O Orkanskim visovima nikada nisam imala onu školsku, romantičnu predodžbu. I to odmah želim jasno reći – nisam čitala roman, ni gledala bilo koju raniju adaptaciju romana. Namjerno to naglašavam jer mislim da je upravo ta “nevinost” prema predlošku uvelike oblikovala moj doživljaj filma. U kino nisam ušla s usporedbama, bez potrebe da mjerim svaku scenu prema literarnom originalu, bez emocionalne nostalgije prema likovima. Ušla sam otvorena i izašla iskreno oduševljena filmom koji su mnogi gotovo kolektivno izkritizirali.
Možda je problem upravo u očekivanjima.
Ovo nije film koji želi da vam se likovi svide. I to je, po meni, njegova najveća snaga. U vremenu kada su protagonisti gotovo uvijek konstruirani tako da budu simpatični, moralno opravdani ili barem razumljivi, ovdje gledamo ljude koji su surovi. Emocionalno neobrađeni. Tvrdoglavi. Ponekad okrutni. Ponekad sitničavi. Ponekad potpuno nepodnošljivi. Ali stvarni.
Posebno me zaintrigirao Cathyin otac. Njegova grubost nije ublažena nikakvom sentimentalnom pozadinom. Nema opravdanja, nema “ali”. On je hladan, autoritativan, emocionalno distanciran. I upravo ta ogoljenost karaktera daje težinu cijeloj priči. Film se ne trudi uljepšati obiteljske odnose, ne traži izgovore za ponašanja. Svi su likovi prikazani bez filtera, bez romantiziranja trauma koja je danas toliko popularna. Ta neugodnost koja proizlazi iz njihove surovosti za mene je bila pravo filmsko osvježenje.
Heathcliff nije tragični romantični junak kakvog smo navikli idealizirati. On je ranjen, bijesan, emocionalno nestabilan. Njegove rane (i fizičke i psihološke) prikazane su realistično, bez estetiziranja boli. Kostimografija i šminka tu rade izniman posao: poderana odjeća, tragovi prljavštine, ogrebotine i modrice nisu dekoracija, nego produžetak njegove unutarnje razderanosti. Njegova vanjština doslovno nosi teret njegove psihe. Iako moramo priznati, uz sve to i dalje izgleda odlično.
A onda dolazimo do vizualnog aspekta koji me, iskreno, ostavio bez daha.
Kostimografija je, po mom mišljenju, jedan od najsnažnijih elemenata filma. Haljine koje nosi Margot Robbie nisu samo estetski impresivne – one su narativ same po sebi. Iako su ukorijenjene u period estetiku, u njima se osjeća dašak modernizma. Siluete su klasične, ali krojevi, teksture i način na koji se tkanina kreće na vjetru daju im suvremenu notu. U pojedinim scenama haljine djeluju gotovo simbolično – kao kontrast brutalnom okruženju i emocionalnom kaosu. Meni su osobno oduzimale dah gledajući Margot Robbie u njima.
Pejzaži su zasebna priča. Orkanski krajolici nisu samo kulisa; oni su produžetak emocionalnog stanja likova. Prostranstva bez kraja, teška oblaka, hladno svjetlo koje obavija scenu, izmišljeno plavetnilo kao samo dašak njihove nade za sretnim krajem – sve to pojačava osjećaj izolacije i unutarnje rascijepljenosti. Postoji gotovo meditativna kvaliteta u tim dugim kadrovima prirode. Scenografija i pogledi su sami po sebi vrijedni gledanja filma na velikom platnu. U nekim trenucima imala sam osjećaj da gledam spoj modne kampanje i psihološke drame, ali u najboljem mogućem smislu.
Prije gledanja imala sam ozbiljne sumnje u kemiju između Jacob Elordi i Margot Robbie. Na papiru mi je to djelovalo kao casting koji počiva na vizualnoj atraktivnosti, možda čak i na marketinškoj logici. No već od prve zajedničke scene bilo je jasno da kemija nije problem. Njihova dinamika je intenzivna, napeta, gotovo klaustrofobična. Postoji stalna vibracija između njih, osjećaj da se nešto može raspasti svakog trenutka.
Njihove ljubavne scene su, iskreno, oduzimale zrak. I to ne zato što su eksplicitne, jer nisu. Film pokazuje ogroman respekt prema intimnosti bez da poseže za golotinjom. Erotika je prisutna u pogledu, u blizini, u načinu na koji se dodiruju, ljube, vode ljubav, ali bez prikaza golih tijela. Sve je jasno, ali ništa nije banalno. Upravo ta suzdržanost daje scenama snagu. Moram se tu ne složiti s dijelom kritike: težina filma nije na erotici. Ovo nije Pedeset nijansi sive, niti pokušaj da to bude. Ovdje se osjeti dublja, gotovo bolna povezanost. Njihov odnos ima dozu emocionalne “šizofrenije” – ljubav i mržnja, privlačnost i destrukcija te bolesna opsesija neprestano se izmjenjuju.
Možda će oni koji vole roman imati niz zamjerki. Ja, koja sam u priču ušla bez književnog tereta očekivanja, gledala sam film kao samostalno djelo. I kao takvo, za mene je funkcioniralo. Orkanski visovi su me osvojili upravo zato što nisu pokušali osvojiti mene. Surovost likova, hladnoća pejzaža i intenzitet odnosa stvorili su iskustvo koje me nije mazilo, ali me ostavilo pod teškim dojmom i u suzama.
A ponekad je upravo to ono što tražim od filma.
