U vremenu u kojem nas tehnokapitalizam melje brzinom algoritma, a hiper-produktivnost nameće kao jedini legitimni modus egzistencije, filmsko platno rijetko nudi prostore za disanje, a još rjeđe za usporavanje. Upravo zato, dugometražni dokumentarni film „Yugo ide u Ameriku” redateljskog dvojca Filipa Grujića i Alekse Borkovića dolazi kao šamar otrežnjenja, upakiran u estetiku koja savršeno komunicira s generacijom koja o socijalizmu uči tek iz obiteljskih albuma i fusnota (teorijske) literature. Premisa ovog ostvarenja naizgled je jednostavna, gotovo ludička da ne kažem luđačka, jer prati troje ljudi rođenih devedesetih godina, dakle generaciju koja je zakasnila na party zvan jugoslavenski projekt, ali je naslijedila sav njegov emotivni i materijalni mamurluk. Oni sjedaju u auto-relikviju i voze više od deset tisuća kilometara, kroz 23 savezne države, od New Yorka do Los Angelesa. Rezultat ovog road-tripa je hibridni filmski esej i film ceste koji se pretvara u političku dekonstrukciju kasnog kapitalizma, ali i u intimnu, generacijsku priču o odrastanju u nesigurnom suvremenom svijetu.
Yugo Duh prošlosti
Gledajući Grujićev i Borkovićev film kroz teorijsku prizmu, nemoguće je izbjeći pojam hauntologije, onako kako ga je u kulturnu teoriju uveo filozof Mark Fisher. Yugo u ovom kontekstu funkcionira kao materijalni duh prošlosti i sablast jedne propale utopije koja luta prostranstvima Reaganske, a potom i suvremene, postkapitalističke Amerike. Kada je osamdesetih godina prošlog stoljeća kragujevačka Zastava pokrenula takozvani posao stoljeća i izvezla Yuga na američko tržište, bio je to izravan sudar dvaju nespojivih svjetova. Mali, jeftini socijalistički proizvod bačen je u arenu najbezočnijeg zapadnog konzumerizma, gdje su mu američki mediji ubrzo prilijepili etiketu najgoreg automobila u povijesti. No, kako film suptilno demonstrira, ta presuda nije bila isključivo tehničke naravi, već je bila duboko ideološki obojena, jer je Yugo morao postati simbol neuspjeha jednog sustava kako bi se potvrdio trijumf drugog.
Međutim, s odmakom od četiri desetljeća, ta se dinamika ironično izvrće na samom terenu. Dok mali crveni automobil u filmu klipsa američkim autoputovima brzinom koja frustrira moderni, ubrzani promet, on istovremeno radi nešto duboko subverzivno, a to je da kupuje vrijeme. U svijetu koji pati od kronične brzine i otuđenja, vožnja Yugom postaje oblik pasivnog otpora i prisiljava nas da usporimo. Autori nas kroz sliku i ritam vožnje tjeraju da se zapitamo tko je ovdje stvarni pobjednik povijesti, odnosno je li to sustav koji melje ljudske živote radi profita, ili je to zaboravljeni auto koji, unatoč svemu, tvrdoglavo odbija umrijeti na marginama te iste Amerike.
Šarm ovog ostvarenja ipak ne leži “samo u limu”, povijesnim arhivima i ekonomskim analizama promašenih investicija. Filip Grujić, čiji se prepoznatljivi dramaturški senzibilitet iz njegovih nagrađivanih romana ovdje vrlo dobro prelijeva u filmsku naraciju, i Aleksa Borković, čije oko iza kamere hvata sirovu, neuljepšanu i melankoličnu Ameriku, shvaćaju da je automobil tek katalizator za mapiranje ljudskih sudbina i takozvane afektivne geografije. Film pulsira kroz tople i nepredvidive susrete na usputnim stanicama, pretvarajući hladni američki pejzaž u prostor neočekivane i prijekopotrebne ljudske solidarnosti. Na tom putu ekipu dočekuje Nick Bygrave, američki yugofanik i mehaničar koji provodi čitavu noć pod haubom kako bi im osposobio vozilo, čime dokazuje da čista strast i manualni rad komuniciraju izvan jezičnih i nacionalnih barijera. Kada usred pustinje otkaže mjenjačka kutija, stvar u posljednji čas spašavaju bosanski imigranti Alen i Hasan, koji u priču unose dirljivi eks-jugoslavenski sentiment zajedništva i podsjećaju autore kako se nekada živjelo i popravljalo, uvijek skupa sa susjedima u dvorištu.
Biti grozan kao moralan čin
Posebno intrigantan emotivni sloj filma razvija se kroz unutarnju dinamiku same filmske ekipe, koja s vremenom transformira dokumentarac u punokrvnu coming-of-age priču. Prvi dio puta duboko je obilježen odnosom između Grujića i njegovog dugogodišnjeg prijatelja iz djetinjstva Akija, snimatelja zvuka koji je davno emigrirao u Sjedinjene Države. Njihovi ogoljeni razgovori o Srbiji i Americi, zajedničke pjesme i znakovite tišine pretvaraju film u generacijski rekvijem o rastancima i geografskim distancama koje neumoljivo oblikuju našu (njihovu) mladost. Kada Akija zbog životnih obveza zamijeni nova snimateljica Ivana, film doživljava ludički, gotovo nadrealni uzlet humora. To se najbolje ogleda u fantastičnoj, montypythonovskoj sekvenci lažnog vjenčanja Ivane i Yuga u Las Vegasu, nastaloj zbog jedne izgubljene oklade, a upravo ta vrsta autoironije brani ovaj filmski esej od jeftine patetike i banalne jugonostalgije.
Zvučna kulisa filma, u kojoj se originalna, prašnjava i atmosferična glazba kompozitora Boška Mijuškovića sudara s retro-biserima poput pjesme „Auto-stop” Dubrovačkih trubadura, cementira ovaj rad kao prvorazredni estetski proizvod koji savršeno funkcionira u formi suvremenog novinarskog osvrta. No, ono što ostaje u mislima nakon što se ugase svjetla u kinu, jest duboko politička i humana poruka skrivena iza humora i apsurda. Filozof Fredric Jameson onomad je primijetio da nam je danas lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma, a „Yugo ide u Ameriku” se poigrava tom premisom na predivno drzak način. Ako je suvremena Amerika, kao ultimativni simbol progresa i blještavila, danas postala poprište dubokih socijalnih tjeskoba i nejednakosti, onda titula najgoreg dobiva posve novu vrijednost. Kako sami autori poentiraju u upečatljivom finalu filma, u koordinatnom sustavu koji nameće predatorske vrijednosti kao jedino mjerilo uspjeha, ponekad je jedini ispravan i moralan čin biti najgori. Ovaj film na koncu nije samo priča o automobilu koji se neprestano kvari, već je novinarski i umjetnički krik za sporijim, humanijim svijetom u kojem se hauba još uvijek otvara s prijateljima, a ne s algoritmima.
