Dramski tekst i režija Vlatke Vorkapić, naslovljen s dozom gorke poetičnosti „Viking slabog zdravlja“ u Studiju Exit, više je od puke komedije karaktera u izvedbi . Igraju Judita Franković i Petar Atanasoski.
Naime, predstava je kirurški precizna, a opet duboko empatična sekcija hrvatske svakodnevice u kojoj se prelamaju sivilo birokratskog aparata i blještavilo instant-duhovnosti. Tragična i komična anatomija usamljenosti.
Kruta zbilja i puko preživljavanje
Vorkapić piše o dvoje autsajdera koji se, svaki na svojoj strani barikade razuma, pokušavaju izboriti za pravo na postojanje koje nije tek puko preživljavanje. Između porezne uprave i “reinkarnacije”, izmišljanja novog sebe.
Strukturno, drama funkcionira kao niz fragmentiranih seansi, svojevrsnih ispovjednih monologa koji se postupno pretvaraju u zajednički narativni tok. Na jednoj je strani Ljerka, personifikacija krute zbilje, porezna referentica zadužena za slova od M do Ž, čiji je svijet omeđen tramvajem za Črnomerec i abecednim „kastratima“ koji ne poznaju poredak vlastitog prezimena.
Na drugoj je Jasenko, moderni nomad u potrazi za lakim profitom, koji prodaje maglu zapakiranu u celofan metode i regresoterapije. Vorkapić koristi jezik kao hladno oružje. Njezine jezične igre – od semantičkih bitaka oko tvrdog i mekog Č, preko „škrinkizacije“ pa sve do brutalno iskrenih opisa moralnog taloga naših elita – služe kao ogledalo otuđenosti.
Meditacija ne može izbrisati smrad korumpirane stvarnosti
Drama ne preže od surovosti; dijalog o opscenostima djeluje kao šok-terapija koja gledatelja brutalno vraća u prostor društvene kritike, podsjećajući nas da ni najdublja meditacija ne može izbrisati smrad korumpirane stvarnosti.
„Sve vam ide naopako?“ – tržište spasa predstava besprijekorno mapira trendove popularne psihologije koji su postali nova religija dezorijentiranog pojedinca.
Roba na policama samopomoći
Jasenko Bukva je arhetip onoga što nazivamo „duhovnim kapitalizmom“. On je nedovršeni student indologije koji naplaćuje donacije za bajke o prošlim životima, prokazujući time kako se iskrena ljudska trauma danas pretvara u robu na policama samopomoći.
Dok Jasenko barata terminologijom samosuosjećanja, Ljerka mu uzvraća brutalnom logikom preživljavanja: njoj ne treba vizualizacija prošlosti, već funkcionalan lift i svijet u kojem su osnovna pravila komunikacije još uvijek na snazi.
Uvođenje motiva AI ljubavnika kroz aplikaciju samo dodatno potcrtava našu kolektivnu kapitulaciju pred algoritmima u potrazi za mrvicom bliskosti. Primjer glumačke bravure: Franković i Atanasoski. No, ono što ovaj tekst čini funkcionalnim organizmom jest glumačka sinergija.
Judita Franković Brdar kao Ljerka Špalj još jednom dokazuje zašto je jedna od najfascinantnijih glumica svoje generacije. Njezina igra započinje virtuoznom „igrom nogama“ u mokasinkama, gradi lik koji je istoremeno komičan u svojoj ukočenosti i beskrajno tragičan u svojoj samoći.
Njezin monolog o bivšem partneru i onaj stravični, „hijenski“ smijeh, trenutak je u kojem se lomi komedija i rađa istinska katarza; tu Judita razara cinizam i nudi nam ogoljenu, ranjenu ženu. Petar Atanasoski je savršen pandan. Njegov Jasenko je šarmantni, ali duboko nesigurni manipulator, svojevrsna „muška Šeherezada“.
Ironična i topla utjeha
Atanasoski s nevjerojatnom lakoćom mijenja maske – od kvazi-gurua u potkošulji s harmonikom do freudovskog analitičara. On održava dinamiku predstave, balansirajući na tankoj liniji između prevaranta kojeg želimo mrziti i čovjeka kojeg, na kraju, ipak moramo razumjeti.
Dijagnoza za kraj „Viking slabog zdravlja“ u konačnici nudi ironičnu, ali toplu utjehu. Jedina istinska veza koju ovi likovi ostvaruju ne dolazi iz regresoterapije ili priručnika o sreći, već iz apsurdnog, zajedničkog sjećanja na jedno pismo. Trijumf je to ljudskosti nad birokracijom i maglom duhovnog konzumerizma.
Vorkapić nam sugerira da smo svi mi, u ovom olujnom moru suvremenosti, samo vikunzi krhkog zdravlja. Inteligentna, vizualno i glumački moćna, ovo je predstava koja nam ne prodaje odgovore, već nam dopušta da se barem na sat vremena prepoznamo u vlastitim slabostima. A to je, u današnjem svijetu, možda najviše što od teatra možemo tražiti.
