Nešto je skoro pa neopisivo zavodljivo, ali i duboko problematično u načinu na koji moderna izdavačka industrija kanonizira feministički diskurs. Kada se na koricama pojavi ime Isabel Allende – te nespokojne, grandiozne matronne latinoameričkog pisma očekujemo, naprosto, magiju. Očekujemo ispisano tijelo koje pamti, povijest koja krvari i žene koje raspliću patrijarhalne čvorove s ushićenjem koje su nam u srednjoj školi nudile antičke tragedije. Njezin najnoviji roman Ime mi je Emilia del Valle nastavlja taj mitološki niz, vraćajući nas unutar sazviježđa koje čine Kuća duhova, Kći sreće i Portret u sepiji. No, pitanje koje se nameće u ovom tekstu nije je li ovo štivo zabavno (jest, vrlo je pitko), nego: kakvu nam vrstu ženske slobode Allende danas prodaje?
Djevojka s pisaćim strojem i konstrukcija “snažne žene”
Upoznajemo Emiliju del Valle, izvanbračnu kćer čileanskog aristokrata, koja je izrasla u San Franciscu potkraj 18. stoljeća. Ona je, dakako, “desetljećima ispred svog vremena”- ta omiljena sintagma tržišnog feminizma koja automatski amnestira lik od bilo kakve stvarne kontradikcije. Emilia piše šund-romane pod muškim pseudonimom Brandon J. Price, bori se za jednaku plaću, ima ljubavnike u New Yorku pod vlastitim uvjetima, kontracepciju drži u svojim rukama, te naposljetku odlazi u ratni pakao u Čile 1891. godine kao izvjestiteljica za Daily Examiner.
Emilia je projektirana kao arhetip: ona je feministički objekt. Allende briljantno mapira seksizam novinarstva tog doba – njezina junakinja mora navigirati između zahtjeva urednika da piše “stvarne, ljudske priče s terena” (jer su politiku i fronte, naravno, rezervirali za kolegu Erica Whelana) i vlastite neutažive želje da bude u samom središtu nasilja.
Ipak, u tom njezinom prkosu ima nečeg iznimno važnog. Emilia funkcionira kao suvremena heroina u kostimu devetnaestog stoljeća. Njezina neovisnost je bez mrlje i gotovo bez prave cijene. Allende nam nudi figuru s kojom se lakše identificirati u “konceptualnoj trgovini” nego u dubinskoj psihološkoj analizi – lik koji ponavlja: “Shvaćam da je lakše biti muškarac, ali neću dopustiti da me to zaustavi”, čime se borba protiv strukturnog opresivnog sustava svodi na pitanje osobne volje i individualnog izbora.
Ratne kantinijere, tijelo i otpor u blatu Čilea
Ono gdje roman doista prodiše i gdje Allende dokazuje svoju pripovjednu genijalnost jest trenutak kada politički narativ prestane biti kulisa za romantizirani individualizam i postane kruta, krvava realnost Čileanskog građanskog rata. Nije slučajno da najmoćniji dijelovi knjige ne pripadaju samoj Emiliji, već njezinim uvidima u živote takozvanih cantineras – žena, vodonoša i bolničarki koje su pratile vojske po ratištima.
Tu se događa stvarni feministički momentum teksta. Allende kroz Emilijin viziju odbija romantizirati rat kao muški poligon-arenu časti. Ona rat razotkriva kao nekrofilsku mašineriju patrijarhata, postavljajući pitanje koje odzvanja kroz cijelu povijest ženskog pisma: Kakvo je to fatalno ludilo u muškoj duši koje zahtijeva sustavno istrebljenje? Emilia ne izvještava samo o manevrima vojske; ona bilježi “raspršene fragmente” zaboravljenih, marginaliziranih ljudskih egzistencija. Njezin feministički rad na terenu postaje tako čin arhiviranja onoga što bi povijest pobjednika i vojskovođa najradije izbrisala.
Između emancipacije i formule
Problem romana nastaje u trenutku kada se Allende vraća žanrovskoj mehanici. Potraga za biološkim ocem, ljubavni trokut koji ne prati konvencionalne trajektorije, te iznenadni, gotovo mistični bijeg u završnici – sve to djeluje pomalo izračunato. Koliko god Emilia bila uzbudljiva, kritički se moramo zapitati: ne troši li Allende potencijal jedne duboke i radikalne kritike društva u korist brzopotezne, uzbudljive melodrame?
Ova knjiga, uči nas feministička teorija, leži na granici između stvarne emancipacijske književnosti i “feel-good” feminističkog spektakla. Ona nam daje sve: emancipaciju, rat, strast, egzotična putovanja i klasnu satisfakciju. No, daje nam to u pakiranju koje je toliko glatko da povremeno gubi oporost prave borbe.
Zašto je ipak moramo čitati?
Unatoč stilskoj formuli koja povremeno preteže nad dubinom uvida teksta, Ime mi je Emilia del Valle ostaje iznimno važan artefakt u opusu Isabel Allende. Ona nam još jednom daje junakinju koja odbija biti fusnota u životima muškaraca – bilo da je riječ o autoritarnom ocu, patronizirajućem uredniku ili ljubavniku koji bi je rado ukrotio u bračnu luku.
Završnica u kojoj Emilia naprosto nestaje – pretvarajući se u mit, u čistu slobodu izvan dosega muškog pogleda i bračnog ugovora – jest Allendein znakovit autorski potez. Emilia del Valle ne pristaje na happy end kakav joj namjenjuje patrijarhalni roman 19. stoljeća. Ona bira ocean, nepoznato i vlastito ime. I u tome je, bez sumnje, njezina najveća pobjeda. Za sve nas koje i dalje tražimo načine kako pobjeći iz tuđih priča. U svoju.
Fotografije: Profimedia, Press
