Došla sam s pregleda grudi na kojem su mi rekli da je sve ok i da se vidimo za pola godine. Kako ih pola godine zvuči malo, pomislila sam ponešto smireno, mrvicu uznemireno, što je poseban miks emocija koje ti obavezni (ženski) pregledi znaju učiniti, jer sve poznajemo onu jednu (ili sad već nekoliko) poznanica/prijateeljica/članica obitelji kojima nisu na pregledu rekli da je ok i da se vide ubrzo na još jednom check up, već sada neka od njih piju terapije, znaju kako izgledaju nuspojave od kemoterapija, i, iako su već pobijedile, imaju PTSP čak i od ovakvih tekstova.
Shavasana
No nije me uznemirio danas samo taj obavezni pregled na kojem sam čula najbolju moguću rečenicu: clean bill of health, već i dan koji je onaj tipičan pred kraj školske godine, prepun kaosa, zadaća, nadoknada, računanja prosjeka i dječjih ljetnih virusa. Kad prestaje ženin posao, pitala sam se dok je taksist bio tako neobično ljubazan prema meni (hvala vam za borbu za ženska prava, rekao je mladić od svojih dvadesetak godina, spasivši svijet danas), kad prestaje moj posao, kad se mogu prestati brinuti za svoj posao (kao majka s kreditima i jako malim djetetom, odgovor je- za desetak+ godina), kad se mogu opustiti, kao u svojoj omiljenoj shavasani, i ne misliti na to je li uključena pegla, postoji li serviser klime koji sad ima termin, smije li se upaliti neočišćena klima ili ćemo svi razviti plijesan u plućima, gdje je onaj papir potreban za pakiranje djece na školski izlet, hoće li se djeca znati služiti fenovima ili su ti fenovi za njih i dalje preopasni, jesam li trebala usput pregledati i madeže ili je dovoljno za danas što mi je ultrazvuk dojki ok, OPROSTITE ŠTO VAM SMETAM, ALI SAMO VAM ŽELIM ZAHVALITI ZA SVE ŠTO ČINITE ZA PRAVA ŽENA, gleda me mladić koji vozi taksi, je li primijetio maločas da sam plakala? Od nervoze i straha, od dana koji je pretežak, od brige i od panike, od mogih stvari koje se jednoj ženi nakupe do četvrtka navečer, kad pišem ovu kolumnu.
Seksepil neuroze
Nije mi shavasana (položaj mrtvaca, ali nemojte da vas bizarno ime odgovori od iste) oduvijek bila omiljena poza: dapače i čak štoviše, u toj pozi u kojoj tradicionalno završava nečija praksa joge, prilično sam se mučila. Trebala sam biti iscrpljena, ispunjena i mirna: no bila sam iscrpljena, nervozna i spremna vratiti se u flight or flight mode u kojem sam živjela od kad sam rodila debelu bebu zvanu Lena. Ma koga ja farbam, i prije nje je adrenalin bio my drug of choice, pa ja sam i na sam porod dolazila usputno, prije sastanka s piscima, koji se pretvorio u dan koju ću zauvijek obilježavati kao dan kad se rodila moja kći. Tada mi je to možda bilo seksi: imati puno posla, mailova na koje treba odgovoriti, vječno ugašen mobitel jer poziva je previše, kao i računa, ali stalan posao je za kukavice, mi smo cool, mi vječni hazarderi, koji idemo od cvijeta (medija) do cvijeta (medija) i čekamo pravi trenutak da napišemo svoj autorski film, počnemo se baviti izradom nakita i konačno napišemo onaj roman. Nisam ni primijetila da sam navučena: stres mladom tijelu možda čini loše, ali to tijelo ima regenerativne sposobnosti čudovišta (tako smo i opstali), pa se nakon svakog pijanstva ili otkaza podigneš i nastaviš dalje, nesvjestan katastrofe koja je mogla biti. Pičiš, živa i nervozna, iscrpljuješ se do krajnjih granica, vadiš umnjake i odlaziš na set, navlačiš se na Ibuprofene, otkrivaš PCOS, endometriozu i nuspojave antibaby pilula, odjednom zamrziš feminizam jer ti ih je prodao kao oslobađajući proizvod, ne popravljaš auto koji vječno parkiraš kao Francuskinja, prikrivajući tako činjenicu da nikad nisi naučila voziti, spavaš malo, ako uopće, ni ne sluteći da nema tog melatonina koji može izliječiti inspomniju u nastajanju, i tako guraš, romantično i rocknrollovski, dok ne dobiješ prvi slom živaca.
Burnout
Prvi se pamte. Nekima mogu biti epohalni, poput prometnih nesreća koje im promijene život jer su preživjeli, ili stvarnih burnouta koji prestanu biti samo neodređena uzrečica već počnu biti stanje sa objektivnim simptomima poput tenzijskih glavobolja, grčenja vilice, autoimunih bolesti, pobačaja, neplodnosti, ispada neurološkog sustava, depresije, destrukcije svih odnosa, s naglaskom na one koji to ne zaslužuju. Dok ove druge… gajimo još malo. Ja sam prvi put pomislila da malo moram zastati kad nisam znala gdje sam se probudila- ne radi mamurluka, već radi toliko brze promjene kreveta, gradova, hotela, stanova u kojima sam živjela, prespavala, radila. Onda su počele panike za dijete zbog prisilnog odvajanja (pogledati pod razvod), a vrlo brzo i paralize sna. Ove potonje su, little did I know, bile here to stay.
Paraliza sna
I evo nas, osam godine kasnije, i dalje se probudim i ne mogu pomaknuti tijelo. Sada sam puno starija (šest godina života u svjesnosti da sam romantizirala pogrešan način života, radeći do beskraja, ne uzimajući puno za sebe, ne štedeći pare ni mentalno zdravlje) ali natrag je nemoguće. Sad kad shvaćam, u potpunosti, da je prava životna valuta potpuni duševni mir (nekad sam to nazivala dosadom), tišina, da, da, ono popularno nazivano- spori život, ne znam koga mi je teže prepoznati- ovu mene danas, koja nema snage ni za jedan telefonski poziv, a ni za usputni small talk, koja prevrće očima na ideju avanture, bilo financijske, bilo kao bungee jumping, ovu koja samo želi san i odmore na otoku bez automobila (kakav Hvar, kakvi bakrači), ili onu koja je jednom prilikom jedrila do krive Smokvice ali se onda ipak vratila pet milijuna nautičkih milja do prave da bi bila na rođendanskom tulumu, ili onu koja je prihvaćala posao za poslom i ne pitala za honorar, jer hej, glavno je da se radi, da te zovu. Znam, u teoriji, da su te dvije žene ista osoba: isprepliću se, ali, jedna je eksplozija energije a druga stvorena za jogu. Kako se to dogodilo?
Sve u svoje vrijeme
Sigurno je odrastanje dio odgovora. Majčinstvo drugi. Zamor materijala treći. I dakako da će mladost više cijeniti noći za koje ne znamo kako će završiti, a četrdesete GRWM to go to sleep rutinu, psihoterapiju i grljenje drveća, ali ja nisam sigurna da bi ove dvije dijametralno suprotne osobe bile prijateljice da se susretnu u liftu. Jesam li danas dosadna? Možda, ali prije svega zaista- moram spavati i osjećati se dovoljno sigurno, neistrigerirano i stabilno da bih mogla funkcionirati. Nekad sam mogla plakati pola noći i otići na posao (pomalo naotečena, ali funkcionalna). Danas ne mogu bindžati seriju bez vitamin boosta ujutro.
Što je sigurnost?
Naravno da su financije ključne za dobar san. Svaki put kad se prisjetim koliko je još kredita ostalo za otplatiti, strese me blagi pantični atak. Zdravlje je sve seksepilnije. Preferiram, šokantno, ljude koji ne puše, koji jedu zdravo, piju samo ono što bi Francuzi amenovali kao dovoljnu količinu „za zdravu krv“ i ljude koji trče do Sljemena vikendom. Smatram sve navedene skupine neopisivo seksi: briga o zdravlju, fizičkom i psihičkom, postala mi je number one green flag. Odjednom mi i Kate Moss s cigaretom nije jasna. Što da vam kažem, imam dijete čiju djecu želim upoznati. I imam samo jedan život, koji je već potrošen do pola baterije.
Što je mir?
Nekad sam se svađala: s frajerima, prijateljicama, na poslu. U pošti, u dućanu, s konobarima. Danas ne podnosim vikanje u prometu; ekipa koja trubi dere mi živce. Podignuti ton znak mi je nedostatka stila, odjednom shvaćam da je u trendu, barem na mojoj personalnoj društvenoj mreži, velikodušnost, opraštanje, razumijevanje drugih i prihvaćanje. Kad sam prije jedno godinu dana odustala o sudske parnice koju sam sama podigla, protiv budale koja me gadno uvrijedila, osjećala sam se prljavo tjednima: zašto sam uopće htjela taj sukob, koliziju, histeriju, zašto sam se htjela valjati u govno koje smrdi, provoditi vrijeme u ružnom zatvorenom prostoru s nekim kome je modus operandi sukob, uvreda? Jer- pravda. Mah. Kako vam zvuči block, ignore i silent mode? Trending forever.
Povjerenje
Veze su veliki izvor nervoze kod žena. Svijet počinje od kad nam se netko svidi, pa hoće li odgovoriti na poruku, laže li, ima li ženu, smijem li biti ljubavnica, samo da baka ne sazna, pa hoće li ostaviti ženu, pa voli li me, što znači poruka, zašto mi se nije javio, zašto me seenao, jesam li zaista bila kučka ili me samo gaslighta, jesam li žrtva zlostavljanja ili smo, kako ono društvo voli reći, u konfliktnom osnosu, u toksičnoj vezi. Daleko od moje kuće! Meni se danas najprivlačnijim čine odnosi u kojima svi znaju pokazivati osjećaje i često to rade, u kojima svi kuhaju, plaču na Hachija, i znaju da je ženi posebno teško u trudnoći i perimenopauzi. I na svijetu. Odjednom su mi nježni, mirni tipovi s plaćom tako dragi da želim jednoga za budućnost svoje kćeri. Jer mir i sigurnost nemaju cijenu. Trebalo mi je dugo da to shvatim, da, i znam da će i njoj možda trebati. Ali barem će se uvijek moći vratiti mami na otok bez automobila. Na kojem planiram izgraditi shalu, kad otplatim stan. Sigurno pogađate za koju pozu.
