Kylie Minogue nikada nije bila samo pop-zvijezda; ona je, u svojoj (varljivoj) krhkosti i iz ove vremenske perspektive, gotovo neuništivoj dugovječnosti, oduvijek bila, za mnoge nas tek tekst, zvuk, iluzija svakako. Tekst koji su drugi, prije svega patrijarhalna mašinerija, tabloidi i industrija spektakla – uporno pokušavali dopisivati, kolonizirati i svesti na mjeru vlastitih voajerskih fantazija.
Netflixov trodijelni dokumentarac Kylie, u režiji Michaela Hartea, funkcionira kao odista fascinantan, duboko emotivan i politički relevantan čin preuzimanja narativa, prakse koja se naprosto i sve češće odvija javno, i da – dominantni preuzimatelji su oni društveno oslabljeni: žene, LGBTIQ zajednica, i svi druge nacionalne, rodne, rasne i ekonomsko-političke manjine, u svim oblicima.
Srećom, nije riječ tek o rekapitulaciji jedne grandiozne karijere kroz eksploataciju nostalgije preko arhivskih VHS snimki – jer je tako obično izgleda “receptura”namjenskih dokumentaraca koji za zadataka imaju prodati novu knjigu, ploču, turneju… U svojoj je srži, ovaj dokumentarac je emancipacijska priča o ženi koja mukotrpno, ali nepokolebljivo dekonstruira i rekonstruira sliku u koju je bila zarobljena kako bi napokon postala autorica vlastite sudbine.
Industrija žudnje i nasilje tabloida: tijelo kao javno dobro
U središtu dokumentarca nalazi se mučna, ali nužna dekonstrukcija devedesetih godina – desetljeća u kojem je mizoginija bila dijelom legitimnog kulturnog, medijskog jezika. Etiketirana kao “raspjevana papigica” (singing budgie), medijski dehumanizirana i svedena na karikaturu, Kylie je bila izložena specifičnom obliku estetskog i verbalnog nasilja. Tabloidni diskurs tretirao je njezino tijelo kao javno dobro, prostor za projekciju najjeftinijih fantazama pod krinkom kritike. Pitanja koja su joj postavljana tijekom televizijskih gostovanja nisu bila intervjui, nego javna saslušanja i niz mikroagresija usmjerenih prema mladoj ženi koja se usudila posjedovati vlastitu seksualnost i ambiciju. Raditi s njom što želi, komunicirati je kako osjeća…
Iz feminističke perspektive jasno se prepoznaje dinamika u kojoj žena, želi li opstati, mora razviti posebnu vrstu profesionalnog oklopa. No cijena takvog oklopa visoka je. Dokumentarac pokazuje trenutke u kojima Kylie postaje “vlastiti neprijatelj” – ne zbog nedostatka talenta, nego zbog internaliziranog pritiska da neprestano zadovoljava standarde industrije koja je istodobno želi konzumirati i odbaciti. Njezin formativni hit I Should Be So Lucky u kontekstu filma dobiva opor, gotovo ironičan prizvuk: koliko sreće, a koliko nesreće, leži u tome da postaneš globalni konstrukt prije nego što uopće uspiješ artikulirati tko si izvan te mašinerije?
Michael Hutchence i Nick Cave i Kylie Minogue
Središnji emotivni luk dokumentarca, onaj koji gledatelja ostavlja na rubu suza, njezin je odnos s Michaelom Hutchenceom. Iz queer i feminističke perspektive ta veza nije tek romantična epizoda u biografiji; ona je bila prostor osobnog oslobađanja. Hutchence je bio čovjek koji ju je vidio izvan okvira “pop-lutke”, uvodeći je u svijet tzv. visoke kulture, senzualnosti i autentičnijeg življenja. Arhivske snimke s putovanja Orient Expressom, lišene današnjeg digitalnog, meganapornog posredovanja, svjedoče o ljubavi koja je bila sirova i stvarna, ljubavi koju Kylie, kako sama priznaje, nikada nije preboljela i čiji je odjek i/ili kopiju nastavila tražiti tijekom cijelog života. Ta trajna potraga za “tim osjećajem” nije znak slabosti, nego izraz ozdravljene, recimo to tako, ljudskosti – priznanje da i u svijetu artificijelnog sjaja postoji čežnja za istinskom bliskošću.
Na drugom kraju prikazanog nam emotivnog spektra nalazi se Nick Cave. U trenutku kada je njezina “indie faza” – koja iz današnje perspektive, uz kultnu frizuru Sama McKnighta i čipkastu haljinu u kombinaciji s tenisicama Nike Air Max, djeluje kao vrhunac subverzivnog stila – podbacila na tržištu, Cave postaje neočekivani saveznik. Njegov doprinos nije bio samo kultna suradnja na pjesmi Where the Wild Roses Grow, nego i duboko razumijevanje njezine umjetničke biti, njezine javne i privatne “osobe”. Nazvavši je “strojem radosti” (joy machine), Cave je nenamjerno ponudio drukčiju definiciju pop-glazbe. “Definicija radosti jest sposobnost izdizanja iznad patnje”, kaže Cave. Upravo se u toj misli krije subverzivni potencijal popa. Iz queer perspektive, pop-glazba nije trivijalna zabava; ona je prostor spasa, preživljavanja i utočište za one koji su marginalizirani ili slomljeni. Cave je bio među rijetkima koji su razumjeli da njezina sposobnost stvaranja kolektivne euforije nije bijeg od stvarnosti, nego njezin najmoćniji umjetnički i društveni čin.
Afirmacija tijela, trauma i pravo na privatnost
Ono što ovaj dokumentarac uzdiže iznad standardnih, sterilnih PR-proizvoda jest iskrenost u prikazu tijela, bolesti i gubitka. Prva dijagnoza raka dojke 2005. godine prikazana je kroz prizmu medijskog terora kojem je bila izložena njezina obitelj – od prizora oca koji ne može prošetati psa zbog opsade paparazza do osjećaja potpune izloženosti javnosti. No pravi emotivni vrhunac i (zapravo) politički značaj filma dolaze u završnici.
Činjenica da Kylie otvoreno govori o pokušajima medicinski potpomognute oplodnje te čita i pjeva pismo djetetu koje nikada nije imala predstavlja snažan čin demistifikacije ženske boli, tugovanja i suočavanja s biološkim ograničenjima koja je bolest nametnula njezinu životu.
Najveće otkriće dokumentarca, ono koje izaziva gotovo katarzičnu reakciju – priznanje je o drugoj dijagnozi raka dojke 2021. godine, u vrijeme kada je svijet slavio njezin trijumfalni povratak i novu fazu karijere. Dok je publika slavila njezin uspjeh, Kylie je u tišini prolazila kroz vlastitu bitku, odlučna da to iskustvo zadrži za sebe. Pravo na privatnost nad vlastitim bolesnim tijelom predstavlja čin otpora kulturi spektakla koja od žena često zahtijeva javno izlaganje patnje kako bi ona bila priznata kao stvarna. To što nam tu priču otkriva tek sada, držeći za ruku dugogodišnjeg suradnika, potvrđuje da je napokon ona ta koja određuje granice. Više nije tek puki objekt tuđeg pogleda; postala je subjekt koji sam odlučuje koliko će vlastite ranjivosti podijeliti sa svijetom.
Queer utočište i obitelj kao sigurna luka
U razdobljima kada je svijet sumnjao u nju, njezina najveća konstanta bili su queer obožavatelji i obitelj. Dokumentarac donosi dragocjene, dosad neviđene prizore obitelji Minogue okupljene oko vatre u dvorištu, trenutke koji zrače toplinom, spontanošću i humorom, uključujući majčino nonšalantno priznanje da nikada nije bila ljubiteljica grupe U2. Ta bezuvjetna podrška obitelji, uključujući i sestru Dannii, bila je sidro koje joj je omogućilo da ne potone u destruktivne obrasce u kojima su završile mnoge njezine suvremenice.
Kyliena povezanost s queer zajednicom stoga nije rezultat promišljene marketinške strategije, nego organski i uzajamni odnos. Queer publika u njoj je prepoznala saveznicu – osobu koja se, ispod slojeva šminke, šljokica i pozornog glamura, cijeloga života bori za pravo na postojanje, radost i slobodu usprkos neprestanom društvenom prosuđivanju.
Na kraju, Kylie je priča i o ženi koja je pedantno arhivirala vlastiti život kroz bezbrojne crne kutije uredno označene vlastitim rukopisom – kako bi jednoga dana mogla sama, bez posrednika, ispričati vlastitu povijest. Kao da je znala da će to biti nužnost. Priča je to o osobi koja je preživjela industriju, tabloide, rak, slomljena srca i neumoljive zahtjeve slave, samo da bi se svaki put vratila tamo gdje se osjeća najslobodnije – na pozornicu. Jer za Kylie Minogue, kao i za njezinu (queer) publiku, pop-glazba nikada nije bila tek proizvod. Ona je bila, i ostala, oblik preživljavanja u ovom nerijetko iritantnom i nasilnom svijetu.
