Irske autorice doživjele su značajan međunarodni uzlet u posljednjih nekoliko desetljeća. Sally Rooney postala je globalni fenomen zahvaljujući svojim romanima ‘Normalni ljudi’ i ‘Razgovori s prijateljima’, koji su privukli milijunske čitatelje. Anne Enright osvojila je 2007. nagradu Booker za roman ‘Obiteljsko okupljanje’, čime je samo potvrdila da Irkinje pišu maestralno. Edna O’Brien, pionirka irske ženske književnosti, utirala je put generacijama koje su došle nakon nje, hrabro pišući o ženskom iskustvu u konzervativnoj Irskoj. Irske spisateljice postupno su se oslobađale patrijarhalnih okova. Društvene reforme i internetska revolucija dodatno su pojačale njihov glas.
Jedna od tih spisateljica je i 40-godišnja Louise O’Neill, koja je u Zagrebu predstavila svoj roman ‘Sama si to tražila’ (Hena.com) u prijevodu Matije Pospiša. Roman koji se bavi seksualnim nasiljem, objavljen je 2015., ali je i dalje nažalost aktualan. U ovom romanu ne može se uživati, to jednostavno nije takva knjiga. Ona se mora izdržati. Ne zbog načina pisanja, koji je predivan, nego zbog same radnje i okolnosti koje opisuje, Zastrašujuća je i nevjerojatno važna za čitanje. O’Neill koja je prije početka pisanja ove knjige priznala obitelji da je i sama bila žrtva seksualnog napada, razgovarala je s brojnim ženama koje su doživjele slično iskustvo kako bi što vjernije prenijela traumatičnu priču o maturantici Emmi. Zanimanje za ženske priče i feminizam pokazala je još kao 15- godišnjakinja kada je pročitala ‘Sluškinjinu priču’ Margaret Atwood i prvi put poslušala album grupe Hole ‘Live Through This’. “To su bile moje referentne točke za to što znači biti feministica”, rekla je.
Louise O’Neill jedna je od onih autorica koje pišu oštro i direktno o temama koje mnogi radije zaobilaze, poput seksualnog nasilja, kulture silovanja, pritisaka na žene, tijela, ljepote i društvenih očekivanja. Zato je mnogi nazivaju “glasom generacije” jer otvara teme koje su dugo bile gurane pod tepih.
Vaš roman ‘Sama si to tražila?’ izašao je prije jedanaest godina, ali je i dalje aktualan. Zašto se po vašem mišljenju društvo tako sporo mijenja kad je riječ o seksualnom nasilju?
Knjiga je prvi put objavljena u Irskoj 2015., i jako je upečatljivo da su mnoga pitanja koja su mi postavljali tada, kao i teme koje su se otvarale u razgovorima potaknutima tom knjigom, vrlo slična pitanjima koja mi se postavljaju danas. I to može biti frustrirajuće, jer kad je knjiga prvi put izašla, bilo je to neposredno prije #MeToo pokreta. Kad se MeToo dogodio, činilo se kao da će donijeti stvarnu, tektonsku promjenu u društvu. Kao da je to prijelomni trenutak za žene i feminizam, i da možda ulazimo u budućnost u kojoj će seksualno nasilje biti iskorijenjeno ili postati stvar prošlosti. Kad sam 2014. počela pisati roman, nadala sam se da će do danas djelovati kao relikt nekog prošlog vremena. Društvena pravda napreduje veoma sporo. A kad je riječ o ženama ili bilo kojoj marginaliziranoj skupini, svaki put kad se desi neki pomak, iza toga slijedi brza i snažna reakcija, tzv. backlash – što se ponavlja kroz povijest. Ako se samo sjetimo razdoblja Drugog svjetskog rata – dok su muškarci bili na ratištu, žene su morale početi raditi. No čim su se muškarci vratili, žene su opet postale domaćice. I to se stalno ponavlja. Mislim da se to jasno vidjelo i nakon #MeToo pokreta. Dovoljno je pogledati muškarce poput Andrewa Tatea, takozvanu manosferu i incel zajednice, tu ekstremnu mizoginiju koju vidimo online. To je zastrašujuće i jezivo. Voljela bih da ne vodimo ovaj razgovor i da ne raspravljamo o istim temama. Ali roman ‘Sama si to tražila’ jednako je relevantan 2026. kao što je bio i 2015.
Emma, glavni lik vašeg romana, nije naročito simpatična. Koliko vam je bilo važno razbiti ideju da žrtva mora biti moralno besprijekorna da bi zaslužila empatiju?
Presudno. To je zapravo srž romana. Uvijek sam osjećala veliku empatiju prema njoj. Ona je mlada žena, uvelike proizvod svog okruženja. Odrasla je u društvu koje joj je govorilo da, kako bi imala ikakvu vrijednost kao žena, mora biti lijepa, mršava, popularna. Zbog toga ona druge žene doživljava kao konkurenciju. Može biti okrutna, može biti neljubazna, može ih omalovažavati kako bi se sama osjećala bolje. Ali ona ima samo 18 godina, jako je mlada i tek pokušava shvatiti tko je. U mnogočemu je nezrela. Bilo mi je to važno jer mislim da je ideja tzv. “savršene žrtve” (i to stavljam pod navodnike) jako prisutna. Kad kažem “savršena žrtva”, mislim na žrtvu kojoj je lako vjerovati i prema kojoj je lako osjećati suosjećanje, jer nikad nije učinila ništa pogrešno. Ne pije, ne uzima droge, nosi pristojnu odjeću, često je bjelkinja, srednje klase i dolazi iz dobre obitelji. Ako je netko napadne, to je obično nepoznati muškarac. Ali ne noću, jer ne bi hodala sama noću, to bi bilo nepromišljeno, nego usred dana…U tom slučaju vjerujemo žrtvi. Problem je u tome što je takva situacija jako rijetka. A čim postoji neki otežavajući ili zbunjujući faktor – bili su na tulumu, bio je to netko koga poznaje, svi su pili, možda i uzimali drogu, nosila je kratku suknju, otišla je u spavaću sobu – ljudi odmah počnu dovoditi u pitanje je li to uopće bilo silovanje. Također, mnoge žene zbog toga se boje istupiti, jer se opet sve svodi na pitanja poput: jesi li bila pijana? Jesi li uzimala drogu? Jesi li nosila kratku suknju? Jesi li pripadnica radničke klase? Jesi li Romkinja? Jesi li seksualna radnica? Poanta Emme je upravo u tome da je u središtu priče kompleksna, nesavršena mlada žena. Ali nije važno sviđa li vam se ili ne, već da joj vjerujete i da imate suosjećanje prema njoj. Jer ponekad žrtve seksualnog nasilja nisu osobe koje nam se sviđaju, ali i dalje zaslužuju poštovanje, empatiju i da im se vjeruje. Radi se, zapravo, o propitivanju tih naših uvjerenja i predodžbi. I često je teško biti žena: stalno te guraju u male, uske okvire. A to je posebno vidljivo kada je riječ o seksualnom nasilju.
Ono što je uznemirujuće u vašem romanu jest to što Emma nema podršku ni utjehu od svojih prijateljica i žena oko sebe…
Mislim da je u toj dobi to jako teško. Zapravo, možda je teško u bilo kojoj dobi, ali mogu govoriti iz vlastitog iskustva. Od svoje četvrte do 18. godine školovala sam se kod časnih sestara i odnosi koje sam imala sa svojim vršnjakinjama nekad su bili napeti. Bilo je puno ljubomore, natjecanja, potrebe da budeš najljepša, pitanja koga dečki vole i slično. Ujedno smo i međusobno nadzirale jedna drugu – jesmo li u skladu s pravilima, ponašamo li se kako treba, radimo li ono što patrijarhat od nas očekuje. A mislim da nismo imale dovoljno informacija ni obrazovanja da bismo sve to propitivale. Ja sigurno nisam. Bila sam, na neki način, vojnikinja patrijarhata. I tu zapravo leži opasnost – kad počnemo kontrolirati jedna drugu. Možda zato što mislimo: ako ja to moram, onda moraš i ti. Također, često jednostavno prihvaćamo svijet u kojem smo odrasle. Ako nismo izložene drugačijim idejama ili načinima razmišljanja, jako je teško to dovesti u pitanje. Ali znam da su mi danas, kao odrasloj osobi, ženska prijateljstva najvažnija stvar u životu. Imam nevjerojatne prijateljice i međusobno se podržavamo, odane smo i pune ljubavi. No trebalo je puno rada da dođem do te točke, da budem sposobna za takve odnose. U knjizi su Emma i njezine prijateljice dio istog sustava – sve su odgojene na isti način i zapravo nemaju kapacitet razumjeti što se Emmi dogodilo. Mislim da će to doći kasnije.
Emma je jako usamljena, zatvorena i nema povjerenja ni u koga. Jedine osobe koje ju zapravo razumiju su njezin brat i prijatelj iz susjedstva, ali i prema njima je veoma oprezna.
Jako sam pažljivo odlučila da će dvije glavne osobe koje pružaju podršku Emmi nakon napada biti njezin brat i jedan muški prijatelj. To mi je bilo važno jer nisam htjela da se knjiga pretvori u priču tipa muškarci su loši, žene su dobre. To mi je previše crno-bijelo, a i jednostavno nije istina. Djelovalo bi pojednostavljeno. Zato mi je bilo važno da u njezinu životu postoje mladići koji su joj odani. Ali mislim da Emma nakon napada dolazi do točke u kojoj se mora zatvoriti kako bi se zaštitila. Roman je podijeljen na dva dijela – prije i poslije napada – i Emma je nakon toga
potpuno druga osoba. Tiha je, distancirana, gotovo kao duh u vlastitom životu. Zapravo se nosi s PTSP-om, i zbog toga joj je teško vjerovati ljudima, dopustiti im da joj pomognu ili da joj se približe. Osjeća se toliko slomljeno da jednostavno drži druge na distanci kako bi se zaštitila.
I žrtvovala se za svoju obitelj…
Da. Mislim, njezina obitelj je također proizvod svog okruženja. Kad razmišljam o njezinim roditeljima, osjećam suosjećanje prema njima, jer su odrasli u maloj sredini gdje je jako prisutan taj osjećaj da te svi promatraju i da susjedi imaju mišljenje o svemu. U Irskoj postoji izreka gdje svi vire iza svojih prozora i osuđuju. A to ima duboke korijene. Ako se sjetimo Magdaleninih praonica ili domova za majke i djecu u Irskoj – ne znam koliko su vaši čitatelji upoznati s tim – ali sve se vrtjelo oko srama. Što će reći susjedi? Mislit će da smo nemoralni, da nismo dobro odgojili kćer, da smo loši roditelji. I velik dio srama zbog onoga što se dogodilo Emmi prebacuje se upravo na nju. Njezini roditelji to osjećaju, umjesto da se sram usmjeri tamo gdje mu je mjesto – na mladiće koji su je zlostavljali. Oni su jedini koji bi trebali osjećati sram. Umjesto toga, teret srama pada na Emmu, a time i na njezine roditelje. A zbog svijeta u kojem su odrasli – svijeta obilježenog institucijama poput Magdaleninih praonica i domova za majke i djecu – oni su prožeti tim uvjerenjima. I gotovo nesvjesno ponavljaju tu štetu na vlastitoj kćeri, iako je vole i žele joj najbolje, ali imaju osjećaj da je ona osramotila obitelj.
Što vas je najviše iznenadilo u reakcijama čitatelja nakon objave knjige?
Svatko knjigu čita kroz prizmu vlastitog iskustva. Otkad sam objavila svoje romane (sada ih je sedam) uvijek mi je fascinantno koliko su reakcije na likove različite. I to često mnogo govori o našim vlastitim predrasudama. Čitatelji su mi za Emmu često znali reći: “Bila mi je teška, nije mi se svidjela”. A onda bi dodali: “U jednom trenutku sam shvatila da zapravo i ja krivim Emmu.” I morali su stati i preispitati se – kako je moguće da tako razmišljaju. I to je poanta. Svi moramo preispitati vlastitu odgovornost, ali i vlastitu internaliziranu mizoginiju – jer svi je imamo. Nije moguće odrasti u patrijarhalnom društvu a da ne usvojimo određena uvjerenja o muškarcima, ženama, seksualnosti, nasilju, silovanju. A zadatak odrasle osobe je da sve to kasnije počne propitivati. I mislim da su knjige poput ove dobar način za otvaranje teških razgovora. Jer, na kraju, priča je uvijek najvažnija, ali umjetnost je snažan alat za suočavanje s neugodnim istinama.
U romanu jasno pokazujete kako zajednica sudjeluje u osudi žrtve. Zašto društvo i dalje ima potrebu preispitivati ponašanje žene prije nego što osudi nasilje?
Ponekad se čini da je tako jednostavnije. A i zbog načina na koji su patrijarhalne strukture postavljene, često je lakše kontrolirati žene, jer to radimo jako dugo. Lakše je reći ženama: moraš se ovako ponašati, moraš poduzeti ove mjere opreza, moraš paziti da ti se to ne dogodi – jer muškarce ne držimo odgovornima na isti način. Nije poanta demonizirati muškarce. Ali ako će svaka treća žena u životu doživjeti seksualno nasilje, a znamo da su počinitelji u većini slučajeva muškarci, onda moramo voditi konkretne razgovore o muškom nasilju nad ženama. No često, kad pokušate otvoriti takav razgovor, budete ušutkani. Nazovu vas mizandristicom, ljudi se naljute, postanu frustrirani. I onda se često dogodi da žene počnu razgovarati samo s drugim ženama. Na mojim promocijama većinu publike čine žene. I onda se sve svede na to da žene razgovaraju međusobno, jer je teško uključiti muškarce u taj dijalog. A to je problem, jer ih trebamo. Trebamo ih kao dio razgovora i kao dio rješenja.
Postoje dobri muškarci koji to žele, ali mnogima je jednostavnije praviti se da problem ne postoji. Ali postoji. Ovo je ogroman problem. Ovo je epidemija. Razina nasilja nad ženama u svijetu je zastrašujuća. Kad stvarno zastanete i razmislite o razmjerima, imate osjećaj da vam se mozak raspada. Zato je ključno uključiti muškarce u razgovor i jasno reći: i vi morate biti dio ovoga, jer žene se ne siluju same.
Spomenuli ste već MeToo pokret. Mislite li da su se stvari promijenile nakon toga ili su promjene više površinske nego stvarne?
To je jako frustrirajuće. Društvo voli status quo, i sve što ga ugrožava nastoji se što prije utišati. U jednom trenutku se stvarno činilo da se događa prava promjena. Ponekad pomislim: možda se ipak nešto promijenilo. Sjećam se kad je moj roman tek izašao, morala sam često objašnjavati što znači pristanak. Danas to više ne bih morala. Dakle, neke promjene su se dogodile. Ali istovremeno imam osjećaj da u nekim područjima nazadujemo. Kao što sam rekla, tu je porast manosfere i ekstremne mizoginije online. Uvijek kažem da su za svaki društveni pokret najvažnije dvije stvari: ljutnja i nada. Morate imati podjednaku količinu i jednog i drugog, jer ne
možete biti potpuno bijesni bez imalo nade, niti potpuno ispunjeni nadom bez imalo bijesa. Mislim da su ta dva stupa nužna za bilo kakvu stvarnu promjenu. Zato mi je važno, čak i kad vodimo ovakav razgovor, reći da sam ipak puna nade. Jer poznajem mnogo dobrih muškaraca i žena koji iskreno žele promjene i koji aktivno rade na njima. I na to se moramo fokusirati.
Ali društvo ne podnosi ljutite žene?
Ne, ne vole ljutitu ženu. Zanimljivo je da je bijes često jedina emocija koja je muškarcima dopuštena pokazivati, što je zapravo i za njih štetno. Mislim da su visoke stope muških samoubojstava dokaz koliko ih to može razarati. S druge strane, ženama se bijes uopće ne dopušta. Odmah se kaže da to nije damski ili nije ženstveno. A zapravo, kad pogledate mitologiju ili stare religije, mnoge božice bile su itekako bijesne. Na bijes gledam kao na gorivo. Može biti gotovo svet. Nije ni čudo da ne žele da budemo ljute. Jer kad bismo bile, spalile bismo patrijarhat do temelja. Zato mislim da bismo možda trebale biti malo ljuće.
Nedavno je jedan njemački policijski dužnosnik savjetovao ženama da izbjegavaju muškarce ako žele ostati sigurne, jer je u Njemačkoj porast seksualnog i fizičkog nasilja. Koliko su takve poruke opasne jer odgovornost prebacuju na žene?
Jako opasne. I podsjetilo me to na izvrsnu knjigu ‘Moć’ autorice Naomi Alderman. Radnja je smještena u svijet u kojem žene razviju gotovo nadnaravne moći i postanu dominantne. Ima jedan dio u romanu u kojem muškarac hoda sam mračnom ulicom, vidi tri žene i počne osjećati strah. Sjećam se da sam to čitala i osjetila nelagodu. Pomislila sam: kako je ovo čudno. A onda sam shvatila – da se radi o ženi u toj situaciji, to mi uopće ne bi bilo neobično. Upravo tu leži problem. Kad bismo muškarcima rekli: uvest ćemo vam policijski sat, ne smijete izlaziti nakon 22 sata, ne smijete razgovarati sa ženama noću, držite se podalje od njih da bi žene bile sigurne, nastao bi kaos. Bili bi bijesni jer bi im se ograničavala prava i sloboda. Jer oni podrazumijevaju da imaju pravo postojati u svijetu i osjećati se sigurno. A žene bi trebale imati potpuno isto pravo. Zato se ne slažem s tim njemačkim policijskim službenikom – takve poruke su pogrešne.
Istraga CNN-a o online “akademiji silovanja” dosegnula je desetke milijuna pregleda. Konkretno, 65 milijuna pregleda u samo mjesec dana. Što nam govori viralno širenje takvog sadržaja? Postajemo li manje osjetljivi ili tek počinjemo shvaćati razmjere problema?
Kad je ta priča objavljena, bila je apsolutno zastrašujuća. Iskreno, teško je uopće pronaći riječi koliko je to užasno. Takve stvari često izazivaju veliki strah kod žena, jer se počneš pitati: poznajem li nekoga tko je gledao tu stranicu? Moj dečko, prijatelj, brat… Mislim da to stvara okruženje u kojem se osjećamo vrlo nesigurno. Vjerujem da će se mnogi problemi s kojima se danas suočavamo kao društvo početi rješavati tek kad se ponovno usredotočimo na lokalnu zajednicu. Jer razmjeri ovakvih stvari danas djeluju toliko golemo da postoji opasnost da nas odvedu u apatiju. Zato mislim da je važno vratiti fokus na vlastitu zajednicu, obitelj, na stvaranje svojevrsnih “malih sela” – čak i unutar grada – temeljenih na komunikaciji, podršci i bliskosti. To pomaže u ponovnoj izgradnji osjećaja sigurnosti. Jer vrlo je lako pročitati ovakvu priču i zaključiti: svijet je užasan, svi su loši. A ja se trudim učiniti suprotno: usmjeriti pažnju na dobre ljude koje poznajem, na dobro koje vidim oko sebe, i ulagati u to, dok istovremeno zagovaram promjene na široj razini. Mislim da je najveća opasnost ili da skliznemo u apatiju ili da počnemo vjerovati da su svi ljudi loši. A nijedno od toga nije rješenje. Ključno je zadržati ravnotežu – priznati strah, ali zadržati i nadu.
Pisanje ovakvog romana zahtijeva emocionalnu involviranost. Kako ste se nosili s težinom teme tijekom procesa pisanja?
Iskreno, ne baš najbolje. To mi je bio drugi roman i potpuno sam uronila u njega. Doslovno sam se izolirala. Prva verzija nastala je u otprilike šest mjeseci i jedva da sam izlazila van. Bila sam potpuno u toj knjizi, u toj priči, u tom svijetu. Naravno, razgovarala sam sa žrtvama, radila istraživanje na taj način, ali osim toga, to je bio potpuni “lockdown” između mene i priče. Mislim da je upravo to pomoglo stvoriti osjećaj klaustrofobije u drugom dijelu knjige, nakon što se dogodi napad. Ali zbog toga je sve zajedno jako utjecalo na moje mentalno zdravlje. Prije nego što sam počela pisati, povjerila sam se obitelji da sam i sama doživjela seksualno nasilje, što je za mene bilo vrlo potresno iskustvo. Oni su bili slomljeni i jako tužni što im to nikad prije nisam mogla reći. Kad sam završila knjigu, nisam bila sigurna hoću li ikada više moći pisati. Zapravo sam kasnije morala naučiti kako pisati, a da pritom zadržim određenu emocionalnu distancu između sebe i teksta. To s ovom knjigom nisam mogla. Ova priča je zahtijevala potpuno uranjanje. Od svih likova koje sam napisala, Emma iz ovog romana je ona koja je ostala sa mnom. Jer ona je, na neki način, svaka žena. Ona je i dio mene.
Postoji li uopće žena koja nije doživjela neki oblik seksualnog nasilja?
Ne. Jer ako to svedeš na osnovnu razinu – jesi li ikad doživjela dobacivanje na ulici, je li te netko neprimjereno dirao, uhvatio za tijelo, stražnjicu, bilo gdje, u klubu, na ulici ili u javnom prijevozu – ako tako postaviš stvari, odgovor je ne. Čak i kad si privilegirana žena. Primjer je Taylor Swift, koja je također bila žrtva seksualnog napada. Tada možda još nije bila milijarderka, ali bila je iznimno moćna, bogata i slavna osoba za koju bi pomislio da ima ogromnu razinu zaštite. Ako ni ta razina moći: tjelohranitelji, sigurnost, novac, sve ono što bi te trebalo štititi, ne može spriječiti takve stvari, onda je zaista teško povjerovati da je ijedna žena na svijetu u potpunosti sigurna.
Zašto je sumnja još uvijek naša prva reakcija? Čak i kada nam netko koga volimo kaže da je doživio neki oblik nasilja.
Mislim da je problem u tome što se napadi najčešće događaju od strane poznate osobe. To znači da kada se netko povjeri obitelji ili prijateljima, ti isti ljudi često poznaju i počinitelja. A ako je riječ o članu obitelji, to dodatno komplicira stvari, jer tada je to prijetnja cijeloj obiteljskoj strukturi. Lakše je šutjeti, lakše je ne vjerovati. Lakše je uvjeriti se da osoba laže nego prihvatiti da je netko koga poznaješ sposoban za tako nešto. Mislim da postoji i jedan dublji, gotovo instinktivan mehanizam – želimo vjerovati da bismo prepoznali čudovišta. Želimo misliti da su ljudi koji siluju ili napadaju žene očito loši i problematični te da bismo ih odmah uočili. A jako je teško pomiriti činjenicu da netko može biti dobar muž, sin, kolega, prijatelj, a istovremeno sposoban za takav čin. Zbog toga je ponekad lakše povjerovati da žena laže, da je nešto krivo protumačila, da se ne sjeća dobro jer je bila pijana… sve te racionalizacije. Ali problem je u tome što to postaje dodatna trauma za žrtvu. Kad se netko povjeri o onome što mu se dogodilo, a zauzvrat dobije nevjericu, sumnju, ispitivanje ili prosuđivanje… To je kao još jedan sloj traume koji se nadovezuje na već postojeći.
Koliko je bilo važno što ste tijekom rada na knjizi razgovarali sa ženama koje su prošle slična iskustva i koliko su ti razgovori oblikovali priču?
Mislim da su bili jako važni. Uvijek nastojim napraviti puno istraživanja jer to daje priči sloj autentičnosti i čini je stvarnijom. Ali u ovakvoj temi postoji i dodatna razina odgovornosti – želiš biti siguran da nećeš ponovno povrijediti žrtve, da se neće osjećati kao da su njihove priče pogrešno prikazane. Također, kad razgovaraš s ljudima, često ti otkriju male detalje na koje sam ne bi pomislio ili koji su potpuno drugačiji od tvog iskustva. Sjećam se jedne žene koja mi je rekla da ju je silovao muškarac s kojim je bila na tromjesečnom programu rada i putovanja u SAD-u koji mnogi irski studenti prakticiraju preko ljeta. To joj se dogodilo već prvi tjedan. Ono što me posebno pogodilo je da je sljedeća tri mjeseca pokušavala prohodati s njim. Jer je imala osjećaj da će, ako joj postane dečko, ono što se dogodilo nekako postati prihvatljivo. To su stvari koje čuješ i shvatiš koliko su kompleksne i koliko se razlikuju od vlastitih pretpostavki. Rekla je da joj je dodatno bilo teško to što su svi oko nje gledali kako ona pokušava biti s njim. I kad je kasnije shvatila da je to bilo silovanje, osjećala je da joj ljudi neće vjerovati. To pokazuje koliko malo razumijemo načine na koje ljudi reagiraju na traumu. Reakcije mogu biti potpuno različite. A opet, postoji ideja “idealne žrtve” – očekuje se da se zatvori u sobu, da se slomi, da se ponaša na određeni način. Kad netko reagira drugačije, kao u knjizi, gdje Emma nakon svega ulazi u niz seksualnih odnosa pokušavajući povratiti kontrolu i autonomiju, to se često koristi protiv nje. Jer to nije kako se prava žrtva ponaša. I upravo tu nastaje problem. Jer stvarnost je puno složenija nego što ljudi žele priznati.
Mislite li da književnost može promijeniti način na koji društvo gleda na seksualno nasilje ili samo reflektira postojeće stavove?
Mislim da može oboje. I to je zapravo snaga ne samo književnosti nego umjetnosti općenito. Kad je roman objavljen, bio je iznimno uspješan u Irskoj i otvorio je prostor za razgovore koji su dotad bili teški. Ljudi su ih mogli voditi upravo zahvaljujući toj knjizi. Kasnije je nastao i dokumentarac, kao i kazališna adaptacija u irskom nacionalnom kazalištu. Uz predstavu su pokrenuli i školski program – odlazili su u škole, razgovarali s učenicima o temama iz predstave, vodili ih na izvedbu, a zatim se vraćali na dodatne radionice. U jednoj elitnoj muškoj školi, rekli su da je prvi susret bio kaotičan: dječaci su govorili stvari poput: “djevojke su takve”, “djevojke su kurve”, “pokušat će vas ucjenjivati”, “ne govorite da ste ih silovali, samo žale što su imale seks”. Voditelji radionice bili su zatečeni koliko su ti stavovi bili ekstremni. Ali nakon što su ti isti učenici pogledali predstavu, sve se promijenilo.
Razgovarali su o ranjivosti, o pritiscima koje osjećaju da se uklope, da ispune određene ideje muškosti, da impresioniraju prijatelje. Rekli su da je to bila potpuno drugačija grupa mladića. Za mene je to jasan dokaz snage umjetnosti. Jer kada čitaš knjigu ili gledaš predstavu, ulaziš u tuđu perspektivu. Provodiš sate s likovima, počinješ ih razumjeti, brinuti se za njih. I to stvara empatiju doslovno te stavlja u tuđe cipele. Možeš čuti statistiku, recimo da će jedna od tri žene doživjeti seksualno nasilje, i znati da je to strašno. Ali to ostaje apstraktno. Kad kroz priču vidiš kako se to nekome događa, nekome s kim si se povezao, odjednom se pitaš: kako bi meni bilo? I upravo taj trenutak pokušaja razumijevanja tuđeg iskustva ključan je za našu ljudskost. Zato je umjetnost toliko važna.
Nedavno ste objavili novi roman, a u rujnu vam izlaze i memoari. O čemu pišete u njima?
Memoari su nastali nakon razornog prekida u 38. godini. Morala sam prodati kuću, sve se raspalo praktički preko noći. Imala sam jasnu sliku svoje budućnosti – brak, djeca i odjednom je sve nestalo. Morala sam se sabrati i zapitati: ako već moram iznova graditi život, kako želim da on izgleda? Ne kako društvo očekuje, ne kako moji roditelji očekuju, nego što ja želim? Krenula sam na neku vrstu dating odiseje – bila sam u Londonu, Parizu, New Yorku, Rimu… bilo je puno zabave, avanture i nade. Zanimljivo mi je da i roman ‘Sama si to tražila’ i memoari ‘A Bigger life’ na različite načine otvaraju razgovore o ženama i ženskoj seksualnosti. Prvi iz pozicije bijesa, a drugi iz pozicije nade.
Jeste li uspjeli ponovno preuzeti kontrolu nad svojim životom?
Jesam. I pritom sam se sjajno zabavila. Tek naknadno shvatiš da je sva ta patnja imala smisla. Meni je trebalo oko godinu dana. Otišla sam i na retreat na Tajlandu, vježbala jogu, išla na terapiju… I onda sam se jednog dana probudila i jednostavno se osjećala bolje. Misliš da nikad neće proći, ali onda se svijet opet otvori.
I odjednom je život opet lijep…
Da. Ta nada… Kad osjetiš slobodu. I onda shvatiš – to više nikad nećeš dati nikome. Taj osjećaj slobode je tvoj.
