Odavna znamo da se najvažniji filmski događaji ne zbivaju na crvenim tepisima, već u polumraku dvorane u kojoj odjednom shvatimo da više nismo sami sa svojim cinizmom. Zlatna arena za najbolju režiju, koja je na Pulskom filmskom festivalu dodijeljena Srđanu Kovačeviću za dokumentarni film „Ono što treba činiti“, stoga nije tek puko strukovno priznanje. Ona je potvrda jednom rijetkom, pažljivom pogledu koji odbija eksploataciju tuđe muke kako bi nam umjesto toga ponudio nešto mnogo dragocjenije – prostor nepatvorene empatije.
Kovačević nas svojim tihim, a nevjerojatno snažnim filmskim jezikom vodi u Sloveniju. Tamo, u skučenim i papirima zatrpanim uredima Radničkog savjetovališta (Delavska svetovalnica), troje ljudi – Laura Orel, Goran Lukić i Goran Zrnić – svakodnevno čine ono što se čini gotovo nemogućim. Oni postaju jedini preostali štit za obespravljene, prevarene i gladne migrantske radnike koji na marginama blještave, deklarativno ujedinjene Europe gube svoje dostojanstvo pod teretom prekovremenih sati, ucjena poslodavaca i života bez egzistencijalnog dostojanstva.
Nenametljiva, prisutna i postojana kamera: Ono što treba činiti
Kovačević ne pokušava biti moralni sudac niti od svojih protagonista radi mitske heroje. Njegova je kamera nenametljiva, ona uči čekati i slušati. Kroz njezino strpljivo “oko” svjedočimo suptilnoj alkemiji brige: toploj riječi socijalne radnice Laure, odlučnosti bivšeg električara Gorana Zrnića i neumornoj borbi sindikalista Gorana Lukića. Dok pratimo njihovu svakodnevicu, koja kulminira kompleksnom kampanjom za radnike u Luci Koper, polako shvaćamo da ovo nije samo film o pravnom zastupanju. Ovo je film o tome što znači doista vidjeti drugog čovjeka u njegovoj punoj ranjivosti.
Suvremeni život nas neprestano nagovara na povlačenje u vlastite sigurne mjehuriće, uvjeravajući nas kako je nemoguće išta promijeniti. No, Kovačevićev rad nam pokazuje suprotno – da velika društvena promjena ne počinje apstraktnim proglasima, već supravo suprotno, u sitnim gestama solidarnosti, u onom trenutku kada odlučimo ne zatvoriti vrata pred nečijom nevoljom. Taj topli, gotovo taktilni osjećaj zajedništva ono je što ovaj dokumentarac uzdiže iznad uobičajenog društveno-angažiranog filma.
Put prema pravednosti popločan je spremnošću da brinemo o drugima
„Ono što treba činiti“ ostavlja nas s gorkim okusom u ustima zbog nepravde koja nas okružuje, ali istovremeno i s neobičnim, gotovo iscjeljujućim mirom. Ako se pitate, to je onaj mir koji proizlazi iz spoznaje da u ovome svijetu još uvijek postoje adrese na kojima ljudskost nije roba s polica, već način postojanja. Kovačević nam je darovao film koji nas ne ostavlja bespomoćnima; naprotiv, on nas nježno podsjeća na to da je put prema pravednosti popločan upravo i isključivo našom spremnošću da brinemo jedni o drugima. I to je, u svojoj biti, najljepša estetska i etička, a zapravo ljudska pobjeda koju nam je kinematografija ove godine mogla donijeti.
Fotografije: Press/Pula Film Festival
