Francuski pisac Cédric Sapin-Defour, autor svjetskog i domaćeg književnog megahita “Njegov miris poslije kiše” (Son odeur après la pluie), upravo ovoga vikenda gostuje u Zagrebu. Ova iznimno emotivna knjiga, koja je osvojila srca domaćih čitatelja, poetična je oda i filozofsko svjedočanstvo o trinaestogodišnjem prijateljstvu i bezuvjetnoj ljubavi između autora i njegova bernskog planinskog psa Ubaca.
Gubitak je zapravo uvijek prostor za ulazak nečeg novog u život. Nažalost, kada se radi o gubitku jednog života, to je prilika za nešto novo. Kažu da tek kada imamo rupturu u srcu, ono je dovoljno otvoreno da primi novu ljubav. Dvije godine poslije, kad se staloži taj učinak u svijetu naših srca… Je li to proces u kojem se ne može napraviti ekonomija vremena? Zato što je u početku, kada smo u smrti i pustinji, sve u znaku završetka. Mogućnost kreacije nakon sloma srca ne može se dogoditi bez protoka vremena — dok čekamo onaj unutarnji zvuk koji će nam reći: “To je ljubav!”
Lako je to reći i tako utvrditi dok udobno sjediš u fotelji godinama poslije. Svakako je bolno u samom trenutku tuge i žalosti, dok prolaziš kroz sve one faze ljutnje, srdžbe i prihvaćanja. Vrijeme nema tu ekonomičnost u smislu “to samo mora proći” — to traje, to je dug proces. Tek kada to vrijeme prođe, doživljava se kao velika prilika. Čekao sam da to vrijeme dođe, čekao sam znak koji će mi reći da je ta žalost na neki način zaokružena.
Ne zovemo to uzalud “rad žalovanja” — to je psihoanalitička konstrukcija, sintagma. Završava li žalovanje zapravo ikada ili samo transformira svoj oblik? Jer to uloženo vrijeme i proživljena emocija nekada rezultiraju knjigom, ali ostaju trenuci i uspomene poput fotografija koje je u početku teško gledati jer iznova bude istu tugu.
Začeo sam i počeo pisati ovu knjigu tek kada sam shvatio da se trenutaka provedenih s Ubacom i našeg zajedničkog života mogu prisjećati s radošću i veseljem, a ne više primarno s boli. U početku fotografije ne možemo gledati, a onda dođe dan kada ih gledamo s blagim osmijehom — od trenutka kada ljubav ponovno prevlada. Je li žalovanje ikada potpuno završeno? Nije, ali nakon toga život se nastavlja. Ne radi se o miješanju sa zemljom, nego o tome da se na tu društvenu povijest s njim počneš osjećati sreću i nostalgiju. Ponekad, bez ikakvog posebnog razloga, dok si u ugodnom društvu ili na nekoj svečanoj stranici života, emocija te iznenada preplavi i stigne bez kontrole, ali to je dio procesa.
Postoji taj jedan ideološki okvir koji roditelji imaju prema svojoj djeci — u ovom suvremenom momentu kažu kako ih je “dijete odabralo”. No, to se danas događa i sa psom. Vjerujem da pas zaista odabere čovjeka nakon što reagira na njegovu energiju, pogled i miris. Možeš li mi opisati taj trenutak i osjećaj međusobnog odabira?
Po svojoj sam prirodi i odgoju iznimno osjetljiv na životne vibracije. Osjećam energije koje nisu racionalne, nego životinjske, instinktivne vibracije. S nekim ljudima i životinjama stvar je vrlo složena, a s drugima se povezanost dogodi u potpunosti i trenutno. To je moj način bivanja u svijetu i odnos prema svim živim bićima. Kad sam tražio psa, želio sam udomiti napuštenog psa, pa stvari u početku nisu išle onako kako sam zamislio. Na kraju sam otišao kod uzgajivačice gdje je bilo dvanaest štenaca. Prvih jedanaest štenaca bilo je sa mnom, bilo je to preslatko, ali bez da se stvorilo išta dublje. A onda je prišao taj dvanaesti. I tu se dogodilo nešto izvanredno — nazovite to telurijskom vibracijom ili kemijskom i vizualnom konekcijom. On je odabrao mene, a ja njega.
Sveprisutan je taj okvir kapitalizma u kojem se metoda dresure i odgoja nameće životinjama — one moraju zadovoljiti naš pogled na svijet i kulturu življenja. Kako gledaš na to?
Živimo u vremenu u kojem je sve vrlo kapitalizirano, pa ljudi često i životinje žele ukalupiti u režim koji njima odgovara. Razumijem da je u svijetu koji nije krojen po mjeri životinje potreban određeni minimum poslušnosti i harmonije da pas ne bi do doveo sebe u opasnost zbog ljudi koji imaju drukčija očekivanja. Međutim, moj odnos sa životinjom oduvijek je bio horizontalan, vodoravan. Odrastao sam u prirodi i na planini, i nikada na životinje nisam gledao svisoka niti ih smatrao inferiornima. Kada živiš na planini, vidiš životinje koje mogu opstati u uvjetima u kojima čovjek ne može. Gdje je nama hladno ili mokro, one savladavaju prepreke potpuno prirodno. Zato prema njima osjećam duboko poštovanje i divljenje, jer su u mnogočemu superiorne.
Cédric Sapin-Defour: Bezuvjetnost se vidi u pogledu
Ljubav je bezuvjetna. Što to točno znači? Preuzet ću ideju od Bell Hooks, koja je razvila teoriju da ljubav nije imenica ni pridjev, nego glagol – radnja. Što je bezuvjetna ljubav u odnosu čovjeka i psa?
Kada je u pitanju pas, nikada nisam osjetio nikakvu poteškoću u definiranju te ljubavi. Nisam osjećao da gubim svoju slobodu u tom odnosu. Od trenutka kada moje srce jače kuca u njegovoj prisutnosti, kada mi nedostaje dok ga nema i kada tugujem kad ga više nema — to je apsolutna ljubav, a glagol je voljeti. Bezuvjetnost se vidi u pogledu, ponašanju i odnosu psa prema čovjeku. U tome nema ugovora, nema klauzula, nema nikakvih uvjeta ni skriveno traženih protuusluga. U odnosu s drugim čovjekom također možemo postići bezuvjetnu ljubav, ali s vremenom se često pojave neka očekivanja i traženja. Kod psa to ne postoji. Ljubav jest glagol jer podrazumijeva gestu, pokret i aktivnu usmjerenost prema drugome.
Dok si pisao knjigu, kako bi opisao taj odnos koji ste imali?
Dok sam pisao, bio sam vrlo oprezan s riječima jer nisam antropomorfist. Pas nije moje dijete — to je pas, a ja sam čovjek. Nije mi ni brat — imam brata. Zato volim pojam kompanjonstvo, uzajamnost i simbiozu u tom horizontalnom odnosu. Ako bih upotrijebio riječ alter ego, to ne znači da je pas moj produžetak ili projekcija mene samog. On je drugo živo biće na svijetu koje izvlači ono najbolje iz mene. On me naučio da budem otvoren prema svemu što nisam ja, izliječio me od egocentrizma i raširio moje vidike, a da pritom ništa nije tražio za sebe.
Ti si i alpinist, i pisac, i novinar te netko tko je u dubokoj ljubavi sa životinjama. Koje su dvije najveće spoznaje koje si dobio — jedna iz alpinizma, a druga iz života s Ubacom?
To su zapravo vrlo komplementarne lekcije. Od svoje desete godine sam u planinama — bavim se paraglajdingom, penjanjem i skijanjem. Planina te brzinom svjetlosti nauči skromnosti i poniznosti. Ako misliš da si važniji od okoline i da će se planina prilagoditi tvojim ciljevima, poginut ćeš. Morat ćeš se ti prilagoditi njoj. S druge strane, Ubak me pratio u planinama i od njega sam iznova učio poniznost gledajući kako se prilagođava i snalazi bolje od mene, s nepogrešivim instinktom. Druga velika lekcija planine i života sa psom jest svjestnost o krhkosti i prolaznosti. Planine su tu stotinama milijuna godina i živjet će daleko duže od mene, dok pas živi tako kratko. I jedno i drugo te stalno drži u svijesti o krhkosti i dragocjenosti života — podsjeća te da vrijeme koje imamo moramo iskoristiti na najljepši mogući način.
Za kraj, dva intimna pitanja. Trčiš li svaki dan? I jesu li tvoje tetovaže još jedan dijalog s prirodom?
Ne moram nužno trčati svaki dan, ali mi je ključno da svaki dan provedem dio vremena u slobodnom tjelesnom kretanju u prirodi – bilo da je to šetnja, trčanje ili penjanje. Priroda i slobodno kretanje vani moja su svakodnevna potreba. Što se tetovaža tiče, one su vrlo slične pisanju. Najviše se bojim zaborava. Kada je nešto zapisano u knjizi, dobiva garanciju da će ostati zabilježeno unatoč prolaznosti. Tetovaže su isti takav čin – trenuci zapisani na vlastitom tijelu koji ostaju trajno prkositi zaboravu.
Fotografije: PR i Christophe Rayalt
Pogledajte i:
Od Sulejmana do Zlatnog dečka: Zašto nas turske serije drže pred ekranima?
