Te subote, 4. srpnja probudila sam se i prije skincare rutine otvorila Instagram, što se zaista rijetko događa. Algoritam je možda još spavao pa su mi prve objave na feedu bile tek neke random fotke, zbog čega sam otišla na profil Taylor Swift. Ništa. Travis Kelce isto ništa. Upisala sam njezino ime u tražilicu i dobila hrpu fotki s vjenčanja stoljeća, čak i neke videe. Sve su to bile papparazzi fotografije, znate već – jako zrnate, kao da je korišten najjači zoom na svijetu, slikano je iz daljine i iz nekog čudnog kuta.
Taylor je u zvonolikoj vjenčanici bez naramenica, a Travis u crnom smokingu, oko njih su Selena Gomez, sestre Haim, Lena Dunham i… Kanye West?! Na jednoj od njih Taylor s blagim osmijehom na licu gleda kroz prozor; ali Madison Square Garden nema prozore? Nije mi trebalo umivanje hladnom vodom da shvatim da je sve to što sam vidjela stvoreno uz pomoć AI alata i da ništa od toga nije zapravo autentično. Prošlo je desetak dana i još uvijek ne postoji nijedna autentična fotografija ili video s vjenčanja na kojoj bi se vidjeli mladenci ili dvorana. Svih tisuću i nešto uzvanika potpisali su ozbiljan ugovor o povjerljivosti i ništa neće procuriti u medije bez odobrenja Taylor i Travisa. Pa iako kao iskusna swifite znam da je to tako, jer svaka njezina objava i izjava su jako svjesno isplanirane i nema propusta – baš kao i kod većine velikih i ozbiljnih celebrityja, poput Beyonce ili Madonne – otvorila sam tih par AI fotki jer me zanimalo. Jako sam htjela da budu autentične, da dobijem uvid u to vjenčanje koje, budimo realni, nema nikakve veze sa mnom i ne bih trebala imati pristup nijednom dijelu tog događaja. Koliko god ja željela biti bliska prijateljica s Taylor, nažalost to nisam. Kao i milijuni fanova diljem svijeta, osjećala sam kao da imam pravo na to jer uživam u njezinim pjesmama i one mi nešto znače. Valjda je to prirodno ako si odrasla u celebrity kulturi – a možda nam je svima prirodno „zaviriti“ ako nam se nešto ponudi na pladnju.
Tko i zašto plasira laži?
Za razliku od moje opsesije ovog srpnja, moj partner nije spavao nijednu noć u komadu jer gleda apsolutno sve utakmice na Svjetskom prvenstvu. Obožava sport, iskreno u tome uživa i, iako je strastven navijač koji nerijetko šeta ispred TV-a s glavom u rukama u teškom očaju (iako je 2-1 za njegove!?), iznenađujuće je racionalan kad dođe do teorija zavjere kojih ove godine ima kao, čini se, nikad prije. Pa i njega je našao AI u algoritmu i pokazao mu rezultat utakmice, zajedno sa strijelcima golova i detaljnim opisom prvog i drugog poluvremena, uključujući neke atraktivne pokušaje na gol, pa čak i žute kartone. Jedini je problem bio što se ta utakmica uopće nije odigrala – bila je na rasporedu tek za nekoliko sati.
Tko to radi i zašto? Koji bi bio cilj takve „akcije“? Naizgled nema nikakvog smisla; prije ili kasnije shvatit ćete da je sadržaj koji ste konzumirali bio lažan, potpuno izmišljen, izgeneriran, i to čak ne kvalitetno. Pa čemu onda prolaziti kroz sve to i objavljivati izmišljotine?
Te subote, 4. listopada prošle godine, probudila sam se i prije skincare rutine otvorila Spotify, što se zaista rijetko događa. Taylor Swift objavila je novi album, „The Life of a Showgirl“, koji sam do dolaska na posao preslušala četiri puta – traje oko 40 minuta pa sam stigla i pročitati stihove. Ovaj klasičan pop album, mnogi bi rekli i prilično površan, uskoro je postao poligon za dokazivanje kako Taylor Swift promovira MAGA pokret, trad wife pokret, kao i da je rasistkinja i nacistkinja. Iako sam, kao iskusna swiftie, očekivala loše kritike jer ih njezini novi albumi uvijek dobiju u početku, ovo je i mene iznenadilo. Rasistkinja jer je koristila riječ „savage“ (eng. divljak) u ljubavnoj pjesmi? Trad wife jer pjeva o sretnoj vezi sa svojim zaručnikom? Bilo mi je sve to malo pretjerano, čak i za hejtere Taylor Swift. Prepoznala sam mizoginiju, ali trebalo mi je neko vrijeme da prepoznam botove.
The Rolling Stone u prosincu je objavio istraživanje kompanije GUDEA, koja je analizirala postove na 14 različitih društvena mreža između 4. i 18.10.2025., dakle neposredno nakon izlaska albuma, i došla do zaključka kako se radilo o koordiniranom napadu botova čiji je cilj bio istražiti način širenja informacija na internetu, odnosno na društvenim mrežama. Njihovi podaci kažu da je 3,77% profila generiralo 28% ukupnog sadržaja na ovu temu. Većina informacija dolazila je prvo s marginalnih foruma poput 4Chaina ili KiwiFarms, a zatim se širila na mainstream platforme.
Problem nije Taylor Swift
Kako su se širile sulude teorije o MAGA i naci Taylor, sve su se više uključivali swiftieji koji su je branili. Količina sadržaja se gomilala i cilj je ispunjen. Angažman je bio golem, bila je to jedna od top tema na globalnoj razini i činilo se da svatko ima mišljenje – što je bio i cilj iza ovog napada. Kad bi se razgovor utišao, pojavile bi se nove teorije koje su botovi prenijeli na mainstream platforme, gdje su se na njih „nakačili“ stvarni kreatori i kotač se ponovno okretao. Taylor Swift pritom je savršena meta; najveća pop zvijezda na svijetu koju ljudi uglavnom ili vole ili mrze, u svakom slučaju imaju vrlo izraženo i strastveno mišljenje o njoj. Idealno za generiranje angažmana. Vidimo to i po narativu oko njezinog vjenčanja, koje je također prepuno prilično suludih teorija zavjere. Problem nije Taylor Swift, ona je samo jedan snažan i potentan primjer zloupotrebljavanja novih tehnologija i društvenih mreža. Pravi problem dolazi kad se ovakve metode koriste tijekom političkih izbora i dovodi fašiste na vlast, što više nije samo sadržaj distopijskih romana i niskobudžetnih SF serija nego i naša stvarnost – ili će biti u skoroj budućnosti.
Američki neprofitni, neovisni medij NPR izvještava kako tehnološke kompanije ulažu goleme novce u razvoj AI tehnologije s ciljem utjecanja na izbore za Kongres SAD-a, koji se održavaju ove jeseni. Dosad su političke stranke uložile više od 43 milijuna dolara u ovu tehnologiju. Intenzivno rade na razvoju AI botova koji imitiraju političke kandidate u porukama s potencijalnim kandidatima, dok istovremeno prikupljaju osobne podatke o glasačima. Naša se svakodnevica mijenja u svim aspektima zahvaljujući razvoju umjetne inteligencije, i ne baš u pozitivnom smislu. Utjecaj AI-a na izbore neće se zaustaviti na američkom Kongresu.
Bijeg od stvarnosti
Svatko od nas ima svoj bijeg od okrutne stvarnosti; nekima je to Taylor Swift, nekima nogomet. Osim što nas zabavljaju, ti stupovi popularne kulture daju nam i osjećaj slobode. Što god se dogodilo, imamo izlaz, barem na kratko. Dok slušate omiljenu glazbu, gledate novu seriju, tražite nove fotke sa celebrity vjenčanja ili navijate za omiljenu nogometnu reprezentaciju, ne mislite o stanarini, cijeni goriva ili kako ćete ove godine financirati odlazak na more. Možete preuzeti te druge, nešto lakše izazove i pobjeći iz svog života. Možda čak i vidjeti da su drugi životi u nekim stvarima gori od vašeg – zato volimo nakaradne reality showove. Zar vas ne vesele Kardashiani? Ok, s vremenom postanu naporni, ali u malim dozama su sjajni. Nakon svake epizode osjećate da postoje ljudi koji su donosili i gore odluke u svom životu od vas. Ljudi su programirani da traže lakši put, to je gotovo kao refleks. Zašto bismo se mučili ako ne moramo? Ako nam se ponudi jednostavnije rješenje, vrlo je vjerojatno da ćemo ga prihvatiti. AI će nam uvijek ponuditi brže i lakše rješenje, pa iako smo svjesni da možda nije tako dobro kao ono „pravo“, ljudsko, možda je – dovoljno dobro? Dovoljno dobro da se više ne trudimo jer nemamo vremena, ne želimo?
Ako AI može napisati mail u 20 sekundi, a vama treba 20 minuta, nije li logično da ćete prepustiti taj zadatak stroju? Naravno da hoćete, mail će vjerojatno biti profesionalniji nego da ga vi pišete, i još će vam u tih 20 sekundi iskontrolirati pravopis. Ali biste li povjerili stroju da glasuje na izborima umjesto vas? Gdje bismo povukli crtu – kod fake fotki celebova ili kod uplitanja u izbore?
Kao što brojni teoretičari ističu, umjetna inteligencija, ili bolje rečeno alati generativnog AI-a, sami po sebi nisu dobri ili loši, kao uostalom i svaka tehnologija. Društvene mreže, primjerice, zaslužne su za brojne lijepe priče, od spajanja davno izgubljenih prijatelja, obitelji i ljubavnika do pronalaska novih. No, istovremeno smo svjesni da su više-manje uništile demokraciju. Pa tako otprilike funkcionira i AI; da, može vam napraviti sjajan jelovnik za cijeli tjedan i uštedjeti vam vrijeme, a istovremeno biste zbog njega mogli dobiti otkaz.
Postoje načini da se obranimo od izrazito negativnih i neminovno opasnih mogućnosti AI-a, a uključuju razvijanje kritičkog mišljenja i osjećaja moralne odgovornosti.
Nije nam se dalo
Za te vještine ne postoji prečac, trebamo ih iznova prakticirati i učiti cijeli život. I nije baš ugodno većinu vremena. Nekad samo želimo povjerovati u ono što smo pročitali. Lakše je, brže i jednostavnije. Posebno zato što se izmišljene vijesti ili AI sadržaj najviše plasiraju unutar tema koje su ionako nabijene emocijama. Celebrityji, sport, politika – možete računati na to da će obje strane biti strastvene i da će zauzeti stav u roku od 5 sekundi. Želimo da netko potvrdi naše mišljenje i naše osjećaje. Brojna istraživanja bave se kognitivnom pristranošću, fenomenom koji se događa kad naš mozak traži mentalne prečice kako bi nešto odlučio. Umjesto da se osloni na sve dostupne činjenice, ispunjava praznine prijašnjim stavovima i vjerovanjima kako bi brže došao do odluke. Čim netko igra na naše emocije i ostavlja nas u zoni komfora – rage bait bio je izraz 2025. godine oxfordskog rječnika – moramo se upitati zašto.
Postavljanje pitanja poput: „Tko je plasirao ovu informaciju?“ ili: „Kome odgovara – tko će profitirati – ako ja povjerujem u ovo?“ znači da ćemo se morati suočiti s time da smo bili u krivu i vratiti se „na početak“. Znači i da vjerovanje na kojemu smo temeljili svoj stav o nekome ili nečemu možda nije točno. To znači i da propitujemo cijeli svoj sustav vrijednosti na kojem temeljimo svoje odnose, svoj identitet, pa i cijeli život.
Kritičko nam je razmišljanje bilo potrebno i prije vremena interneta, društvenih mreža i AI-a, sad je samo, čini se, potrebnije više nego ikad. Izloženi smo upitnim i opasnim sadržajima puno više nego prije i oni sve više utječu na naše živote.
Kritičko mišljenje se ne potiče ni na kojoj razini, iako postaje gotovo životno važno. Moći prepoznati da je nešto izmišljeno, lažno i plasirano samo kako bi pojedinci ili sustav od toga profitirali mora postati dio naše osobne higijene, nešto što prakticiramo jednako pobožno kao i skincare rutinu – nekad je stvarno naporno i ne da nam se, ali znamo da ćemo trpjeti neugodne posljedice ako preskočimo.
Fotografija: Profimedia
