U veljači ove godine Norbert Hofer, austrijski sudac i u slobodno vrijeme strastveni alpinist donio je presudu bez presedana u slučaju 37-godišnjeg Thomasa P. – planinara koji je 2025. godine ostavio svoju djevojku Kerstin G. 50 metara ispod vrha Grossglocknera, najvišeg vrha Austrije (3798m). Kerstin G. je podlegla elementima i preminula na planini od hipotermije, a Thomas P. je osuđen za ubojstvo iz nehaja.
Osnovni argument za presudu bio je taj da kao iskusni alpinist i u ovom slučaju vođa puta Thomas P. nije poduzeo potrebne mjere kako bi osigurao sigurnost osobe s kojom je krenuo na put, dakle u ovom slučaju njegove vlastite djevojke, koja je prema svemu iznesenom tijekom slučaja bila manje iskusna planinarka. Iako preminula nije imala adekvatnu obuću za tako zahtjevan uspon, iako su vremenski uvjeti na planini bili loši, iako su se probijali nedovoljno brzo prema vrhu, te iako je njegova partnerica tijekom uspona očigledno postala suviše iscrpljena da bi nastavila, Thomas P. nije kao vođa puta donio odluku da se okrenu i vrate, niti je odaslao poruku i na vrijeme alarmirao helikoptersku službu. Štoviše, negdje oko ponoći, manje od dva sata prije nego se sam krenuo vraćati kako bi krenuo tražiti pomoć, optuženi je razgovarao mobitelom s policijom koja je nadzirala njihovo kretanje te izjavio da ne trebaju pomoć. U trenu kad je ipak otišao potražiti pomoć, optuženi nije omotao svoju djevojku u zaštitni prekrivač niti je ona bila adekvatno bivakirana, iako se nalazila na izloženom terenu na kojem su udarci vjetra bili izuzetno snažni.
Uz presudu, sudac je napomenuo da ne vidi optuženog kao hladnokrvnog ili ubojicu. Ali smatra ga kao vođu ekspedicije odgovornog za ne donošenje ključnih odluka koje su mogle spasiti život njegovoj partnerici.
Grossglockner je izazovna planina na kojoj su mnogi planinari izgubili svoj život – što točno čini ovaj slučaj posebnim?
Stvari se kompliciraju u trenu kada na suđenje dolazi bivša djevojka optuženog, koja svjedoči da je ona također penjala Grossglockner s optuženim, dok su bili u vezi, te da tijekom noćnog uspona njoj umire čeona lampa, a da on nastavlja dalje i da je ostavlja samu, u naravno, potpunom stanju šoka. Nakon toga su prekinuli, i jasno nikad više nisu zajedno išli u planine. Ili bilo gdje drugdje. Nemoguće je cinično se ne zapitati ako je netko sposoban ostaviti nekoga tako lako na 3500 metara nadmorske visine, što je sposoban na manjim nadmorskim visinama?
A to sve pokreće novu temu koju sad znamo pod prepoznatljivim metaforičkim imenom ‘alpine divorce’ ili alpski razvod u kojem potpuno sulud broj žena na internetu dijeli iskustva sa svojim (uglavnom bivšim) partnerima koji su se prilično neadekvatno (ili točnije sebično) ponijeli u kriznim situacijama u prirodi, na planinarenju hodajući prebrzo za ritam svoje partnerice, ne primjećujući da je partnerica pala i ozlijedila se, ostavljajući ih same itd., itd.
Društvene mreže su pune takvih iskustva, potrebno je samo ukucati #alpinedivorce i imat ćete dovoljno štiva za sljedećih mjesec dana.
A teško je ne podsjetiti se i na odličan filmski uradak ‘Force Majeure’ švedskog redatelja Rubena Östlunda iz 2014. godine u kojem do kraha braka glavnog para dolazi na skijanju, kada muškarac ostavlja svoju suprugu i dvoje djece na terasi restorana dok prema njima ide snježna lavina. Dok supruga ostaje pokušavajući zaštititi djecu, otac u panici nestaje bez traga. Pravu lavinu kasnije prati metaforička lavina dezintegracije odnosa jer supruga smatra taj čin duboko sramotnim, slabim, sebičnim i kukavičkim. Ne može više svoga partner gledati na isti način.
Bijeg od odgovornosti pod maskom preživljavanja
CNN piše o fenomenu ‘alpske rastave’ kroz prizmu toga da se psihološki radi o individuama koje se u stresu, emotivnom ili bilo kakvom drugom, distanciraju od ljudi oko sebe umjesto da se suoče s problemom – bilo da je on uzrokovan izravno njihovim postupcima, ili posljedica vanjskih okolnosti. Zapravo se radi o preuzimanju odgovornosti i za sebe i za ljude oko sebe. Suočavanjem s idejom da su stvari krenule u krivo i da smo možda i mi odgovorni za to, te da moramo poduzeti mjere da situacija ne postane još gora. Nekad kasnimo na dogovor na kavu, pa izmišljamo da je ‘promet bio užasan’. Nekad na poslu probijemo rokove ili donesemo pogrešnu odluku, pa lažemo da da netko nije objasnio točno što trebamo. Nekad smo na 3000 metara nadmorske visine, loše smo procijenili situaciju, ali i dalje ne želimo priznati. Jer – preuzeti odgovornost nije laka stvar. Psihološki obrazac za sve navedeno je sličan. Samo su razina stresa i moguće posljedice drugačije. Ali za brižnost treba hrabrosti. I za hrabrost treba brižnosti.
Iz svega navedenog vrlo je lako skliznuti u zaključak o tome kako su muškarci sebični, i užasni. Neki jesu, da. Bilo bi lako skliznuti u raspravu da su žene slabe i blesave te da ne znaju bit u divljini bez da im muškarac kaže koju opremu nositi i kojim putem krenuti. Neke nažalost jesu, da. I neki muškarci su takvi. Prije dva tjedna prijateljica i ja smo bile na produženom vikendu u talijanskim Alpama. Išle smo na vrh visine 1890 mnv koji nije bio strašno tehnički zahtjevan, ali je bio izrazito strm, djelomično po putu prekriven snijegom, trebalo se pred vrh penjati ‘na sve četiri’, i na par momenata je put bio lagano izložen. Imale smo adekvatnu planinarsku odjeću, gojzerice i mini dereze za kretanje po snijegu. Obje imamo nužna znanja za kretanje u planinama. Iza nas su se pojavila dva para koja su izgledala kao da idu u šetnju po Maksimiru. Prijateljica mi je sarkastično komentirala – ovaj tip iza ima obične ravne tenisice za dvoranu. Onda je malo poslušala što pričaju, okrenula se prema meni, nasmijala i rekla – Poljaci su, naravno! Disklejmer: Mnogi Poljaci su izvrsni planinari, ali šteta je ne našaliti se na njih račun s obzirom
kakav status imaju ljeti kod nas kad se spontano zapute na Biokovo u natikačama.
No vratimo se na temu. Majka preminule Kerstin G. rekla je da ne smatra Thomasa P. odgovornog za smrt njezine kćeri, jer ona nije bila neka nesposobna djevojčica bez iskustva u planinama. Ne želi da se tako u medijima predstavlja njenu kćer. I u jednu ruku razumijem njenu izjavu. Thomas P. zaista nije hladnokrvni ubojica, niti je
Kerstin G. bila glupa osoba. Vjerojatno je bila uzbudljiva mlada žena željna iskustava. Ali također je bila žena koja je dva tjedna prije uspona na Grossglockner poslala poruku svome partneru da je apsolutno neiskusna u zimskim usponima. I imala je previše vjere u svoga partnera. Thomas P. je napravio kritične greške u pri procjeni situacije i vođenju uspona, to je dokazano na sudu. Ali što se privatno događalo između njih dvoje u posljednjim trenucima njezinog života, nikad nećemo saznati. Dvije teme koje su zaista najbitnije u priči o ‘alpskoj rastavi’ je gore već
navedena odgovornost koju trebamo preuzeti u situacijama stresa i visokog rizika, a drugo je povjerenje u svoj vlastiti instinkt.
Vjera u svoj vlastiti instinkt je duboko feministička tema s obzirom da se žene kroz povijest uvjeravalo da ne mogu raditi ono što one žele raditi ili da su obavezne raditi ono što zapravo ne žele raditi. Često se sjetim sjajnog filma Yorgosa Lanthimosa ‘Dogtooth’ iz 2009. u kojem roditelji drže svoje troje odrasle djece zatvorene u kući, bez ikakvog znanja o vanjskom svijetu, osim da su mačke jako opasne životinje koje su ubile njihovog brata, pa se onda djeca histerično boje mačaka. Politički sustavi, vjere i obitelji lako uvjere pojedinca gdje su njegove granice i mogućnosti. Lako im pričaju mitove koji nisu utemeljeni u realitetu.
‘Povijest ženskog iskustva je jedna velika povijest pranja mozga.‘
Jedno veliko uvjeravanje da žene ne znaju što je najbolje za njih same. Moram priznati da me ne iznenađuje činjenica da su žene prečesto zatomljivala svoje vlastite unutarnje glasove. Znati gdje su naše granice, bilo u međuljudskim odnosima, bilo u planinama, od ključne je važnosti za preživljavanje.
Najopasniji dio avanture nije planina
Često diskutiram s prijateljicama koje vole planine koja je granica kad te partner/ prijatelj/netko treći nagovara da ‘izađeš iz svoje zone komfora’. Da odeš na planinarenje koje je malo rizičnije. Da se voziš po Europi s motorom. Da kampiraš u divljini kilometrima od civilizacije. Koliko smo mi kao ljudi spremni osvojiti nove teritorije, otisnuti se u nepoznato, suočiti se s vlastitim strahovima zbog samih sebe? A koliko radimo neke odluke pod utjecajem ljudi koje vjerujemo? Moj odgovor, vrlo osoban i vrlo podložen vlastitim iskustvom je – dok god ti možeš kao osoba stajati iza te odluke, ta odluka je dobra odluka. Dok god si osobno spreman preuzeti rizik koji on nosi. Dok god znaš da za napravljene odluke nećeš kriviti nekoga drugog.
Do prije 15 godine mene se nije moglo natjerati da stanem na ljestve. Toliko sam se bojala visina. Moj strah od visina je još uvijek ovdje. Manji je, ali je još uvijek ovdje. Svaki put kad odem u planine. Ali razlog zašto idem u planine je taj što je to moja želja i odluka. I zato što ljudi s kojima idem imaju dovoljno solidarnosti i strpljenja da slušaju moje strahove u nastavak puta, i prihvate moju odluku da se okrenemo ako ne želim dalje. Zvuči glupo i jednostavno. Ali je dosta ozbiljna psihološka vježba. Zbog koje se raspadaju veze i brakovi. A u najgorim slučajevima ljudi umiru. T
Tema je feministička, jer je tema zapravo solidarnost
I zato, dopustite mi ne baš najkraću digresiju:
29. svibnja 1953. godina novozelandski planinar i istraživač Sir Edmund Hillary, zajedno sa svojim ekspedicijskim partnerom nepalsko-indijskim planinarom Tenzingom Norgayom uspijeva dosegnuti vrh Mt. Everesta i upisati se u povijest. Jedina fotografija s vrha svijeta toga dana je ona Sherpe Tenzinga. Edmund Hillary se prema nekim izvorima nije htio slikati, prema nekima mu se nije dalo, ili nije htio. Zvuči skromno. Bilo bi krivo romanizirati tu činjenicu, ali usprkos tome što su Hillary i Tenzing drugarski podijeli svoj uspjeh kao zajednički i ravnopravni poduhvat, kao da ima neke klasne i političke pravde u tome da je na prvoj fotografiji s vrha ipak nepalac iz malenog sela podno Everesta. Planinarski turizam u nadolazećim desetljećima će eksplodirati, sve više ljudi manje ili više sposobnih će pokušati zadovoljiti svoju žeđ za adrenalinom plaćajući velike novce planinarskim agencijama
da ih dovedu do vrha. Otvorit će se velike rasprave o ulozi zaposlenih Sherpi, izuzetno sposobnih nepalskih planinara koji često rade kao tzv ‘Ice Doctors’ i odrađuju najveći i najteži dio posla probijajući prve rute u proljeće, postavljajući fiksnu užad, noseći većinu opreme za bogatu zapadnu klijentelu koja ostavlja iza sebe smeće a ponekad i same sebe, jer koliko god se komercijalizirao, Everest je i dalje planina koja oduzima živote. I tako planinarski avanturizam počinje otvarati pitanja kapitalizma, kolonijalizma i ekologije. Do danas vrh je doseglo preko 7 i pol tisuća ljudi. Od toga otprilike tisuću žena.
Više od polovice tih žena je to učinilo u posljednjih 15 godina. No da se ne bih prebrzo olakšala teške teme entuzijazmom o ravnopravnosti spolova u planinarenju, naznačit ću još jednu opskurnu statistiku – oko 350 ljudi je poginulo pokušavajući se popeti na Everest. Preko polovice tih tijela zauvijek će i ostati tamo – jer je evakuacija posmrtnih ostataka s takvih visina ili preskupa, ili preteška ili naprosto nemoguća. Jedna od takvih priča je i ona britanskog planinara Davida Sharpa koji je poduzeo solo uspon na Everest 2006. godine, no podlegao od elemenata malo ispod vrha. Njegov tragični završetak posebno je odjeknuo u medijima jer je pored njega, dok je umirao, prošlo preko 30 planinara. Dok je nekolicina se zaustavila, dala mu bocu s kisikom, i pokušala ga zagrijati, no na kraju nastavila, većina je samo prošla pred njega. S jedne strane odlazak u tako visoke planine svjestan je rizik svakog je tko se na taj poduhvat odluči. Spašavanje ljudi na visinama iznad 7000 metara nadmorske visine izuzetno je komplicirano, što zbog terena, što zbog manjka kisika, što zbog vremenskih prilika. I dovodi u opasnost i život onih koji se odluče nekome pomoći. No slavni Edmund Hillary s početka ove priče, koji je već godinama zgrožen komercijalizacijom planinarenja i ljudskom glupošću, postavio je ipak ključno pitanje – bez obzira na
opasnosti koje planinarenje nosi sa sobom kako je moguće da je ljudima veći prioritet doseći vrh od toga da barem pokušaju pomoći nekome tko je u životnoj opasnosti. Spašavanja u tako ekstremnim uvjetima nisu česta, ali se događaju.
Planine samo ogole ono što društvo već jest
Npr. tridesetogodišnji Gelje Sherpa je 2023. spasio život malezijskom planinaru u tzv. ‘zoni smrti’ iznad 8 tisuća metara, nakon što su on i njegov klijent odlučili odustati od vrha, kako bi pomogli unesrećenom planinaru, zamotavši ga u karimat za spavanje i noseći ga 6 sati na leđima dok nisu sreli još jednog vodiča. To je priča o izdržljivosti, hrabrosti, solidarnosti i ljudskosti. No ona je u svojoj suštini i dalje kontroverzna jer mnogi tvrde da u ekstremnim okolnostima nitko nije odgovoran za išta ili ikoga drugog osim svoj vlastiti život. Naravno, mi sami trebamo znati gdje se nalaze naše granice i mogućnosti. Pogotovo ako smo se samovoljno stavili u tu situaciju.
Situacije u koje si nismo samovoljno stavili možda onda podliježu drugim standardima. Je li ratno stanje zahtjeva da budemo solidarni i pomažemo drugima? Je li prirodne nepogodne zahtijevaju da budemo solidarni s drugima? Je li u situaciji potresa, poplava, globalne epidemije trebamo pomagati bližnjega svoga? U situacijama ekonomskih kriza? Klasnih i društvenih nepravdi? Kad trebamo točno reagirati a kad ne?
Možda zvuči nategnuto od smrti u planinama i ‘alpskog razvoda’ napraviti ovakvu metaforu, no počiva li ideja zdravog društva na tome da biti čovjekom prije svega znači imati moralne postavke kojima je imperativ to da ako smo za to sposobni moramo imati poriv da pomognemo onome tko je u nevolji?
Odnosno, da baš do kraja izoštrimo tu ideju – da li naši osobni ciljevi da postignemo nešto od čega profitiramo samo mi osobno dolazi iznad brige za dobrobit zajednice? U kasnom kapitalizmu definitivno da. Jer kako bi inače objasnili uspjeh naših suvremenika poput Jeffa Bezosa, Elona Muska ili Alexa Karpa čija ideologija miješa
izrabljivački korporativizam, kršenje radničkih i ljudskih prava s nerijetko desno orijentiranom politikom pa i mačizmom. Kako bismo uopće mogli objasniti nabrijanu, individualističku, natjecateljsku kulturu u kojoj danas živimo?
Jesmo se predaleko odmakli od teme? A ne, ne. Ni blizu.
Upravo spomenuti Alex Karp, CEO Palantira, u medijima flertuje s američkim republikancima te govori da će disrupcije koje radi umjetna inteligencija najviše štetiti visoko obrazovanom ženskom kadru. Da li su takve izjave samo korporativna strategija za dodvoravanje politici ili iskrena nadanja mačo tehno-feudalista nije ni bitno, jer jedno je sigurno – sistem koji grade nije sistem solidarnosti. On je sistem koji cijeni jedino one koji su spremi ići do vrha bez obzira na posljedice za društvo. Zanimljivo je hipotetski razmišljati da li bi itko od njih trojice ostavio svoju partnericu u planini. Odgovor na to pitanje je jasan kao dan. Zato s nekim ljudima se naprosto ne treba nikad ići u planine.
Fotografije: PEXELS
