Objava odvjetničkog tima Blake Lively da postignuta nagodba predstavlja “uvjerljivu pobjedu” ne zvuči, nažalost, kao stvarni kraj pravnog spora. Po zadnjim medijskim izvješćima više zvuči kao nastavak drugim sredstvima. U svijetu u kojem sudnica istodobno i pozornica (a možda je tako, zapravo, uvijek i bilo), a svaki pravni podnesak pomno koreografiran medijski artefakt, teško je govoriti o pravdi i pravednosti. Barem bez svijesti o njezinoj scenografiji, dakle o okviru unutar kojeg se nalaze protagonisti. Ono što se mjesecima predstavljalo kao moralna bitka, obračun za istinu i dostojanstvo, sada se razotkriva kao nešto mnogo banalnije – borba za kontrolu narativa, za vlasništvo nad pričom, za pravo da se vlastita verzija stvarnosti institucionalno ovjeri.
Privatni sukob i društvena misija
Iza jezika pravnih formulacija: “osobna odgovornost”, “zlouporaba pravnog sustava”, “pritužbe koje su zaslužile biti saslušane” – ostaje gorak okus koji proizvodi “suvremena javna kultura”ophođenja, u kojoj se i trauma i odgovornost sve češće pretvaraju u valutu nečega što bi komotno mogli nazvati “reputacijsko tržište”.
Ovdje nije riječ samo o Blake Lively, Justinu Baldoniju ili filmu It Ends with Us. Riječ je o modelu ponašanja koji je postao gotovo normativan. Sve češće vidimo da privatni sukob javnih osoba se moralno uzvisuje do razine u kojoj isti nužno postaje društvena misija, pravna strategija njihovih odvjetnika prodaje se kao ispravan etički čin, a medijski spin odijeva se u jezik i formu aktivizma. Ne uvijek, ali sve češće. Ne svi, ali mnogi. Moram ovaj disclaimer napraviti.
Kontrola narativa:milijuni i silni timovi
U toj zamjeni teza krije se “nelagoda” i ovog slučaja. Jer što znači govoriti o “misiji razotkrivanja klevetničkih kampanja” dok se istovremeno troše milijuni na pravne timove, odnose s javnošću i proizvodnju paralelnih istina? Što znači zazivati žrtve nasilja kao svojevrsni “moralni kapital” u sporu koji se, dobrim dijelom, odvijao kao bitka ega, statusa i moći unutar transparentno toksične i patrijarhalno kodirane industrije zabave? I konačno – što znači govoriti o odgovornosti u sustavu koji je odgovornost odavno pretvorio u performans? U kitzch?
Ova priča prvenstveno je pokazala kako celebrity kultura više ne funkcionira kroz karizmu, nego kroz permanentno upravljanje krizom. Slavne osobe više nisu nedodirljive figure, postale su vlastiti krizni menadžeri, vlastite korporacije. Njihove emocije imaju tržišnu vrijednost, njihovi sukobi medijsku monetizaciju, a njihova “istina” pravni i PR aparat koji je treba učiniti uvjerljivom.
Sudsko iscrpljivanje i pervertirani humanizam
No internet, taj neumoljivi arhiv, razorio je staru iluziju kontrole. Više nije dovoljno imati moć-potrebno je imati moć nad interpretacijom. A upravo tu počinje raspad. Jer jednom, kao što je primjer njihovog slučaja – kada privatna komunikacija postane javno dostupan dokument, kada prijateljstva postanu tek dokazni materijal, kada intimno kao takvo postane forenzički predmet javne rasprave, nestaje granica između osobe i osobe -proizvoda. Ostaje samo ogoljena slika duboko problematične industrije koja reflektira šire društvene odnose. Koja ispada ranjiva, nervozna i, naravno, duboko narcistična.
Najapsurdnije u svemu jest moralna retorika kojom se taj spektakl pokušava legitimati. Kao da svjedočimo nekoj vrsti luksuznog i pervertiranog humanitarizma – sudsko iscrpljivanje kao oblik društvene osviještenosti i s druge strane, reputacijsko uništenje koje djeluje kao emancipacijski čin. To je perverzna logika vremena u kojem se svaka privatna bitka mora prevesti u univerzalni etički jezik kako bi zadobila legitimitet. I zato ovo nije priča o pravdi. Ovo je priča o njezinoj simulaciji. O pravosuđu kao teatru moralne superiornosti. O medijima kao produženoj ruci pravne strategije. O publici koja je prisiljena sudjelovati u kolektivnoj emocionalnoj ekonomiji tuđih konflikata. I o kulturi koja više ne razlikuje iskaz od kampanje, istinu od narativa, odgovornost od uprizorenja odgovornosti.
