Hrvatski kulturni milje rijetko djeluje jedinstveno, ali gotovo redovito reagira prekasno. Slučaj dodjele nagrade Milku Valentu razotkrio je upravo tu kroničnu slabost: sustavnu sklonost prešućivanju, odgađanju i oportunističkom moraliziranju tek kada javni pritisak postane neizdrživ. U tom smislu, nije riječ samo o jednom autoru i njegovim izjavama, nego o simptomu širega kulturnog obrasca.
Jasne poruke bez kontekstualne dvojbe
Izjave Milka Valenta iz intervjua za Artikulacije 2022. godine nisu marginalne, dvosmislene niti izvučene iz konteksta – one su eksplicitne, višestruko ponovljene i idejno dosljedne. Njegovo relativiziranje pedofilije, osporavanje njezina medicinskog i pravnog tretmana te pokušaj da je predstavi kao „prirodnu seksualnu orijentaciju” ne ostavljaju mnogo prostora za interpretacijske akrobacije. Upravo zato dodatno zabrinjava činjenica da su takvi stavovi prošli „ispod radara” ili su, točnije, ignorirani sve dok nisu postali viralan problem.
Logika zatvorenih krugova
Ovdje dolazimo do ključnog pitanja: kako je moguće da književna scena – urednici, žiriji i institucije – nije reagirala ranije? Odgovor nije ugodan. Hrvatski kulturni prostor često funkcionira po logici zatvorenih krugova, uzajamnog prešućivanja i implicitnih zaštita. Estetska vrijednost djela nerijetko se koristi kao štit od etičke odgovornosti, a „velika imena” tretiraju se s dozom nedodirljivosti. U takvu kontekstu problematični iskazi ne nestaju – oni se samo arhiviraju u kolektivnoj šutnji.
Glasovi otpora izvan institucija
Reakcije koje su pokrenule lavinu nisu stigle iz institucija, nego s društvenih mreža. Jelena Zlatar Gamberožić, Ivana Rogar i Espi Tomičić artikulirali su ono što je institucionalna scena prešućivala: da nije riječ o provokaciji ili ekscentričnosti, nego o opasnu diskursu koji relativizira nasilje nad djecom. Njihove reakcije nisu bile samo moralne nego i političke – usmjerene na pitanje odgovornosti onih koji dodjeljuju simbolički kapital.
Reaktivnost umjesto principijelnosti
Odluka organizatora Goranova proljeća o povlačenju nagrade predstavlja pokušaj korekcije, ali i potvrdu inicijalnoga propusta. U njihovu se obrazloženju prepoznaje svijest o „normalizaciji diskursa gluhog na patnju žrtava”, no ta svijest dolazi tek nakon javnog pritiska. Upravo tu leži sve naše odgojeno i nepropitano licemjerje: institucije koje bi trebale anticipirati društvenu odgovornost reagiraju tek kada im je ugrožena reputacija.
Strukturalna praznina kriterija
Povlačenje nagrade stoga nije čin moralne jasnoće, nego krizni menadžment. Ono ne briše činjenicu da je ista nagrada prethodno dodijeljena bez prevelikih poteškoća. Praznina o kojoj organizatori govore doista postoji, ali ona nije samo simbolička – ona je strukturalna. To je praznina kriterija, odgovornosti i dosljednosti.
