Frendica mi je ispričala scenu koju je vidjela i uplela se neki dan u parku. Tata dječaka od nekih 6-7 godina naglo je ustao s klupe, potrčao prema svom sinu, grubo ga prodrmao, žestoko uhvatio za glavu i gurnuo. Za “final touch” dijete je dobilo i nogu u stražnjicu. Urlao je na njega pred cijelim parkom, nešto o tome kako mu se ne odaziva kad ga zove (baš neobično za 6-godišnjaka), a mali je tiho plakao.
Moja Sara se jako uznemirila i krenula prema zapjenjenom krkanu da ga smiri. „Što se vi miješate, koju p___ku materinu?“, proderao se tatica i počastio je serijom psovki. Petnaestak prisutnih roditelja gledalo je u pod. Park je utihnuo, ljuljačke su se zaustavile, kao u filmu pred oluju, nitko ni riječi. Ni hrabri tate, ni mame forumašice, ni iskusni dide, ni brižne bake. Stari hrvatski princip – ne bi se štel mešat.
Bijesni tata se udaljio, vjerojatno da dovrši posao s malim u diskretnijem ambijentu, a Sara je ostala stajati tresući se. Park je ponovo oživio, dječica su veselo skakala po toboganu, smokići su se otvarali. Mali incidentić, neugodnost koju su svi zaboravili. Ma nek on malog lupa u svoja 4 zida, njegova stvar, al nije baš pristojno tu pred svima.
‘Stalno razmišljam o tome. Koliko smo svi oguglali na nasilje prema djeci, koliko nam je fizičko kažnjavanje i zlostavljanje privatna stvar, diskrecijsko pravo svake obitelji da odabere svoje (pre)odgojne metode.’
Stalno razmišljam o tome. Koliko smo svi oguglali na nasilje prema djeci, koliko nam je fizičko kažnjavanje i zlostavljanje “privatna stvar”, diskrecijsko pravo svake familije da odabere svoje (pre)odgojne metode. Da je na mjestu malog prvašića bila mala pudlica ili Irski seter – sigurna sam da bi više ljudi skočilo!
Borci za prava životinja su puno glasniji i agilniji, svima je jasno da se životinja ne zlostavlja, nema tu rasprave. I treba tako! Treba napraviti skandal i prijaviti svakog zlostavljača iste sekunde! Isto bi se dogodilo i da je agresivac u parku išamarao bilo koju drugu odraslu osobu – neku mamu koja se progurala za ljuljačku, tatu koji mu je zagradio parkirani auto… Svi bi se zgrozili i zvali policiju.
Ali kod djece – onih najslabijih – je to, eto, interna stvar, škakljiva tema. Djeca su ostavljena sama sebi i na milost svojih obitelji. O batinama unutar familije se ne priča. Osim toga, mlaćenje klinaca je balkanski klasik, većina nas je tako odgajana.
‘Svaki put kad udarite svoje dijete vi ste izgubili bitku.’
I? Šta nam fali? Ježim se od te rečenice. Nas su tukli, udarali remenjem, šibali šibama, peckali ravnalima, maltretirali i ponižavali na sve načine. Jesmo li zbog toga finiji i nježniji ljudi? Živimo u kulturi nasilja – na mrežama, na portalima, u obiteljima. I to nasilje se uči od najranije dobi. Mi možemo i moramo bolje!
Prema istraživanjima 75% majki u Hrvatskoj primjenjuju fizičko kažnjavanje. U Švedskoj i Njemačkoj je to 8%! Ajmo bar pričati o tome, zapitati se, razmisliti. Ne tjerati inat i ponavljati loše obrasce prethodnih generacija. Dugujemo to svojim klincima, pa volimo ih i želimo im najbolje, svaki i svaka od nas!
Što dijete uči iz udarca svog roditelja?
- da je nasilje normalno i da je to legitimna forma odnosa. Takav odnos će i samo ponavljati u svom okruženju sa slabijima od sebe. Ogromna većina školskih bulija i odraslih nasilnika su bili žrtve nasilja u djetinjstvu.
- da veći i jači imaju pravo na nasilje. Pognut će glavu pred svakim tko je fizički jači ili hijerarhijski na višoj poziciji.
- da je samo i nezaštićeno. Roditelji i dom znače sigurnost svakom djetetu. Nasiljem gubi svoj “safe place”.
- da nije dovoljno vrijedno. Dijete koje tuku se povlači u sebe, gubi samopouzdanje i misli da s njim nešto nije u redu.
Svaki put kad udarite svoje dijete vi ste izgubili bitku. Trenutno ste olakšali živce, ali baš ništa dobro niste naučili dijete. Ono neće shvatiti što je pogriješilo, već samo da poštuje silu.
Prestat će trenutno s “lošim” ponašanjem samo da izbjegne batine, a ne zato što samo vidi svrhu promjene ponašanja. A s vremenom će se naviknuti na udarce, više ih se neće bojati, samo će ih naučiti samo primjenjivati. Odnos s djetetom je sve narušeniji, povjerenje ne postoji, a umjesto bliskosti nastupa tuga, bijes i osjećaj poniženja.
Imam dvojicu sinova od 6 i 9 godina. Nije lako odgajati dva haharčića, možete misliti koliko me slušaju – mislim da NIKAD nisu poslušali iz prve niti jednu moju želju ili uputu. Ponavljam rečenice sto puta kao pokvarena ploča, idem im na živce, dosađujem… Pričam, objašnjavam, tupim.
Postala sam prava mama – smaračica, a bila sam sigurna da ću baš ja biti posebna mama čarobnica. Ali dopirem do njih nekako, ipak vidim te okice kako zasjaju, kotačići se pokrenu i nađemo kompromis. Koji puta to traje beskonačno, treba imati baš konjske živce. Ali nema alternative. Teško je biti roditelj, nisi kul, više si udav. Najteže od svega je izbaciti ego iz odgoja – kompletno. Dati im granice koje se poštuju, biti dosljedan i uporan, ali nikad, baš nikad ne gubiti kontrolu.
Koliko god bili umorni, isfrustrirani, ranjeni… Ne iskaljujmo se na onima koje najviše volimo! Mi na Balkanu često kažemo: ma šta mu fali malo preko ritice, batina je iz raja izašla.Ali nastavak je: tek tada je raj postao raj.
Zaključak
Djeca koju tučete nikada vas neće prestati voljeti. Oni vas vole beskonačno i bezuvjetno. Ali će prestati voljeti SEBE. I to je ono najpogubnije. Želite li to svom djetetu?
Probajmo bolje <3
