Anna Zett umjetnik_ca je i spisatelj_ica koja kroz različite medije djeluje kao svjedok_inja, voditelj_ica i izvođač_ica. Svojom umjetničkom praksom izaziva represivne strukture i poziva na stvaranje novih, živih veza s onim što se ne da obuzdati. Od premijere prvoga filma 2014. godine, radovi Anne Zett prikazivani su u međunarodnim kontekstima umjetnosti, filma, istraživanja, književnosti i izvedbenih umjetnosti – u nezavisnim DIY prostorima, kao i u institucijama poput muzeja, kazališta, festivala i konferencija, među kojima se ističu njujorški Whitney, Haus der Kulturen der Welt u Berlinu te Serpentine Gallery u Londonu. Povod za ovaj razgovor gostovanje je u Zagrebu u sklopu jesenskog ciklusa programa “Kritička dramaturgija: pauza”. U organizaciji SPID-a i Kurziva, u sklopu koje se u nedjelju, 11. listopada (danas!) u 19 sati u Dokukinu KIC (Preradovićeva 5), održava filmska večer Montage in Now-Time koja donosi projekciju njezinih radova i popratni razgovor s autorom_icom.
U razgovoru za Elle s autorom_icom smo se dotakli teme vremena, arhivskog otpora i pedagoške prakse.
Anna Zett – zamišljanje, sumnja, otvaranje…
Kako doživljavate pojam “stanke-pauze” (kao predaha, prekida, odgode ili zastoja) u različitim fazama svoje karijere i na koji način film kao medij bilježi ili narušava vrijeme?
Svakoga dana odlazim na spavanje, stavljam tijelo na pauzu, reorganiziram um i potom se iznova budim – sve dok jednoga dana to više ne bude tako. Stanku prije svega povezujem s odmorom. Stanka je kontemplacija, introspjekcija, slušanje, osjećanje, zamišljanje, sumnja, zapitkivanje, otvaranje. Ona je temelj svakog stvaranja. Kao filmska autorica i umjetnica, odbacujem i kritiziram sam koncept “bilježenja” ili hvatanja vremena, a jednako tako me ne zanima ni narušavanje vremena kao takvoga. Ono što me zapravo zanima jest – ritam.
Vaš rad “Afraid doesn’t exist” isprepliće arhivske snimke otpora u Njemačkoj Demokratskoj Republici (DDR) s političkim osjećajima iz vašeg djetinjstva. Kakav je bio proces pretvaranja povijesnog otpora u arhivski triler?
Govorila bih vam kao osobi koja zna kako je to imati osjećaje i koja je i sama imala djetinjstvo – ono koje je, najvjerojatnije, bilo drugačije od mojega. Na temelju te iskustvene razlike mogla bi vas zanimati radoznalost: zašto netko tko je išao u dječji vrtić 1980-ih osjeća da je bio dio oporbe u DDR-u te zašto se – 30 godina poslije – odlučuje otići u Arhiv oporbe DDR-a kako bi se ponovno povezao_la s tim sjećanjem. I upravo na tom mjestu počinje pripovijedanje.
Naslov događanja referira se na pojam “Sada-vremena” (Jetztzeit). Na koji način filmska montaža gradi most između povijesne traume ili otpora i naše neposredne, suvremene stvarnosti?
Jetztzeit je koncept pisca i esejista Waltera Benjamina i prema mojem razumijevanju, odnosi se na duboko, utjelovljeno iskustvo vremena koje se događa kada se nekoliko povijesnih razdoblja iznenada poveže u jednom sadašnjem trenutku. Prošlost i budućnost odjednom se spajaju u sadašnjosti te se spontano stvara novi smisao. To je oprečno iluziji “praznoga, homogenog vremena”, što je više narativna konstrukcija nego stvarno ljudsko iskustvo. Koristim filmsku montažu, kao i druge medije poput strukturirane žive improvizacije i instalacije, kako bih povezala prošlost i budućnost u vrlo specifičnim instancama Sada-vremena.
Vaši radovi predstavljeni su u velikim institucijama poput Whitneyja i HKW-a, ali i u neovisnim DIY prostorima. Na koji način fizički prostor mijenja recepciju i političku hitnost vašeg rada?
Prema mojem iskustvu, velika događanja, izvedbe ili razgovore ne ugošćuju nužno velike institucije. Koliko će neki događaj biti transformativan ili uspješan ovisi o mnogim čimbenicima: namjeri iza poziva, komunikaciji koja mu prethodi, mreži u koju je projekt uklopljen, dotadašnjim odnosima (ako postoje), reputaciji mjesta, atmosferi na samoj lokaciji, političkom kontekstu, institucionalnoj strukturi, uvjetima rada tima, honoraru, odazivu publike, tajmingu, vremenskim prilikama i slično. Uvijek volim dati priliku sreći i ne vjerujem u moć.
Predajete medijsku umjetnost u sklopu izvedbenih umjetnosti na Akademiji u Leipzigu (HGB Leipzig). Kako te koncepte prekida, otpora te tjelesne i emotivne prisutnosti prenosite na nove generacije umjetnika_ca?
Prije svega, ako su u prostoriji stolovi, iznesem ih van. Ponekad ostavim nekoliko stolica, ovisno o praksi, ali najčešće volim da svi zajedno sjedimo na podu. Prostor mora biti uglavnom prazan kako bismo se mogli_e kretati, protresti i susresti jedni_e s drugima kao potpuna ljudska bića s utjelovljenim umom na koji utječu svjesne i nesvjesne emocije. Moj poučavateljski pristup uglavnom se sastoji od „partitura” (scores) za grupnu improvizaciju, asocijativno istraživanje i dijalog. Moj zadatak nije pružiti gotove informacije, nego stvoriti i održavati stabilan okvir unutar kojeg studenti_ce mogu istraživati sebe i jedni_e druge te se samoorganizirati. Moja uloga predavača_ice može se opisati kao uloga sudionika_ce-promatrača_ice, koji_a dopušta svojoj pažnji da lebdi između unutarnje rezonancije i vanjske percepcije.
Fotografija: Alena Schmick
Pogledajte i:
Od Sulejmana do Zlatnog dečka: Zašto nas turske serije drže pred ekranima?
