Još jedan mega uspješni frajer, ovaj put onaj koji je stvorio (pomogao stvoriti?) mega uspješan brend – Nomu (sjećam se vremena kad su moji poznanici rezervirali putovanje po pola godine unaprijed, preslagujući svoj život i planove oko rezervacije u tom uber cool restoranu koji je promijenio način na koji smo gledali visoku kuhinju), optužen je za zlostavljanje zaposlenika (navodno, koliko se može pročitati na društvenim mrežama i internetima, u pitanju je mobbying, urlanje, pa čak i fizički napadi).
Rene Redžepi, koji nije naše gore list, ali smo se voljeli praviti da je, jer mu je otac Albanac (iako je Redžepi rođen u Danskoj, i majka mu je Dankinja), optužen je da je 23 godine zlostavljao svoje zaposlenike, a danas je u javnost izašao sa srcedrapateljnom izjavom koja je gotovo pa svojevrsno priznanje o tome kako je pokušao korigirati svoje ponašanje, učio kao se zapravo treba voditi tim, ali kako je svjestan da budućnost a ni sadašnjost ne mogu popraviti prošlost. Zatim je odstupio s mjesta generalne ikone i glavnog chefa tog kopenhaškog bisera, ostavljajući mnoge od nas (mene prvu) bez prilike da ikad uspijem dobiti mjesto u najboljem restoranu na svijetu pod njegovim vodstvom. Nisam puno nesretna radi toga: iako, moram priznati da je postojalo vrijeme kada sam stavljala Nomu na životnu bucket listu. Danas, dakako, sliježem ramenima oko „another one bites the dust“ i memeova koji će slijediti, poput: „ima li ijedan normalan“, jer mi je već dugo jasno da, kako kaže naša autorica Ana Pecotić, uspješni ljudi uspješno zlostavljaju, i to ne samo zato što su većinom muškarci, s kojima je u tu stvar upletena i privilegija u koju su rođeni, i inherentni osjećaj da su im suradnici nešto dužni, da im je uspjeh predodređen.
Naravno da kultura uspjeha u čijem sam glorificiranju nažalost i sama sudjelovala (jer je to vrlo kompleksna tema- dakako da svi želimo biti uspješni, želimo da su naša djeca uspješna, jer je svijet postavljen tako da zapravo gotovo jedino tako možemo osjetiti da smo važni) ne znači nužno da će svatko- ako je na nekoj vodećoj poziciji postati zlostavljač(ica), ali ona stvara plodno tlo za divljanje pod maskom „rada koji je potreban za izvrsnost“. Nije Redžepi izuzetak (ali je tužno da je i on taj): pa nije li glavni junak u seriji The Bear, koji se blago naslanja na real life Redžepija, hodao po rubu zlostavljanja svojih sous chefova i ostalih zaposlenika (pitanje je jesu li scenaristi samo intuitivni ili se ipak nešto pričalo po kulinarskim krugovima), nije li lik Jude Lawa u seriji Black Rabbit (opet, vlasnik kluba i restorana) upravo pao s trona zbog zlostavljanja i zatvaranja oči čak i nad silovanjem? Je li vrijeme da se postavi nezgodno, užasno pitanje: postoji li uopće mogućnost da neki brend ili osoba bude mega uspješan a da ispod toga nije disocijacija od empatije, hladnoća okrutnog vojskovođe, hodanje po leševima (metaforički, dakako)? Očekujemo li previše i od drugih ljudi oko nas ali i od sebe samih, gurajući tu famoznu stijenu niz brdo, da bi se sručila na nas pred vrh, jer je nemoguće uspjeti u brzom svijetu današnjice koji nabija nevjerojatne kriterije a da istovremeno ne postaneš robot, ali ne najbolji, već onaj iz horora? Čini se da je snimljen taj film: s Liamom Neesonom u glavnoj ulozi, koji u skoro pa SF trileru ubija i zaposlenike i goste jer „savršeno jelo“ ne postoji.
Ali, maknimo se od jela: postoji li savršen Instagram post, savršena kampanja, savršena firma, savršen event, savršen lak za nokte, frizura, dobit, predstava, ormar, outfit- i treba li išta doista biti- savršeno, da bismo se osjećali uspješnima? Ili da bi nas takvima, netko drugi, doživljavao? Jednom kad izgubimo tu bitku i povjerujemo u laži da je samo savršeno (bilo što) vrijedno- objave, pohvale, plaće, postojanja, i sami smo na rubu da zlostavljamo- ako ne druge, onda sami sebe. Rene Redžepi doista jest bijeli muškarac na poziciji moći, ali nije samo to: on je dokaz da iza izvrsnosti postoji upitnik- kad je kraj rekordima? Što je granica između ljudskih mogućeg i humanog? Kad smo povjerovali da je jedno važnije od drugog? I iako je on odstupio, ne želim vam lažno uljepšavati subotu: mnogi nisu, još. Ali nudim malo utjehe za kraj: svaki put kad su vas nazvali
pretoplima, prenježnima, prezaboravnima, s previše neuroza, emocija, grešaka ili kad vam je dijete donijelo lošiju ocjenu doma, kad ste prozvani „preženskom energijom“, umjesto ledenim tenkom kojemu se svi dive, sjetite se: to je i dalje, u velikoj slici, dobra stvar. Samo da još svijet zavoli grešku. A do tada, možda da se prestanemo oduševljavati savršenošću, veličinom, luksuzom, geometrijom na tanjuru, i zavolimo sve ono ljudski, nesavršeno, toplo. A Noma i njezin stari chef? Kao što pjeva Sade: I want to cook you a soup to warm your soul but nothing would change, nothing would change at all. A juha koja grije dušu, Rene, savršenija je od svakog jela.
