Hrvatska glumica Iva Kraljević sudjeluje na 79. Filmskom festivalu u Cannesu, gdje u službenoj konkurenciji kratkometražnog filma predstavlja ostvarenje“Niko ništa nije rekao” (engl. Nobody Said Anything). Ulogu Jasmine u filmu Niko ništa nije rekao igra glumica Iva Kraljević, a uz koproducentice Luciju Perić, Tenu Gojić i Miljenku Čogelju hrvatski dio filmske ekipe čine majstor tona Jan Galić, njegov asistent Vanja Stanić i grafički dizajner filma David Gašo.
Film prati Katarinu čiju svakodnevicu prekida poziv zbog kojeg se mora suočiti s posljedicama naizgled bezazlene igre u kojoj je sudjelovala njezina kći. Ova canneska premijera označava golemi uspjeh (i) za hrvatski film, ali i krunu dosadašnje karijere ove svestrane umjetnice.
Iva Kraljević, stalna članica ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) i dobitnica Rektorove nagrade, već godinama slovi za jedno od najupečatljivijih lica domaće kazališne, filmske i televizijske scene. Od velikih ansambl-predstava u ZKM-u i HNK-u do nezavisne scene, njezina glumačka zrelost i suradnje s vodećim regionalnim i europskim redateljima sada su s potpunim pravom dobile i najsjajniji međunarodni reflektor – onaj u Cannesu.
Redateljica Tamara Todorović priznala je da tjednima uoči Cannesa živi u “kroničnoj tremi”. Kako vi proživljavate ovaj uspjeh? Doživljavate li crveni tepih i festivalski sjaj kao prirodan produžetak glumačke igre ili kao tek još jedan društveni spektakl koji zapravo nema puno veze s onim intimnim radom na setu?
Mislim da je najzdravije ne romantizirati ni jedno ni drugo. Crveni tepih je spektakl, naravno, ali spektakl je oduvijek dio filma. Ljudi ponekad zamišljaju da su umjetnost i glamur dvije suprotstavljene stvari, a meni su zapravo zanimljivi upravo ti trenuci u kojima se sudaraju. Cannes je istovremeno potpuno artificijelan i potpuno stvaran. I ta kontradikcija mi je uzbudljiva.
Osjećam uspjeh i mislim da si to treba znati priznati bez lažne skromnosti. Ali ono što me zapravo veseli nije ideja “dolaska”, nego osjećaj da sam počela iskustveno razumijevati koliko je ovaj posao beskrajan. I koliko me zanima. To mi je puno uzbudljivije od same vidljivosti.
Živimo u vremenu u kojem se stvarnost često čini kao simulakrum – društvene mreže i mediji pretvorili su svakodnevicu u neprekidni performans. Kada se profesionalna glumica nađe u takvom svijetu, kako definira ili redefinira svoj zanat? Je li gluma, na tragu tog razmišljanja, danas pokušaj dekonstrukcije te lažne, no ipak zbilje? Ili je pak, neko svjesno kreiranje neke nove, istinitije hiperrealnosti? Je li tu negdje skriven oksimoron?
Možda je danas najveći luksuz biti stvarno prisutan. Ljudi su postali jako vješti u proizvodnji vlastite slike, a mene u glumi zanima upravo suprotno – trenutak kad kontrola popusti. Kad osoba zaboravi kako želi biti viđena.
Zato mislim da gluma nema veze s proizvodnjom iluzije nego s ogoljavanjem. Kamera je nemilosrdna, ona vidi sve što pokušavate sakriti. I možda baš zato film još uvijek može biti istinitiji od svakodnevice. A oksimoron je vjerojatno sadržan u samom životu. Svi nešto igramo, ali rijetko tko to radi svjesno.
Film se bavi posljedicama svega onoga što žene odmalena učimo prešućivati. Kako ste unutar svojeg glumačkog koda pristupili toj temi? Je li gluma za vas, kojim slučajem, prostor u kojem napokon možete glasno izgovoriti ono što društvo nalaže da se prešuti?
Mislim da žene vrlo rano nauče čitati atmosferu, tuđa raspoloženja, opasnosti, pukotine. To postane gotovo fizičko znanje. I zato su mi zanimljivi likovi koji više ne žele sudjelovati u toj vrsti tihe diplomacije.
Ne doživljavam glumu kao terapiju ni kao mjesto ispovijedi, ali je definitivno prostor slobode. Kroz glumu si ponekad dopuštamo emocije, bijes ili ranjivost koje privatno puno elegantnije kontroliramo. A mene zanimaju upravo ti trenuci kada elegancija nestane.
U središtu je radnje naizgled bezazlena dječja igra koja provocira sukob roditelja, a specifičnost je filma to što su toj drami prisutna i djeca. Živimo li u društvu u kojem su i obiteljske uloge postale tek puka izvedba za javnost, dok djeca prva prepoznaju pukotine u toj “glumi”?
Djeca uvijek prva osjete istinu. Mislim da odrasli podcjenjuju koliko djeca precizno čitaju napetost, laž, tišinu. Oni možda ne razumiju kontekst, ali emocionalnu istinu gotovo nikad ne promaše.
A obitelj je, kao i društvo, djelomično uvijek izvedba. Samo što neke izvedbe postanu toliko uvježbane da zaboravimo da ih igramo. Ovaj film mi je zanimljiv jer vrlo nježno, ali brutalno pokazuje trenutak kad ta konstrukcija počne pucati.
Naslov filma “Niko ništa nije rekao” sugerira da je podtekst važniji od izgovorenoga. S obzirom na to da u ZKM-u često eksperimentirate s formom i verbalnim minimalizmom, koliko vam je to kazališno istraživanje tišine, nazovimo taj proces tako pretenciozno, pomoglo da pred krupnim kadrom kamere prenesete težinu neizrečenoga?
Strašno puno. Kamera ne podnosi objašnjavanje. Što manje pokušavate “pokazati”, to se više vidi.
Kazalište me naučilo disciplini, ali film me naučio povjerenju. Povjerenju u tišinu, u kadar, u misao koja se možda ni ne dovrši do kraja. Nekad je najmanji pomak lica dramatičniji od velike scene. I to mi je prekrasno kod filma – ta preciznost. Gotovo okrutna intimnost.
Film nas uvodi u naizgled uobičajenu večer koju prekida jedan telefonski poziv. Kako kao glumica balansirate taj fini prijelaz? Kako igrati potpunu banalnost svakodnevice koja se u sekundi pretvara u krizu, a da se pritom ne sklizne u melodramu?
Pa upravo zato što život nikad ne najavi tragediju ili neki ključan događaj fanfarama. To mi je uvijek zanimljivo. Najveće stvari događaju se usred potpuno banalnih trenutaka – dok režete kruh, umirete od dosade, tražite ključeve ili odgovarate na poruku.
Mislim da melodrama nastaje kad glumac pokušava anticipirati emociju. Mene više zanima otpor. Ljudi rijetko odmah reagiraju “točno”. Često se prvo nastave ponašati normalno. I upravo je u tome drama.
Danas se divimo autorima koji uspijevaju očuvati “autentičnost” i pričati priče koje žele, a ne one koje bi “trebali”. Koliko je vama, kao glumici, danas izazovno ostati beskompromisnom u odabiru uloga, i u kazalištu i na filmu? Gdje povlačite granicu? Je li uopće moguća “beskompromisnost”?
Ne vjerujem u apsolutnu beskompromisnost. To često zvuči vrlo romantično, ali glumački posao ipak je kolektivan posao i stalno pregovaranje. Međutim, vjerujem u unutarnji kompas. To je možda važnije.
Danas puno jasnije znam što me zanima, a što ne. Ne zanima me dopadljivost radi dopadljivosti, pogotovo ona podmukla dopadljivost, ona kao kulerska. Imam neke čudne senzore koji me dosad nisu baš prevarili – hvala senzorima. Volim likove koji imaju kontradikcije, inteligenciju, opasnost, humor, neku ludost. Ljude koje ne možete potpuno objasniti.
Film je nastao kao regionalna koprodukcija, a u njemu dominiraju snažna ženska imena. Osjećate li u svojoj generaciji glumica i kulturnih radnica u regiji novu vrstu solidarnosti? Mijenja li se time i sam pogled na ženske likove na našim prostorima? Jesu li oni danas slojevitiji? Ili navlačimo želju i uvjerenje o mogućoj promjeni?
Mislim da jesu. Polako, ali jesu. I ono što mi je posebno važno jest da žene više nisu samo “funkcija” u priči, ne postoje samo da nekoga podrže, spase ili inspiriraju.
Osjećam i novu vrstu međusobnog prepoznavanja među ženama. Na setu filma Niko ništa nije rekao to se baš jako osjetilo. Puno žena radilo je na ovom filmu. To su sve redom ozbiljne frajerice, kreativne profesionalke na čelu s redateljicom Tamarom Todorović. Direktor fotografije Mladen Teofilović na više je mjesta spomenuo važnost zdrave atmosfere koja je bila prisutna tijekom snimanja.
Manje je potrebe za natjecanjem, a više za ozbiljnim radom i savezništvom. Možda zato što smo sve umorne od reduciranih verzija ženskih likova i ženskih života. A i publika je postala sofisticiranija. Ljudi osjete kad je nešto površno, koliko god se činilo da smo sve površniji.
Što je novo na čemu radite?
Prvi put imam osjećaj da mi se stvari događaju organski, bez potrebe da ih forsiram. I to mi je možda najveći luksuz trenutačno. Ova godina dosta je intenzivna, ali kreativna. Trenutačno snimam seriju koja izlazi na jesen. Za početak nove sezone u ZKM-u Jug Đorđević režira novi tekst Vedrane Klepice, čemu se posebno veselim jer volim njegovu energiju i redateljski rukopis.
Radim, čitam, razvijam neke nove suradnje i pokušavam ostati otvorena prema stvarima koje me mogu iznenaditi. Kao na primjer jedan studentski film koji snimam ovo ljeto na Korčuli. To mi je važno. Ne želim izgubiti znatiželju. Mislim da tek sada stvarno počinjem voljeti ovaj posao. A kad to osjetite, onda više nema kraja.
Fotografije: Privatna arhiva
