Kada je Coppola filmski nastavak Kuma nazvao Part II, inspiriran klasičnom ruskom filmografijom, nije znao da će motivirati lavinu numeriranih nastavaka, u pravilu blockbustera. Danas ta lavina više nalikuje na komercijalni tsunami koji je preplavio kina. U rasporedu projekcija prevladavaju adaptacije, reinterpretacije (remakes i reboots), biografije stvarnih ljudi (biopics) i nastavci (prequels/sequels) poznatih priča, dok originalne priče izbacuju samo indie studija i moćni filmaši koji to žele raditi i imaju utjecaj pomoću kojeg to mogu ostvariti.
Kako su Sinners postali Winners
Kada je u kinima izašao Cooglerov Sinners, druge su projekcije bile adaptacija Dog Man, filmski nastavak Den of Thieves 2: Pantera i readaptacija Wolf Man. Nakon dugo vremena, jedan originalni scenarij, zasjenio je uhodane priče u blagajni i to s velikom razlikom. Na Oscarima ove godine, imao je 16 nominacija od kojih je osvojio njih četiri.
Diskurs oko filma od početka je bio nadasve pozitivan. Ljudi su naglašavali besprijekorne izvedbe glumaca, izvrsnu filmska glazba i pametne redateljske odluke, ali inovativna priča i zaplet bili su ono što zaista izdvaja ovaj film. Onaj zaboravljeni osjećaj uzbuđenja koji uzrokuju duboke i ciljane priče probudio se u ljudima pri gledanju ovog filma i ostavio sve žednim za više.
Kada je filmski nastavak bio potreban, a kada ipak ne
U povijesti filma, nisu svi nastavci bili samo zamke za blagajnu; neki su integrirani dijelovi bez kojih prvi film ne bi ostvario svoj puni potencijal. Trilogija Gospodara Prstenova, Nolanova Batman trilogija, prva dva Kuma i nova Dina Denisa Villeneuvea neki su od primjera smislenih nastavaka i adaptacija.
Nadalje, brojni Avengersi i ostali Marvelovi filmski junaci još su jedno odstupanje jer njihova vjerna publika traži nastavke koji prikazuje nove avanture njihovih omiljenih heroja. Zbog povezanosti tog takozvanog filmskog svemira, nastavci imaju smisla i grade lore koji obožavatelji prate.
S druge strane, konstantne readaptacije starih filmova skoro nikome nisu drage. Deseti po redu Ponos i Predrasude ili Romeo i Julija svaki put obećavaju svježu perspektivu na klasik, a nude samo različite glumce u klišejiziranim ulogama.
Nastavci originalnih priča mogu jednako kao i adaptacije biti loša odluka. U srži je nastavka podilaženje željama publike, naspram prave želje da se priča produbi. Zbog toga često dolazi do razvodnjavanja radnje ili odmicanja od izvornih poruka i ciljeva. Posljednja trilogija Ratova zvijezda s novim redateljima i nekim starim likovima zapetljala se u “pričanju” i postala prava komercijalna parada.
Ne nastavcima, osim ako…
Meryl Streep, jedna od najcjenjenijih glumica ikad, imala je strogo osobno pravilo izbjegavanja glume u nastavcima. Prvi ga je put prekršila u nastavku Mamme Mie zbog ljubavi prema kolegama u filmu, no njeno je pojavljivanje bilo kratko i zaključno. Ove godine ponovno je napravila iznimku i vratila se u svoju ulogu Mirande Priestly u filmu Vrag nosi Pradu 2 (još jedan numerirani nastavak). Na to je pristala jer filmski nastavak nije htio samo monetizirati nostalgiju, već ukazati na stanje u novinarstvu trenutno, što je ona smatrala važnom temom.
Standard kojeg se Streep drži kada su u pitanju bilo kakvi nastavci, trebao bi biti inspiracija i drugim glumcima da izbjegavaju marketinške nastavke koji umanjuju umjetnost u kinu. Nakon uspjeha Sinnersa, očito je da publika želi čuti nove, neispričane priče, a sudeći po filmovima koje izlaze uskoro poput Backrooms ili Psi pod zvijezdama, možda autentična, svježa kinematografija ponovno uzima maha.
Naslovna fotografija: Unsplash
