Svaki put kada Madonna sjedne u rotirajuću stolicu, pogleda izravno u objektiv i izusti onaj sablasno poznati, a opet mutirani proglas “I’ve got something I wanna talk about” u zraku se osjeća kolektivni drhtaj pop-kulturalnog “tkiva”. Ili sam to samo ja osjetio? No, nemojmo se zavaravati jeftinom nostalgijom. U njezinom novom četrnaestominutnom vizualnom traktatu Confessions II – The Film, režiranom pod hladnom, post-internetskom palicom dvojca TORSO, ta rečenica više nije poziv na nevini, eskapistički ples pod neonskim svjetlima kakav smo konzumirali 2005. godine, dakle prije 20-ak godina. Ona je zbilja, zbilja, zbilja radikalni queer-fem rez. Ujedno i manifest o starenju, gubitku, medijskom teroru i, prije svega, o tome kako preživjeti unutar kulture koja te želi proždirati, a zatim ispljunuti jer si prekršila njezinu temeljnu zapovijed: budi mlada ili budi nevidljiva.
Madonna i autohommage kao strategija preživljavanja
Postmoderni teoretičari, od Baudrillarda nadalje, godinama nas upozoravaju na svijet u kojem su originali odavno mrtvi, ustupljujući mjesto “kopijama kopija”. Madonna tu teoriju ne samo da razumije, ona je njezina prvosvećenica. Cijeli film Confessions II funkcionira kao besramni, hipnotički autohommage. Gledamo je kako rekreira divlju vožnju i gubitak crvene perike iz spota What It Feels Like for a Girl (2001.), kako suši kosu pod sušilom u kupaonici baš kao u filmu Desperately Seeking Susan (1985.), i kako njezina najnovija pop-kćer Sabrina Carpenter puzi po podu evocirajući mitsku koreografiju iz Express Yourself (1989.).
U queer kontekstu, ovaj postupak autoreferencijalnosti nadilazi puki ego-trip. Queer estetika je oduvijek počivala na kampu (camp), citatnosti, pretjerivanju i prisvajanju kodova kako bi se stvorio prostor slobode. Kada Madonna citira samu sebe, ona poručuje: Ja sam svoj vlastiti arhiv. Ona odbija dopustiti muškom, heteronormativnom pogledu da je pretvori u statični muzejski izložak. Umjesto toga, ona uzima vlastitu povijest, komada je i ponovno sastavlja u čudovišno lijepi kolaž.
Vrhunac tog postmodernističkog ludila događa se u sekvenci za pjesmu Bring Your Love. Dok medijski SWAT tim – ta savršena metafora za paranoični klupski voajerizam i internetsku kulturu otkazivanja – bjesomučno prati Madonnu kroz maglu, figura se okreće i otkriva lice Julije Garner. Glumica koja je trebala igrati Madonnu u njezinu biografskom filmu sada postaje Madonna unutar Madonninog vlastitog filma. To je krunski dokaz da “Madonna” više nije biološka osoba. Ona je queer simulakrum, fluidna ideja, “estetski virus” koji se prenosi s generacije na generaciju.
Plesni podij kao queer hram i prostor za žalovanje
Kada pišemo o plesu u Madonninom svemiru, nikada ne pišemo samo o plesu. Ples je ovdje, kako sama kaže u svom klupskom manifestu sa Stuartom Priceom, spiritualna praksa. To je prostor u kojem se povezujemo sa svojim ranama i svojom fragilnošću. I tu dolazimo do najemotivnijeg, dubljeg sloja ovog nadolazećeg albuma i filma. Pjesme Fragile i Forgive Yourself nastale su u sjeni smrti njezina otuđenog brata Christophera Cicconea, čovjeka koji je bio ključni “arhitekt” njezina vizualnog identiteta u zlatno doba, ali i gay umjetnik s kojim je imala kompleksan, bolan odnos. “Moramo oprostiti drugima, ali moramo oprostiti i sebi, prestati se kažnjavati zbog izbora iz prošlosti”- rekla je velikom podcast intervjuu Jay Shettyju.
Za queer zajednicu, klupski podij je povijesno bio jedino sigurno utočište, prostor gdje se trauma transformirala u ekstazu, gdje su se oplakivali mrtvi (sjetimo se epidemije HIV-a/AIDS-a). Madonna u filmu rekonstruira upravo tu vrstu klupskog hrama. U kultnoj sceni Danceteria, ona stvara privremenu autonomnu zonu u kojoj se brišu granice vremena. Ona pruža kazetu s demo snimkom singla Everybody iz 1982. mladom Archieu Madekweu, dok joj oko ramena plešu ikone poput Honey Dijon, Arce, Shygirl, ali i Benedicta Cumberbatcha i Kate Moss. To je safe space par excellence – međugeneracijski, transgresivan, fluidan.
Feminizam bez dopuštenja: Radikalan tretman ženskog tijela
Što je zapravo feminističko u Madonninom radu danas, u 2026. godini? Odgovor je jednostavan, a ujedno i užasno kompliciran: njezino tijelo i njezino odbijanje da se “ispriča” zbog njegova postojanja, zbog njegova oblika, zbog tretmana koje odabire aplicirati, zbog njezina (ne)sporazuma sa sobom, sa svijetom.
Suočena s nezapamćenim valom ageizma, gdje joj javnost broji svaku boru, svaki estetski zahvat i svaki pokret na sceni, Madonna u Confessions II odgovara čistom, agresivnom tjelesnošću. Pojaviti se u šezdeset i sedmoj godini u čipkastom bodiju boje lavande i mrežastim čarapama, izvoditi zračne akrobacije i pritom surađivati s LGBTIQ aplikacijom Grindr, čin je čistog političkog “terora” protiv patrijarhata. Društvo oprašta ženi samo ako pristane na narativ “dostojanstvenog starenja”- što je zapravo eufemizam za dobrovoljno povlačenje u sjenu, aseksualnost i tišinu. Madonna to glatko odbija.
Čak i nadrealna, naizgled bizarna sekvenca u šumi, gdje plesači imaju zelene lasere koji svijetle iz njihovih genitalnih zona, funkcionira kao genijalna parodija muškog pogleda (male gaze). Taj pogled skenira, objektificira, pokušava locirati, no ona ga vješto zaobilazi, dekonstruira i na kraju pretvara u vlastitu scenografiju. Ona ne traži dopuštenje za svoj užitak. A ne treba niti itko od nas/vas.
Cut, B*tch: Generacijski prijenos moći, s majke na kćer
Na samom kraju, film nas izvodi iz klupskog prostora natrag u hladnu stvarnost. Shvaćamo da je sve što smo vidjeli samo snimljeni materijal koji trojica muškaraca iz SWAT tima gledaju na ekranu u nekom stanu. No, prije nego što gledatelj pomisli da su muškarci ti koji drže kontrolu, kamera se okreće prema hodniku gdje se nalazi četvrti član tima. Skida masku i otkriva lice Lole Leon – Madonnine kćeri. Ona izgovara sudbonosno, drsko: “Cut, Bitch”.
Taj završni kadar je trijumf ženske i (queer) linije nasljeđivanja. Kamera, taj aparat moći i nadzora koji je desetljećima pokušavao ukrotiti Madonnu, na kraju završava u rukama njezine kćeri. Poruka je jasna: krug je zatvoren, ali matrica ostaje u njihovim rukama.
Confessions II – The Film nije samo pop-proizvod – to je duboko promišljen vizualni esej o tome kako ostati živ u svijetu spektakla. Madonna nam ponovno pokazuje da plesni podij nije mjesto gdje bježimo od stvarnosti, već jedino mjesto gdje tu istu stvarnost možemo rastaviti na proste faktore, nasmijati joj se u lice. I preživjeti. Dok već ide…
