U svijetu koji pati od inflacije istine, novi film Marca Isaacsa, “Sintetičko suosjećanje”koji je sinoć otvorio 22. ZagrebDox, postavlja dijagnozu našeg vremena, kako bi se popularno reklo “s kirurškom preciznošću”. Redatelj dokumentira samu smrt dokumentarnosti, pretvarajući laboratorij u pozornicu na kojoj se odvija ono što je Guy Debord nazvao, ako ću valjano parafrazirati “autonomnim kretanjem nesvjesnog” – društvo u kojem je direktno proživljeno iskustvo uzmaknulo pred pukim, banalnim prikazom.
Spektakl kao jedina stvarnost
Isaacs koristi Synthetic Sincerity Lab ne samo kao znanstveni prostor, već kao utjelovljenje Društva spektakla. Za Deborda, spektakl nije samo skup slika, već društveni odnos među ljudima posredovan slikama. U filmu, znanstvenici koji “hrane” AI snimkama Isaacsovih ranijih radova zapravo pokušavaju komodificirati samu ljudsku bit. Emocija, tišina i bora na licu prestaju biti dijelovi proživljenog života i postaju kapital unutar algoritamskog sustava.
Kada AI asistent postane alat osvete, svjedočimo vrhuncu spektakla: on više ne služi ljudima, već ljudi služe održavanju slike o sustavu. Granica između alata i subjekta se briše jer, kako bi Debord rekao, u svijetu koji je doista izvrnut naopačke, “istinito je samo trenutak lažnog”.
Narcistička kultura: Strah od odraza
Ovdje nastupa Christopher Lasch i njegova dijagnoza narcističke kulture. Isaacsov film prokazuje društvo koje je, u svojoj potrazi za “sintetičkom iskrenošću”, zapravo duboko preplašeno od autentičnosti. Lasch tvrdi da moderni narcis ne voli sebe, već je opsjednut svojom slikom jer mu nedostaje osjećaj unutarnjeg sebstva.
Istraživači u filmu koji se skrivaju iza birokratskih štitova dok analiziraju tuđu bol (poput one ujgurskog kuhara) utjelovljuju Laschovu tezu o terapeutskom senzibilitetu koji zamjenjuje moralnu odgovornost. Oni ne žele suosjećati; oni žele kontrolirati i optimizirati. Kada AI verzija kuhara postane “iskrenija” od pravog čovjeka, to je trijumf narcističke simulacije – lakše je podnijeti digitalni konstrukt patnje nego stvarnu, nepredvidivu težinu ljudskog bića koja zahtijeva stvarnu akciju.
Lice je otpor za sintetičko suosjećanje
Oslanjajući se na Bergmanovu maksimu, Isaacs suprotstavlja “buduće-savršene” avatare nesavršenoj stvarnosti. Pitanje koje film postavlja je – što će se dogoditi s društvom koje se ne može dokumentirati? – zapravo je pitanje o preživljavanju ega izvan ekrana. Ako je, prema Laschu, narcisoidna ličnost stalno u potrazi za potvrdom u očima drugih, onda Isaacsova kamera vrši čin gerilskog otpora. On dokumentira privatne živote istraživača, kršeći protokole, upravo zato da bi ih natjerao na sučeljavanje s vlastitom ranjivošću koju pokušavaju delegirati stroju. To je pokušaj razbijanja “staklenog zida” spektakla.
Težina proživljenog vremena
Film prokazuje našu spremnost da odgovornost za istinu prebacimo na algoritme, što je krajnji stadij narcističkog povlačenja iz stvarnosti. Isaacs nas podsjeća da je u svijetu gdje spektakl proždire svaki autentični krik ljudskosti, najradikalniji čin ostati nesavršen i nedokumentiran.
U eri u kojoj AI ne stvara snove, već procesira podatke, Isaacsov film stoji kao bolni podsjetnik: podaci mogu kopirati mimiku, ali ne mogu replicirati težinu proživljenog vremena. Ukratko, u svijetu koji nam nudi (samo) izbor između različitih oblika otuđenja, ovaj film bira nelagodu istine s kojom ne znamo što bismo.
