U ovom našem vremenu koje, kao što znamo, pati od viška buke i ozbiljnog manjka suštine i interesa, kazalište i film rijetko nam se ukazuju kao prostori prijekopotrebnog ogoljenja. Navikli smo, kao što samo mi znamo, na brzu konzumaciju i na estetski tretman koji umiruje umjesto da uznemiruje. Preolako zaboravljamo da je gluma nekada bila čin visokog uloga, možda i onog najvišeg.
Monografski zapisi o Žarku Lauševiću koje je izvrsno priredila ugledna novinarka Radmila Stanković predstavljeni na 73. Pulskom filmskom festivalu u SKUC-u, s posebnim naglaskom na odista minuciozan esej Marijane Terzin Stojčić pod nazivom “Pogled u ogledalo glume”, ne funkcioniraju tek kao klasičan komemorativni arhiv ili suha teatrološka i filmska rekonstrukcija. Pred nama je, zapravo, arheologija-anamneza ili kako to bolje reći – “stanje” jedne rane i duboki, melankolični rekvijem za umjetnika koji je odbio glumački kompromis, pristajući na ranjivost kao jedini mogući imperativ. Izbor… ako je to uopće moguće birati.
Tijelo krika i tišine – Monografija “Žarko Laušević” kao spomenik
Laušević nikada nije bio glumac koji interpretira tekst s udobne distance, jer je njegovo tijelo samo po sebi bilo u datom trenutku politički i medijski “rascjep”. On je djelovao kao svojevrsni seizmograf propasti jednog zajedničkog svijeta, postajući habitus u kojem su se prelamale tjeskobe i unutrašnji lomovi čitave jedne generacije. Od drskog i silovitog Tibalda u „Romeu i Juliji“ pa sve do mitskog „Hrvatskog Fausta“ Slobodana Šnajdera, Laušević je u scenski prostor unosio ekstremnu tjelesnost, krik i tišinu koji su istovremeno privlačili i duboko uznemiravali. Njegov rani sjaj bio je previše živ i previše porozan za prostor koji se polako počinjao urušavati pod teretom nadolazećeg barbarstva.
Sam je Laušević jednom zabilježio kako se gluma ne može učiti kao zanat ako se prethodno ne proživi kao gubitak, što je premisa koju autorica u svom eseju briljantno mapira. Ona u njegovu glumačkom habitusu prepoznaje onu specifičnu poroznost duše kakvu je nosio Bruno Ganz u filmu „Nebo nad Berlinom“, tihu snagu Daniela Day-Lewisa i melankolični, magnetski otisak Marcella Mastroiannija. Ta nemilosrdna poroznost doživjela je svoj brutalni povijesni rez s predstavom „Sveti Sava“ u režiji Vladimira Milčina. Scena u kojoj Laušević kleči, gotovo nag i okružen figurama s upaljenim svijećama, u tom trenutku prestaje biti tek kazališni prizor i postaje jezivi predosjećaj stvarne tragedije. Upad nacionalističkih hordi u prostor Jugoslovenskog dramskog pozorišta nije bio samo prekid jedne predstave, već trenutak u kojem je politička realnost prodrla kroz kazališnu iluziju i doslovno proždrla umjetnika, ostavljajući Lauševića u ulozi Rastka Nemanjića kao žrtvenog jarca društva koje je kolektivno odlučilo poludjeti.
Neizdrživa ljudska žudnja
Njegova filmska karijera nudila je jednako potresne rascjepe, pa je tako uloga poručnika Petra Horvata u filmu “Oficir s ružom” iz 1987. godine, koja mu je donijela Zlatnu arenu u Puli, bila suptilna studija o intimnom i ideološkom tijelu razapetom između komunističke dogme i neizdržive ljudske žudnje. No, uloge poput one u filmu “Braća po materi” ili mračnog, proročanskog ostvarenja „Kaži zašto me ostavi“, gdje igra traumatiziranog povratnika s vukovarskog ratišta, pokazale su sablasno pretakanje fikcije u zbilju. Život se prelio preko ruba ekrana i kulminirao tragičnom podgoričkom noći 1993. godine, nakon koje je nastupila duga, teška i mučna tišina.
Kada se nakon više od desetljeća izbivanja vratio, to nije bio trijumfalan povratak nego bolan čin spuštanja u vlastite i kolektivne rane. Taj je povratak započeo ulogom Mome u filmu “Smrdljiva bajka” iz 2015. godine, gdje se Laušević ponudio publici ogoljen do kosti kao depresivni skitnica u šahtu, maskiran upravo zato da bismo mi u publici skinuli svoje maske. U toj kasnijoj fazi, kroz uloge u ostvarenjima poput “Korena” ili “Senki nad Balkanom”, Laušević je razvio posve novu glumačku estetiku, estetiku tišine u kojoj više nije morao vikati da bismo ga čuli. Svaki drhtaj njegova tijela, svaka nijansa i svaka teška tišina nosili su u sebi sedimente svega onoga što je u međuvremenu proživio.
Tragična i poetska petlja njegova života konačno se zatvorila u listopadu 2023. godine na premijeri filma “Heroji Halijarda”, gdje je njegovo posljednje javno pojavljivanje, ispraćeno šestominutnim stajaćim ovacijama, postalo nesvjesni i dirljivi oproštaj publike od princa (naše) glumačke scene.
Zatvarajući ovu monografiju, suočavamo se s gorkom i dostojanstvenom opaskom Miljenka Jergovića koji bilježi da je Laušević bio duboko zahvalan što mu je omogućeno da umre kao glumac, a ne kao soboslikar. Ova studija stoga nije tek puko podsjećanje na jednu veliku karijeru, već duboko emotivan i stilski besprijekoran esej koji nas uči da je velika umjetnost uvijek oblik samoranjavanja. Žarko Laušević je bio i ostao naš najljepši i najstrašniji odraz u zrcalu, trajni podsjetnik na cijenu koju pojedinac plaća kada odbije lagati kameru, pozornicu i vlastiti život.
Fotografije: Uz dozvolu uredničkog tima i same autorice monografije “Žarko Laušević” objavljujemo
