Toliko sam silno htjela da se snimi treća sezone ove punokrvne, seksi, pametne, duboke serije. Znam da nisam jedina: još od 2022., kad je završila druga sezona, cijeli je svijet držao palčeve da glasine o tome kako se Euforija ne nastavlja nisu istinite i da će kontroverzni autor Sam Levinson ipak isporučiti nastavak sage o Rue, Jules, Nateu, Maddie, Lexi i ostalima čije smo mračne tajne obožavali pratiti.
U međuvremenu se dogodilo nekoliko tragedija: glumac koji je igrao glavnog „negativca“ serijala (moralno dno, perverzni odrasli bijelac, mediokritet, licemjer, lažljivac zgodnog izgleda i savršenog obiteljskog CV-a, građevinski poduzetnik s prelijepom ženom i djecom i s kinkom na dječake u tranziciji, dakle, apsolutni cardboard cut-out svega najgoreg u Americi), Eric Dane, preminuo je od okrutne bolest ALS, a mladi glumac koji je igrao Feza, sjajnog dilera s mekim srcem koji unatoč nespojivim životima, ostvaruje duboku konekciju sa štrebericom Lexi (Maude Apatow ), Angus Cloud, preminuo je, nažalost, kao u zrcaljenju serije, od posljedica predoziranja.
Autorima i producentima sigurno je bilo više nego izazovno bez ta dva jaka karaktera: ali, sudeći po prvoj epizodi nisu se pretjerano potrudili scenaristički doskočiti nestanku Feza i Cala. Doduše, prva je epizoda scenaristički toliko šuplja da imam dojam da su se više potrudili oko ideje kako doći do vizualno impresivne otvorne sekvence epizode nego do ičega drugog.
Euforija: Kids are not alright
Toliko sam silno htjela da se snimi treća sezona Euforije, da sam razmišljala čak da pričekam da HBO ispuca sve epizode (dostupne su jedna po jedna, ponedjeljkom u Europi), ali nisam mogla podnijeti ni wait ni spojlere na socialu.
Toliko sam silno htjela, kao i vi, znam, ali sad shvaćam da smo svi zajedno pogriješili: trebali smo karaktere koji kao da su daljnji rođaci srednjoškolaca iz kultnog filma Kids, ostaviti tamo gdje su pripadali – na kraju srednje škole.
Uostalom, nije li to bila poanta? Da su ta djeca koja su, kad smo ih otkrili u ranim 2020-ima, taman zakoračila u svijet odraslih. A taj se svijet ispostavio prljavim, opasnim, opsjednutim nasiljem, ovisnostima i seksom.
Taj se svijet pred njima razotkrio kao sve osim nevin i pažljiv prema djeci: ali poanta Sama Levinsona (iako Euforija zapravo nije njegovo autorsko djelo, već serija napravljena prema predlošku jedne izraelske mini-serije) je da ni djeca koja nam spavaju doma u ružičastim i baby blue sobama s plišanim igračkama nisu, zapravo, uopće nevina.
Pa su tako njegovi likovi u sezonama koje smo obožavali i koje su nas šokirale koristili heroin (poglavito Rue, koju je igrala tada fantastična Zendaya), kokain (svi), dilali te iste droge (manje privilegirani, ali jednako mladi), bavili se cammingom (Cat koju je igrala Barbie Ferriera, inače glumica koja je pokazala prst Samu Levinsonu već nakon druge sezone, navodeći da joj je dosta da glumi isključivo njegove fetiše, u njezinom slučaju debelu najbolju prijateljicu koja se bavi određenom nišom seks-worka), pili (baš svi) i ševili se (također svi) na vrlo opasne načine.
Reference koje su bolje od treće sezone
Levinson je ipak uključio i mnogo igrarija tipičnih za srednju školu, podsjećajući nas na filmove i serije koji su oblikovali milenijalse: Nevina samoubojstva Sofije Coppole, Heathers s mladom Winonom Ryder i Mean Girls s Lindsay Lohan: bullying, borba oko popularnog frajera (Jacob Elordi), podmetanje, outcastovi koji postaju glavni junaci.
Ti isti likovi sad su kao odrasli, iako to ipak nisu, jer su prošle samo četiri godine, i gledatelju je jako teško povjerovati da Nate i Cassie žive u odvratnoj kući uređenoj kao u osamdesetima i planiraju veliko vjenčanje, a da voljena Ru već dvije godine otplaćuje dug od 100.000 dolara prenoseći drogu iz Meksika u želucu.
Vraća li se Hunter?
I tako dolazimo do onog što nam je Levinson servirao kao sadržaj nove sezone. Jedno veliko ništa, koje se, kako to često biva i u životu i u umjetnosti, skriva iza jako puno nabacanih ukrasa i rješenja, samo da se ne bi prepoznao suštinski nedostatak ideje i dubine.
Tako je tu puno ikonografije muških redatelja naše zajedničke prošlosti: Tarantina, Rodrigueza, braća Cohen: svi su prljavi, Meksiko je blizu, djevojke su mule i prostitutke, OnlyFans je ušao na velika vrata (ali jedno 5 godina prekasno), Rue je lezbijka koja je odjednom spremna sav svoj moral i karakter prodati za promatranje silikona, crnci nose zlato i po ustima i po rukama i najbolje se od svi bave kriminalom jer nemaju skrupula jer su potomci robova pa everything goes.
Možda vam zvuči kao puno previše svega, i jest, ali je unatoč tome dozlaboga dosadno jer u sat vremena nismo uspjeli popratiti sve karaktere koje smo voljeli, a kamoli ih spojiti u jednu smislenu priču. Tako da nam je bolno falila Jules (Hunter Schafer), iako se taj vilinski lik pojavljuje navodno u kasnijim epizodama, pa čak i Gia, mlađa sestra glavne junakinje, koja jedina služi kao čamac za spasavanje Rue od narkomanije i mentalnim bolesti.
No više od njih zapravo prvoj epizodi nedostaje radnje, zajedničke radnje, pa sam se tako, nažalost, već na dozlaboga dugačkom, pretjerano simboličnom, vrlo filmskom uvodu u kojem Rue visi između dva svijeta – onog Trumpovog, i onog slobodnog i siromašnog, koji pak ovisi o Trumpu, zapitala: o čemu je ova serija? Bojim se da na to pitanje nećemo dobiti odgovor.
Kako je moguće da je Zendaya loša?
Nakon premijere, sve se češće čuje teorija da mega talentiran cast Euforije više ne treba Euforiju. Ovakvu sigurno ne, iako će velik legacy Sama Levinsona ostati probrano društvo koje je odigralo te sirove sociopatske likove: Maude Apatow, iako Hollywood royalty, sjajna je kao stisnuta Lexi, Hunter Schafer epitom je cijele generacije, Jacob Elordi jedan od najvećih muških zvijezda današnjice, Sydney Sweeny, bez razloga odjevena u seksi kostim kujice u promašenoj prvoj epizodi, apsolutni je san svakog muškarca, ali i movie makera, a o Zendayinoj nevjerojatnoj karijeri koja vješto preskače iz blockbustera do modne industrije mogli bi se napisati radovi.
No svi ti sjajni glumci nisu imali što igrati u ovoj sezoni: a posebno je bolno bilo gledati Zendayu, koja je čak mjestimično loša i pretjerana, jer nastoji viškom glume nadoknaditi nedostatak jasnoće priče, pa ispada kao karikatura nekadašnje Rue na koju smo navikli, mračne i introvertne narkomanke, koja se pokušava spasiti unatoč demonima koji ju proganjaju.
Barbie Ferriera je bila proročica!
Barbie Ferriera kao da je bila prophet kad je Levinsona prokazala kao autora (pre)sklonog kinku, jer je možda jedini zajednički nazivnik ove sezone p****, koju novouvedeni lik flashy mafijaša Alama naziva najvećim blagom planete.
Možda je to jako feministička misao, na tren, koja se brzo kao bumerang okreće prema Levinsonu i lupa ga u glavu zbog tolike opsesije odgovorom na mušku požudu, koju sada upisuje i u Rue Bennett. Slučajni seks work mnogo bolje opisuje Anora, sjajan prošlogodišnji film, jer on nije mjesto koje serije koje pretendiraju biti pametne trebaju stilizirati i površno tumačiti generacijama koje dolaze. Uz opasnost da ja zvučim dosadno, kao što je cijela prva epizoda Euforije: ponekad ipak moramo paziti što serviramo klincima pred ekrane. A i na HBO.
