Pretpostavljam da ste počeli čitati zbog riječi „umor“. Znam, sestro, znam. Umorna sam od jutra do večeri, s tim da sam dugo romantizirala jutra koja počinju dok još cijela obitelj (muž, pas, mačka, djeca, papiga, susjedi) spava, jer „barem u miru mogu popiti kavu“, a posljednjih nekoliko dana ne mogu ni to jer sam od silnog romantiziranja jedinog me-timea u obliku ranojutarnjeg trovanja kavom – dobila gastritis.
“Pokušajte popiti 4-5 kava do podneva. Ili bolje- nemojte”.
Pila sam ih jer sam voljela kavu, ali i jer su mi nasušno trebale, jer ta jutra koja počinju psom i školom možda i jesu dražesna (svijet se tek budi, vi volite svoj život, zahvalni ste za zdravo dijete i krov nad glavom, pa u svijetu se vode besmisleni ratovi) dok ih se ne zareda više od 1000. Sezona nakon te čarobne brojke žongliranja između roditeljstva, obiteljskih obaveza, posla, i pramenova za koje svakih par mjeseci trebate par sati, možda se ne zove proljeće, pa umor nije proljetni- ali je svakako- vrlo ženski.
Ne sumnjam, da odmah u misao skočim zalutalim muškarcima koji čitaju ovaj tekst, da neopisivo, duboku, opterećujuću iscrpljenost ne mogu osjećati i oni- dapače, posve sam sigurna da maratonci neviđeno pate tijekom dugačkih mjeseci treniranja za Boston, i da muškarci koji hodaju Camino u krizi srednjih godina kad u samostanu u kojem će pronaći počinak skinu teške čizme hodalice, uzdahnu poput mene kad susjeda s pudlicom silno želi razgovarati sa mnom tamo oko 6:15 dok u pidžami čekam da Kora završi sa šnjofanjem svake desete travke, popiški se, pa da pođemo kući, sigurna sam i da ima muškaraca koji naporno rade, ali mislim da ženski umor
zahtijeva posebnu pažnju, dijagnostiku i analizu.
Nije to sezonski umor, poput proljetnog, iako je mene baš oko prvog dana proljeća udario prilično jak val simptoma potpune, beznadne iscrpljenosti životom kakav društvo (i ja skupa s njim) očekujem od sebe. Svi oni memeovi koje si moje prijateljice i ja svakodnevno šaljemo na tu temu, poput fotografija raščupanih barbika s razmazanom šminkom i cigaretom u ruci, s napisom: JA KOJA ODLAZIM NA POSAO KOJI SAM MANIFESTIRALA, više mi odjednom nisu pomagali svojom duhovitošću: tijelo me bolilo, a duša još više, nisam više mogla zamisliti što ću kuhati u ponedjeljak a što u utorak da bismo svi a pogotovo dijete bili nutricionistički namireni, niti što je to točno
najbolji self-care- san, beskrajan Trnoružičin san, ili rani odlazak na Sljeme (jer serotonin), joga ili povlačenje po kući s kavom- pardon, čajem od mente. (Iako, kažu i da menta možda nije dobra za želudac. Navodno stolisnik. Jedva ga čekam ići brati i sušiti).
I u nemogućnosti da valjda prvi put ikad odlučim što je dobro za mene, a kamoli što je dobro za moju obitelj, pokušala sam sve trikove koje ženama popkultura prodaje kao selfcare: topla kupka, ne prevrela, za opuštanje mišića i živaca, hladna kupka, ne predugo, za cirkulaciju i pozitivan šok svim organima, šetnja po svježem zraku i suncu, jer D vitamin te čini sretnom (zaboravila sam SPF, sigurno ću dobiti hiperpigmentaciju), kuhanje (jer kreacija pomaže), glazba (nismo se mogli dogovoriti između Yammata i K-popa, pa smo brzo odustali od liječenja muzikom), mirisne svijeće (Leni je smrdila na sapun), maženje s psom (odmah potom sam morala usisavati), puno krema za lice (koje su mi samo jako zamastile kosu). Ništa, ali ništa nije pomagalo, a ja sam znala zašto: jer sva ta pomagala nisu pravi self care, i ono što ja zapravo trebam je mir i samoća, tišina i prostor u kojem nema traženja da bilo što napravim, odlučim, bilo koga odgojim, bilo o komu brinem, bar na kratko.
“Moglo bi se napisati nešto i o tome kako bih, da mi se sve te zadane uloge- majka, domaćica, spremačica, medicinska sestra, učiteljica, psihologinja, kozmetičarka, savjetnica- oduzmu, vjerojatna izgubila svoj ženski identitet i pala u crnu rupu ništavila, ali ta teorija tek treba biti iskušana”.
Ono što je pak empirijski dokazano je da gradom hodaju žene s podočnjacima i slabim živcima- jer je naš umor kulturološki zadan, često i opjevavan, romantiziran kao kava (znam da puno pišem o kavi, ali dopustite mi da barem pjevam o njoj kad ju već ne mogu piti) koje „samo“ rade sve ono što se od njih očekuje- jer je svijet odlučio nekad davno (u pećini?) da je sve to naš posao.
Kad kažem „sve“- dosta mislim sve- jer ako želiš biti dobra majka, onda moraš i pisati zadaću i ušuškavati djecu, i razumjeti mikrodinamiku u nižim razredima osnovnih škola, i prioritizirati njihove potrebe ispred svojih, ako želiš biti dobra partnerica moraš biti strpljiva, elegantna, seksepilna i zapisivati sve datume bitne i za posao koji je on manifestirao, ako želiš biti dobra žena, moraš biti obrazovana, načitana, ponizna ali s mišljenima, glasati za pravu
stranku, razgovarati o ekologiji ali istovremeno razumjeti kapitalizam, nije li nas o izgradio, ne svađati se, ne izazivati, i nikako ne plakati u javnosti ili u toaletima restorana i ići na vidljive filere jer što ona zapravo želi, zaustaviti starenje, hahaha, ali trebaš i zaustaviti starenje, jer nisi se vajda zapustila, pa nije ni čudo da ju je prevario, stalno je bila čangrizava i umorna.
I iako su me uvjeravali da su četrdesete nove dvadesete, moram reći da zaista nisu- u dvadesetima sam bila balava studentica, spremna na sve izazove, naspavana i bedasto hrabra, s mogućnošću da se od neprospavane noći oporavim do podneva, a u četrdesetima mi treba 10 tableta suplemenata (plus česti Ibuprofen) da prividno održim fizičko i mentalno zdravlje, i- dakako- zaustavim starenje. Vrlo često se ospem od jedne od tih 10 tableta, Boga pitaj koje, ili ih zaboravim popiti, jer je pamtiti rotaciju vitamina i minerala koji su potrebni da mi ne ispadne kosa od stresa i napora četrdesetih gotovo jednako teško kao računanje školskih tjedana A i B u dvije zasebne škole u koju dijete ide.
Gledam te svoje iscrpljene sestre po ulicama, pogledom im poručujem: znam da nisi spavala, znam da nisi zdravo jela, znam da je nemoguće mirno sjediti, znam da imaš sedam obaveznih pregleda koje ako ne obaviš nisi odgovorna prema svom zdravlju, i sama si si nekako kriva ako dobiješ malignu bolest, jer si jela ultraprocesuirano, jer si propustila mamografiju , papu i briseve, jer si spavala s onim davnim zgodnim konobarom bez zaštite prije 30 godina, znam da te non stop zovu da te pitaju gdje su ključevi od garaže i gdje im je novi grudnjak i je li oprana ona košulja za posebne sastanke, znam da su ti noge teške a misli više nisu u sinhronizaciji s jezikom (presporo mi se nekako stvaraju riječi u ustima), znam da je dostavljač donio paket kad te nije bilo doma, a rođendan je u nedjelju, znam da moraš do Fine, znam da je kuća neuredna, da je veš ostao u veš mašini i da će se usmrditi, da će djeca opet ostati posljednja u vrtiću, znam da je kimchi zdrav ali teško pada na želudac, i znam da nemaš vremena za vježbanje osim ako se ne ustaneš u pet ujutro.
“Je li pet ujutro sad službeno prozor za me-time? Zašto ne bi bio četiri?”
Ili da recimo, smislimo tabletu, kao nekad antibaby (o čijim nuspojavama tek sada sramežljivo pričamo), od koje žene uopće ne spavaju? Mogle bi tako mnogo toga odraditi dok djeca rastu!
Zanimljivo je da unatoč svemu tome- duže živimo. Kako nam je ipak cilj ostati na ovoj Zemlji, takvoj kakva je, što duže (i što ljepše), zahvalna sam barem na toj statistici. Istovremeno bih voljela da medicina i farmakologija prestanu smišljati načine kako da se sakriju tragovi i osjećaj umora. Bilo bi sjajno kad bi ga svijet prestao stvarati.
Fotografije: Shutterstock
