava konačnu namjeru ove adaptacije. Maria Stuart u HNK-u nije kostimirana povijesna slikovnica namijenjena pasivnom gledanju, dapače ona pametan i scenski potentan krik protiv konformizma, političkog cinizma i vječnog društvenog straha od snažne i autonomne ženske ličnosti. Predstava je to koja slavi veliku glumačku umjetnost, ali i scenografsko-kostimografsku te vrlo dobro rezonira s onim što se opisuje kao “moderni društveni trenutak” koji je, bez osude, instagramičan.
Fotografije: Jelena Janković/HNK
