U svoju obranu
Naravno da nisam očekivala da ćemo Lena i ja završetak školske godine proslaviti filmom koji sadrži religijski sadržaj za mlade. U svoju obranu, mogu reći samo da je jako teško reći „ne“ kad te tvoja desetogodišnja jedinica pita „mama, možemo li imati movie night“. Veselo sam ispekla kokice, uskočila u pidžamu i krevet. „Jesi odabrala film“, pitala sam malo manje veselo jer bismo obično završili na nekom animiranom filmu koji smo već gledale dvaput u kinu, a triput (do pola) doma. Srećom, sad je bila u fazi mjuzikala. Nije to baš žanr mog odabira, ali mojoj umjetničkoj duši godi da mi dijete napamet zna mjuzikl Six a ne trap (znam, znam, još je rano), pa kad je rekla „čula sam za novi glazbeni film“, presretno sam rekla „može“. Na ekranu se pojavio ni više ni manje nego – Adam Sandler. Wow, ovo bi čak i meni mjestimično moglo biti smiješno, pomislila sam uzbuđeno, zaboravljajući lekciju da nikad, ali baš nikad, ne smijete dopustiti optimizmu da vas obuzme kad su djeca u pitanju. A moje je dijete stisnulo „watch“, natrpalo usta kokicama, i na ekranu se pojavio naslov filma. „You are so not invited to my Bat Mitcvah“.
Političko-moralni kontekst
Koliko rano je prerano, a koliko dovoljno zrelo da stisnem stop prije no što je Adam Sandler izgovorio i jednu riječ i održim desetogodišnjem djetetu u pidžami čija su usta prepuna kokica govor o tome kako neke sadržaje moramo cancelirati jer su potencijalno financirani istim novcem koji financira genocid? Zna li ona što je genocid? Kad je vrijeme da dozna? Kako da objasnim da djeca umiru – bilo gdje? Kako da objasnim da se djeca ubijaju? Kako da objasnim ideju svete zemlje? Kako da objasnim postanam Palestine? Priznanje Palestine? Preznojavala sam se, a na ekranu su pjevali o tome koja će od Sandlerovih real life kćeri koje su mu igrale i kćeri u filmu imati bolju bat mitchvu, i ja sam usputno, u nekom drugom windowu, shvaćala da je bat michvah ženska inačica bar mitchve, i da već desetak minuta i sama pronatram religijski sadržaj omotan u tinejdžerstvo, odrastanje, nostalgiju, prva prijateljstva i prve ljubavi i pjesmu.
Mirisi, zlato i tamjan
„Mislite li da je taj mjuzikl namijenjen djeci do 12 godina zaista snimljen da bi religiozne poruke penetrirale u mozgove naše djece“, pitala sam dan poslije u redakciji, i dalje na klackalici između vrlo jasne ideje da je odgovor na moje pitanje da, i otpora, valjda normalnog, da bi Adam Sandler (talentiran glumac, dobar tip, ok, priznajem, ne poznajem ga) pristajao na takve stvari. Također, govorila sam uz treću kavu, prilično nervozna, nije li u naše vrijeme Sisters Act također bio popularan mjuzikl, pa nismo svi postali vjernici ni časne sestre? „Nemoj biti naivna“, odgovorio mi je poslovično paranoičan urednik kulture koji u svemu vidi zavjeru, „što misliš kako mu je odobren taj novac?“ „Ali ne mogu diskriminirati mjuzikle o djeci zbog religije“, rekla sam, ili nisam, ali sam pomislila, jer me uto kolegica pitala „dobro, o čemu se zapravo tu radi“, i taman sam krenula nabrajati kako Adam Sandler u liku umornog oca pokušava svojoj djevojčici objasniti kako nije poanta coming of agea da budeš cool tako što kupuješ svoj status materijalnim simbolima, ili ljepotom, ili trendy ponašanjem, već autentičnošću, iskrenošću i dobrotom. „To je u filmu ili si ti to izmislila“, pitao me urednik, a kolegica dodala: „Aha, nešto kao naše krizme danas“, i onda je počeo kolegij, i ja sam bila oslobođena osjeća užasne krivnje jer sam Leni dopustila da još jedan dan na ovom planetu bude bez ideje o tome što settleri desetljećima rade Palestincima, i kako je Europa prepasivna i slaba.
Sveta Krizma
No znala sam o čemu kolegica govori, bila sam u posljednje vrijeme na jednoj krizmi (ogromna crkva, paralelka na mnoštvo oltara, mramor, nove skupe haljine, štikle i obavezan nakit na poklon), te na nekoliko pričesti (sve isto, ali štikle srećom nose samo mame). Sve su to djeca koju volim. Neka od njih krenu preispitivati vjeru tijekom srednje škole, pa su motivirani, kažu mi znalci, poklonima za krizmu. Ok, to mi je direktno reklo jedno od djece koju volim. „Ali svi dobivaju skupe poklone“, reklo mi je to dijete, da bi zatim oduševljeno oko vrata stavilo brat brat nekoliko tisuća eura. Istinu zbori moj paranoidni-ali-često-u-pravu urednik da sam naivna: čak ni tada nisam pomislila da je to sustavno, namjerno, već eto, društvo je takvo, konzumerizam je svuda oko nas, veliki party u Americi s DJ pultom i tematskom zabavom za stotinu ljudi, kod nas večere s cvjetnim aranžmanima i zlatom, što da se radi. Pa imamo i mi nevjernici svojih slabosti! Ja i dalje najviše volim originalne kapsule za svoj cafe aparat, iako su samo skuplje od drugih!
Kako da se duhovni sadržaj odvoji od statusnih simbola?
Ok, nije samo kava ono što mene pali, iako sam ateistica, ima u mom životu mnogih statusnih simbola. Slaba sam na luksuzne stvari, volim Iphone i skupe mirisne svijeće. Ali ja sam žena od 45 godina koja cijeli život sama zarađuje za sve na što će pet dana nakon plaće spiskati svoje pare; i nikome ne prodajem nekako bilo koju vjeru uz outfit, cipele ili nakit. Kad je postao ok da je religijski obred koji označava dječji ulazak u svijet „odraslih“ začinjen nagradama poput zabava, dijamanata, umjetnih noktiju i uvojaka? Jesmo li sve dalje do Bogova dok se trudimo privući djevu sve bliže? I tko smo to „mi“? Jesam li ja zaista u pravu da je to posljedica bastarda između modernog You tube života u kojem su prava božanstva žen klana Kardashian i tradicionalne pripadnosti određenoj religiji rođenjem? Jer, ruku na srce, zaista je teško spojiti sadržaje kao što su Only Fans i nedjeljna misa, stihovi iz popularnih pjesama o guzicama, pištoljima i ševi i hebrejski. Što da klinci rade? Trude se, kao i sva djeca od početaka svemira, da budu prihvaćeni i popularni. Ok, postoje i oni koji se trude ostati živima. No to ne znamo riješiti, očito, isto tako od početaka svemira.
Jesu li nevjernici bolji?
Nevjernici nisu bolji. Samo su mrvicu manje licemjerni, jer ne zamataju svoje instantne gratifikacije poput novih cipela za kćerkinu pričest u duhovnu obnovu. A i malo nam je lakše sačuvati lovu (osim naravno ako poput mene niste gošća na mnogim takvim eventima). No pitanje mame li (Vođe? Big Pharma? Mediji?) našu djecu u svoj zagrljaj obećanjem da će dobiti fenomenalnu narukvicu, kad je već besmrtnost neopipljiva? A prava duhovnost dosadna?
Duhovnost
No, kad odbacite jednom svo zlato iz tajnih ladica, ili vam ga netko ukrade, duhovnost, netko bi trebao reći djeci, može biti ljekovita i sama po sebi nagrađujuća. Ona nije u statusnim simbolima, ona je u tome da se naučimo živjeti bez njih: ona je na neekskluzivnom otoku, u ljetu u gradu, u ružnom psu udomljenom iz skloništa, u šetnji prirodom, u spoznaji da imaš zdravlje i ljubav, što je najviše na svijetu, u čitanju knjiga iz knjižnice, u (obećajem vam) recikliranju, hodanju, biciklu, ostacima hrane, meditaciji. Ne znam ni ja kako to djecu naučiti, ponekad i sebi moram ponavljati. Kako to postići? Građanskim odgojom? Čitanjem knjiga? Obaveznim volontiranjem? Suludom idejom da vođe tada vjernika napomenu da bling-bling nije dio misnog sllavlja i vjere? Ali kako, kad i samo sjaje? A osim toga, u doba estetičnosti kao valute, jasno mi je da je i religijska propaganda morala krenuti u tom smjeru. No, kao što izreka u marketingu i prodaji kaže: nema besplatnog ručka. Izgleda, ni za našu djecu.
Fotografije: Launchmetrics
