Od žena se očekuje da su snažne, izdržljive, da drže tri kuta kuće, da na svojim leđima nose terete transgeneracijskih trauma, ali i društvenih očekivanja. No što ako su nam lagali, ako izdržljivost nije prava snaga, nego je to – nježnost prema sebi? U psihologiji trauma označava psihološku reakciju na iznimno stresan, zastrašujući ili preplavljujući događaj koji nadilazi sposobnost osobe da se s njime u tom trenutku nosi. Može biti posljedica jednokratnog događaja, poput potresa, prometne nesreće ili gubitka – tada govorimo o akutnoj traumi. A može proizaći i iz ponovljenih teških iskustava, poput zlostavljanja u intimnim odnosima, ili imati razvojni karakter ako osoba odrasta u nesigurnim uvjetima, primjerice u obitelji bez adekvatne emocionalne podrške. U takvim slučajevima osoba kasnije u životu može imati poteškoća s povjerenjem, postavljanjem granica i uspostavljanjem kvalitetnih odnosa.
Ne, nije istina da nas ono što nas ne ubije ojača
Psihološka trauma je emocionalna i tjelesna reakcija na iskustvo koje je za osobu bilo preplavljujuće i koje je nadmašilo njezinu sposobnost nošenja u tom trenutku.
Trauma nije događaj sam po sebi, nego način na koji ga osoba doživljava i pohranjuje.
Preživljavanje traumatskog događaja stvar je otpornosti. Istinska otpornost ne znači da žena ne pati, nego da ima pravo patiti bez srama, objašnjavanja i žurbe. Ona ne mora biti inspiracija drugima, nego smije biti ono što jest – ponekad jaka, ponekad slomljena, a često i oboje – istodobno.
Ne, nije istina da nas ono što nas ne ubije ojača. Ono što nas ne ubije, a imalo je taj potencijal, obično ostavlja posljedice s kojima ćemo se dugo morati nositi uz puno strpljenja i podrške. Istina je da netko gradi ulogu kroz prizmu preživljavanja, no istina je da postoje mnoge koje to odbijaju na razini ideje i svoju traumu rješavaju u tišini. Što je bolje? Odgovor na to pitanje ne postoji. Postoji samo ono što je vaše, vaš put usklađen s vašim vrijednostima, resursima i stanjem.
Trauma ne dolazi toliko izvana koliko iznutra – iz našeg doživljaja situacije, jer isti događaj ne ostavlja jednake posljedice na sve. Istraživanja pokazuju da težina traumatskog iskustva ovisi o dobi u kojoj smo bili u trenutku traume, o postojanju sigurne osobe ili okruženja kojem se možemo obratiti tijekom i nakon događaja, o trajanju traume (je li riječ o jednokratnom ili kroničnom iskustvu) te o tome jesmo li, silom prilika ili vlastitim izborom, bile same sa svojim iskustvom.
Inspirativno je čitati o ženama koje su kroz traumu pronašle poticaj za vlastiti rast, no suptilno nametanje obaveze da o tome javno govore može imati suprotan učinak. Nametanje društvene uloge heroine ženama koje proživljavaju ili su preživjele traumu može ih potaknuti na potiskivanje, šutnju ili poricanje, umjesto na otvorenost.
Postoji i treći put suočavanja – onaj koji ne nameće, nego prati vaše potrebe. Ne morate biti heroina svog života, niti uzor drugima. Vaša trauma može biti preteška, neprobavljiva i potpuno razorna. Možete iz nje izaći slabiji, drugačiji i promijenjeni. I dalje će iskrenost donijeti olakšanje i umanjiti težinu tereta. Nitko zapravo ne zna kako vam je – čak ni oni koji su doživjeli sličnu traumu – jer svaka trauma je jedinstvena. Ono što je čini takvom nije sam događaj, nego način na koji smo ga proživjeli. Krenimo od toga.
Mit o snažnoj preživjeloj – Zašto? Pitajte se, pitala sam se i ja
Dok uranjam u temu ovog teksta razmišljam o svim ženama koje su mi dopustile da budem uz njih dok preživljavaju svoju traumu, ali razmišljam i o sebi. Teško je ne osvrnuti se na vlastiti život, napraviti trijažu osobnih iskustava kako bih bila sigurna da sam svoje rane iscijelila. Odgovor me ne iznenađuje jer već neko vrijeme razumijem da sam godinama samo preživljavala te da sam tek sad dovoljno zrela i sretna kako bih i proživjela do kraja sve ono za što sam s ponosom govorila da me je godinama oblikovalo. Zašto? Pitajte se, pitala sam se i ja.
Dolazim iz duge linije otpornih žena. Otpornost sam i naslijedila i naučila. S jedne strane oblikovale su me surove Dalmatinke – žene s uvijek vrijednim rukama koje nikada nisu priznale da im je teško, iako su odrasle u neimaštini i gradile svoje živote iz kamena. Doslovno.
S druge strane, tu su slavonske Šokice nasmijanih očiju. Uvijek u drugom planu, tihe čuvarice doma koje su držale tri kuta kuće – a najčešće i sva četiri. Nenametljive, disciplinirane, uvijek uz onoga kome su bile potrebne.
Priznajem da nije bilo lako
U svojim formativnim godinama nisam imala mnogo sreće – prošla sam kroz rat. Dugo sam govorila da u ratu ništa nisam izgubila, što je, objektivno gledano, istina. Hvala Bogu, svi su preživjeli, imovina je ostala netaknuta, nitko nije ozlijeđen. No u posljednjih nekoliko godina počela sam prepoznavati svoje ožiljke – nisam ih dovoljno dobro sakrila (srećom pa nisam). Unatoč dugogodišnjoj racionalizaciji, počeli su vrištati, zahtijevati da ih čujem. Morala sam ih početi prepoznavati, slušati, čak i razumjeti.
Prvi sam put sama sebi priznala da sam u tom razdoblju bezumlja zapravo mnogo izgubila. Izgubila sam bezbrižnost djetinjstva, priliku za istraživanje svijeta (nije bilo novca), izgubila sam vjeru koju sam zatim desetljećima tražila. Iskustvo djeteta u ratu ne ojača – ono te jednostavno izgradi drugačije. Nitko ne bi trebao veličati takav način „kovanja“ karaktera, pa neću više ni ja.
Osim rata, bilo je i drugih iskustava koja sam godinama odbijala nazvati traumom – razvod, brojne selidbe, borba za egzistenciju, samohrano roditeljstvo. Sve se to događalo, a ja sam, bez mnogo promišljanja, nastavila grabiti naprijed. Taj obrambeni mehanizam pomogao mi je preživjeti u vremenu kad nisam imala prostora „lizati“ rane. No kao što flaster u nekom trenutku treba skinuti, tako je došlo vrijeme da i moj stil suočavanja doživi renesansu – da postane realniji, suosjećajniji i zdraviji.
Počela sam si dopuštati da budem ranjiva, pa i povrijeđena svime što mi je život bacao pod noge. Prvi put priznajem da nije bilo lako – a da pritom sebi ne zvučim kao netko tko nije dovoljno jak. Da ne odbacim naslijeđe neuništive žene, jer suludo je snagu mjeriti na taj način. Snaga nije u kamenu – snaga je u fleksibilnosti, u sposobnosti da pravodobno odgovorimo na izazove života.
Jedan od snažnih nalaza novijih kvalitativnih istraživanja jest pojam tzv. tereta otpornosti – suptilnog, ali snažnog pritiska koji se često stavlja na žene nakon što prežive teške životne okolnosti. Od njih se, svjesno ili nesvjesno, očekuje da vlastitu traumu pretvore u inspirativnu priču, da iz boli „izvuku pouku“, da budu dokaz kako se sve može preživjeti bez trajnih posljedica. Društvo lakše prihvaća ženu koja je smirena, zahvalna i funkcionalna nego onu koja je ljuta, tužna, zbunjena ili zahtjevna. Očekuje se brz povratak u poznate uloge – majke, partnerice, radnice, često i prije nego što je unutarnji oporavak uopće započeo. Posljedica toga jest da mnoge žene nauče skrivati simptome, umanjivati vlastitu bol i nositi masku snage kako ne bi razočarale okolinu koja ih vidi kao heroine, iako se iznutra još bore s posljedicama onoga što su preživjele. Takvo potiskivanje i zanemarivanje osobnih potreba i ritma oporavka može ostaviti čak i veće posljedice od samog doživljaja traume.
Posljedice teških životnih iskustava ne ostaju samo u sferi sjećanja, nego se duboko upisuju u mentalno i tjelesno zdravlje žena, a njihov oblik često ovisi o vrsti i trajanju traume. Na psihološkoj razini najčešće se javljaju simptomi posttraumatskog stresnog poremećaja, anksioznosti i depresije, poremećaji spavanja te poteškoće u postavljanju granica i izgradnji povjerenja u druge, dok su osjećaji srama i krivnje osobito izraženi kod žena koje su doživjele zlostavljanje. Istraživanja upućuju na to da se kod žena posljedice traumatskih iskustava češće očituju kroz internalizirane simptome, kao što su povlačenje, anksioznost, perfekcionizam i somatizacija, dok su eksternalizirani oblici reagiranja, uključujući otvorenu agresiju, manje izraženi. Suvremena istraživanja potvrđuju snažnu povezanost traume i tjelesnog zdravlja: od autoimunih bolesti i kroničnih bolova, preko kardiovaskularnih poteškoća i hormonalnih disbalansa do problema s probavom i imunitetom. Dugoročni stres održava tijelo u stanju stalne pripravnosti, remeti regulaciju hormona i utječe na upalne procese zbog čega iscjeljenje ne može biti samo psihološki čin, nego proces koji uključuje i tijelo – njegovo smirivanje, oporavak i ponovno uspostavljanje osjećaja sigurnosti.
Kad predugo osjećamo, a o tome ne pričamo, gradimo unutarnje priče koje grade spiralu iz koje je teško izaći. Unutarnje priče mogu poprimiti dimenziju koja je prenaglašena, a ima isti potencijal narušavanja našeg stanja kao i stvarni događaji. Naša interpretacija traume postaje sve teža, sve manje vidimo izlaz, a naše će nas tijelo pokušati i od toga obraniti paljenjem imunološkog sustava. Imunološki sustav zamišljen je kao čuvar koji prepoznaje prijetnje i štiti tijelo. No nakon dugotrajnog stresa i traume taj sustav ponekad izgubi sposobnost razlikovanja neprijatelja od saveznika. Počinje napadati vlastite strukture, kao da se u obrani okrene protiv onoga što bi trebao štititi. Dugotrajna izloženost stresu može biti važan faktor kao okidač pojave čak i autoimunih bolesti kod osoba koje već imaju biološku ili genetsku ranjivost. Um i tijelo su povezani pa njihovu povezanost možemo koristiti i za iscjeljenje, ako i kad si dopustimo put u tom smjeru.
Ženama koje su prošle teška životna iskustva najviše pomaže osjećaj sigurnosti – emocionalne, tjelesne i financijske – kao temelj iz kojeg oporavak uopće može započeti. Ključno je dozvoliti si pravo na oporavak u vlastitom ritmu bez unaprijed zadanih rokova, ali ključno je i da okolina uvaži isto. U izgradnji sigurnosti pomaže i ako osobi koja proživljava traumu ponudimo potvrdu njihovih osjećaja kroz poruke poput „to što osjećaš ima smisla“, ma koliko se to razlikovalo od onoga što očekujemo. Budemo li posramljene zato što ne reagiramo onako kako se od nas očekuje, samo će dodati snagu traumi. Prava podrška izvana daje mogućnost da žene same zadrže kontrolu nad vlastitim tempom i načinom na koji će, ako uopće, govoriti o onome što su proživjele. Ono što ženama dugoročno pomaže nije kratkotrajna podrška u kriznom trenutku, nego kontinuitet – osjećaj da nisu same i kada početni šok prođe. Nasuprot tome, u praksi često dobivaju savjete umjesto stvarnog slušanja, pritisak da budu pozitivne i zahvalne, divljenje zbog snage koje ne prati konkretna pomoć te nelagodu okoline kada bol traje dulje nego što se smatra „društveno prihvatljivim“. Uz podršku izvana, u procesu oporavka ključnu ulogu imaju i unutarnji psihološki resursi koje žena razvija u odnosu prema sebi. Jedan od najvažnijih među njima je samosuosjećanje (self-compassion) – sposobnost da vlastitu bol ne doživljavamo kao slabost, nego kao ljudsko iskustvo koje zaslužuje razumijevanje i nježnost. Vraćajući se na svoje traume otkrila sam da mi je ovo najveći prostor za napredak. Naime, samosuosjećanje se uči u najranijim interakcijama u životu, a ja sam učila kako biti snažna, ne i ranjiva.
Doživljaj da, unatoč onome što se dogodilo, i dalje imamo pravo birati kako ćemo dalje živjeti vraća osjećaj osobne moći koji je traumom često narušen. Ne radi se o iluziji kontrole nad prošlim događajem, nego o postupnom vraćanju povjerenja u vlastitu sposobnost da prepoznamo granice, potrebe i izbore u sadašnjosti. Budući da su tijelo i um povezani, kako se mijenja odnos prema sebi i vraća osjećaj unutarnje sigurnosti i kontrole, tijelo postupno izlazi iz stanja stalne pripravnosti, što omogućuje regulaciju stresa, smanjenje napetosti i stvaranje uvjeta za tjelesni oporavak. Trauma nije samo događaj – trauma je i doživljaj koji imate pravo proživjeti i obraditi na svoj način, u vremenu koje vam je potrebno. Imate pravo biti tihi o tome i tražiti podršku koja vam zaista odgovara umjesto one koju vam drugi dobronamjerno nude.
Iz traume možemo izaći snažnije, ali imamo i puno pravo izaći ranjive, promijenjene, oštećene.
I dok mnogi tragaju za odgovorom na pitanje: Zašto se to baš meni dogodilo? – ja za tim više ne tragam. Više me ne zanima razlog, zanima me jedino činjenica da se trauma dogodila. Za mene je to dobar početak iscjeljenja.
