U vremenu u kojem mainstream kultura postaje tek niz ispeglanih, algoritmom odobrenih gesti, rukopis Sebevražda Karle Kostadinovski – ovogodišnje osvježenje s Goranova proljeća – dolazi kao pljuska. Ali ne ona kazališna, salonska, nego stvarna, ljepljiva, koja ostavlja crvenilo. Ovo nije samo zbirka pjesama, već feministički i queer rečeno, radikalna teritorijalizacija ženskog i nebinarnog tijela, otimanje jezika iz ralja patrijarhalne uglađenosti i njegova brutalna konceptualna rekontekstualizacija.
Tijelo koje ne moli za dopuštenje
Feministička optika ovdje ne trpi teoretsku distancu. Ono što Kostadinovski radi jest izravan napad na komodifikaciju afekta. Njezino pismo registrirat će menstrualnu bol, silovanu djevojku kojoj iz vagine izvlače krvavu kunicu, ali i tehno obradu zvuka odljepljivanja uloška kao ultimativnu odu ženskosti. Nema tu dekorativne ranjivosti na koju nas je navikao instagramski imperativ mekoće. Njezina ženskost je agresivna, prekarizirana, skučena s bivšima u pet kvadrata, spremna da u klupskom toaletu gurne dva prsta u grlo, ne zato što je bulimična, nego zato što je – nervozna.
“toliko si lijepa da bih si izrezala bedro butcharskim nožem komadić po komadić i stavila na vaga i onda prodavala u zmazanom staklenom izlogu: zar ne bi to bio krasan prizor? !”
Ova mesna, naturalistička autodestrukcija izravno komunicira s naslovnim pojmom češke sebevažde – samoubojstva koje se ne čita kao pasivna predaja, već kao konstantno, pulsirajuće unutarnje neprijateljstvo, krvavi rat sa zadanim strukturama obitelji, kapitala i heteronormativnog komfora.
Queer sintaksa i brainrot otpor: Karla Kostadinovski
Iz queer vizure, Sebevražda je žanrovski i identitetski glitch. Autorica se poigrava zamjenicama s ležernošću nekoga tko zna da su stabilni identiteti ionako samo jezična tamnica (“koje zamjenice koristim? pa kaj ja znam, osobne, posvojne…”). Njezina sintaksa je rastegnuta, fragmentirana, puna digitalnog brainrot humora i pop-kulturnih sudara gdje u istoj rečenici prebivaju Senidah, Jordan Peterson, Alka Vuica i Dubravka Ugrešić.
To je poezija koja nastaje na ekranu pametnog telefona usred noćnog tramvaja, između panike i skandala. Kada piše o lizaju leđa muškarca u trenirci dok se s njih čita publicistika, ili o oralnom radu pod stolom kineskog restorana, Kostadinovski demontira građansku seksualnost. Queer je ovdje u destabilizaciji – u performansu koji odbija biti uredan, u „pederskoj pancirki“ koja se navlači preko tijela izloženog stalnoj prekarnosti i emotivnom preopterećenju.
Bez dosadne angažiranosti
Sebevražda je, kako sama autorica lucidno dobacuje, prava „fukodrama“. Ona odbija biti „angažirana“ na onaj dosadno predvidljiv, institucionalni način. Njezin otpor kapitalističkom očaju artikulira se kroz humor i cinizam; ona piše eulogije za vjenčanja, a na sprovodima jede. To je glas generacije koja preživljava postpandemijsku tjeskobu uz river flows in you i Glovo ruksake na leđima bivših školskih kolega koji ih više ne pozdravljaju na ulici.
Karla Kostadinovski ne traži uredničku milost niti estetsku legitimaciju. Njezine su pjesme work in progress koji se izlaže u vlastitoj manijakalnosti i stilskom višku. I upravo zato, dok u zlaćanim gaćama hodamo kroz polja cikle naših svakodnevnih neuroza, ova knjiga ostaje jedini logičan asesoar za preživljavanje srpnja. Drame su, drage moje, za srednju školu. Mi radimo skandale.
