Povodom sutrašnje premijere predstave Vještice iz Salema u Zagrebačkom kazalištu mladih, mlada i iznimno talentirana glumica Nikolina Prkačin progovorila je o svojoj ulozi Abigail Williams, ali i o dubljim, itekako prisutnim društvenim fenomenima koje ovaj bezvremenski klasik Arthura Millera otvara u režiji Olivera Frljića.
U razgovoru o predstavi, Nikolina se odmah osvrnula na povijesni kontekst samog teksta, ali i na ključne preinake koje je Miller napravio u odnosu na povijesnu istinu o lovu na vještice u Salemu: “Abigail Williams je mlada djevojka kojoj je Arthur Miller u svom komadu dao sedamnaest godina. Budući da je riječ o stvarnom događaju, lov na vještice u Salemu – optuživanja i spaljivanja – tim slijedom su se i dogodila. No, kada je Miller došao u Salem kako bi istraživao i čitao dokumentaciju, vidio je da je u stvarnosti Abigail imala samo 11 godina. Odlučio je povećati njezine godine na 17, a Johnu Proctoru, s kojim je ona u preljubničkom odnosu jer je radila kod njega u kući, smanjio je godine. Time je zapravo ublažio stvarnost i originalnu pedofilsku priču… Mi smo to na suptilan način, s mjerom i izvjesnim odmakom, tematizirali.”
Psihološki obrat koji pokreće tragediju
Opisujući dramsku situaciju i psihološki mehanizam kroz koji njezina junakinja prolazi, Nikolina mapira trenutak u kojemu žrtva, u potrazi za vlastitim preživljavanjem, preuzima ulogu krvnika: “Ona je siroče i radila je u kući Johna Proctora i njegove žene Elizabeth. S njim je ušla u odnos koji je za nju bio u redu, no on je morao nekako umiriti vlastiti moral pa joj je prodavao lažne priče. Kada je njegova supruga to saznala, izbacila ju je van. Posljednjih sedam mjeseci Abigail živi kod svog ujaka i nitko je ne zove u službu jer se priča pročula. Večer prije same drame, odnosno prije prve minute predstave, ona je s prijateljicama plesala u šumi. U toj puritanskoj sredini ples je smatran nečim apsolutno sotonističkim, nedopuštenim i demonskim. I tu kreće drama… Kada se situacija okrene, ona vrlo brzo shvati princip: ako optužuješ druge, ne možeš sam biti optužen. Krene tim putem i ubrzo postane neka vrsta Isusa, svetice koja ima suludu moć odlučivanja o tome tko je dobar, a tko nije, te na kraju postaje ubojica.”
Živimo u duboko patrijarhalnom društvu
Frljićeva inscenacija Vještica iz Salema ne bježi od njezine najoštrije političke i društvene oštrice. Kako ističe Nikolina Prkačin, predstava otvara bolna pitanja o poziciji žene i kontroli nad ženskim tijelom, reflektirajući se izravno na našu svakodnevicu obilježenu obiteljskim i institucionalnim nasiljem. Ono što je ovaj komad posebno naglasio jest cijela plejada anonimnih inkvizitora kojima smo okruženi, a koji su posebno zainteresirani za žensko tijelo… Zašto je tome tako?-pitamo. “Zato što živimo u duboko patrijarhalnom društvu. Danas je postao već kliše to uopće izgovarati, ali doista je tako – prava je sreća odrastati u obitelji koja nije takva. To je danas iznimka i povlastica.”
Priznajući vlastito sazrijevanje i osvještavanje tih nejednakosti, glumica iskreno govori o tome kako je u mlađim godinama odbijala vidjeti neravnopravnost u društvu: “Mene to užasno ljuti. Jako sam dugo bila u otporu prema tome. Sve do pred kraj Akademije, do svojih dvadesetih godina, odbijala sam prihvatiti da nemamo svi jednake prilike i šanse, da netko drugi zbog svog spola ima veću slobodu. Tijekom čitavog djetinjstva to nisam htjela vjerovati. Što je i logično za mlade godine, jer te takva spoznaja stavlja u lošiju poziciju. Ako si mentalno zdrava osoba, ne želiš biti u toj poziciji – želiš vjerovati da je cijeli svijet pred tobom. Što i je istina, ali uz to treba i osvijestiti da društvo u kojem živimo ne gleda na svijet kao ti, treba nekako osvijestiti u sebi te razlike.”
Osvrćući se na stravične vijesti o femicidu i nasilju u regiji, Nikolina dodaje: “Gledam te ljude, te roditelje… Nasilje je postalo potpuno normalizirano, događa se svako malo i svi mislimo: ‘Evo, ne događa se nama.’ Ali kako se ne događa? Ne događa nam se samo dok nas netko slučajno ne presretne ili dok se ne nađemo na krivom mjestu. Sve je to suludo. Osim jasnog progovaranja i određene drskosti u tome – pa makar te ta drskost i etiketirala – ja ne vidim drugi način. Moramo se povezivati s ljudima koji nisu takvi i odgajati svoje sinove da ne postanu nasilnici. Ekspresna rješenja ne postoje.”
Izazov muške imaginacije i kazališne matematike
Kada je riječ o samom kazališnom mediju i načinu na koji se klasični tekstovi bave ženskim likovima, Nikolina naglašava da je najveći izazov bio izbjeći upadanje u zamke povijesno muških narativa: “Na samom kraju predstave imamo kratak epilog u kojemu govorimo o tome kako je to problematično u tekstovima poput Millerovog, gdje je autor dio žena pobio, dok je Abigail otvorio bordel. To su – da citiram tekst iz predstave – ta dva mjesta u muškoj imaginaciji predviđena za žene: bordel ili lomača na kojoj ih spaljujemo. Zato je iznimno izazovno raditi na tekstovima starima 70 godina i kritički promišljati o poziciji žene u kazalištu. A ta pozicija je čista matematika. Otvorite bilo koje kazalište, pogledajte repertoar i brojite. Ako želite pokazati nešto drugačije, to zahtijeva visoku svijest i ozbiljan angažman.”
Unatoč teškim temama koje predstava otvara, Nikolina ističe kako je rad s redateljem Oliverom Frljićem glumcima pružio golemu kreativnu slobodu, kreirajući likove bez crno-bijelih podjela: “Jako mi se sviđa što redatelj nije išao u prvoloptaškom smjeru da Abigail postavi kao čisto zlo koje ide uokolo i hara. U predstavi se točno vidi zašto se to dogodilo i kako je sve preraslo do te točke da ona učini te strašne stvari. Ono što je najbolje – nema nevinih. Svatko je krvav ispod kože. John Proctor ovdje nije prikazan kao svetac, i to se jasno vidi.”
Fotografija: Jelena Janković
