Kristina Štriga
„Ja sam inženjerka koja je gradilište zamijenila kuhinjom, a crtanje nacrta spremanjem slastičarske kreme za novu kreaciju na Instagramu“, kaže Kristina Štriga, na Instagramu poznata kao @cellulite_factory. Iako je hobi pretvorila u posao, i dalje se vodi znatiželjom, a slobodno vrijeme najradije provodi u prirodi, planinama ili na
putovanjima. Najveća joj je inspiracija Azija, posebno tamošnja hrana.
Njezin početak spontana je priča o upornosti, znatiželji i slučajnostima koje su se posložile u pravom trenutku. Instagram ima još od 2012. godine kada je, kako sama priznaje, objavljivala „random fotke“ i poneku vikend-kuhariju. Sve se promijenilo kada je pobijedila na Delimanovu kreativnom izazovu. „To mi je dalo vjetar u leđa i otad sam se počela truditi“, prisjeća se. Tijekom pandemije donijela je odluku koja joj je promijenila život. Dala je otkaz, otvorila obrt i odlučila se u potpunosti posvetiti stvaranju sadržaja. Snimala je recepte, stilizirala hranu, fotografirala proizvode i polako gradila svoj prepoznatljiv vizualni stil. Kristina priznaje da je tvrdoglava i uporna osoba koja teško odustaje. Upravo joj je ta upornost pomogla da uspije.
„Radila sam s profesionalnom opremom, vodila projekte, pripremala kimchi i sve to bez prethodnog iskustva“, kaže. „To je bio izlazak iz sigurne zone, ali naučiš da je sve moguće ako se dovoljno potrudiš.“
Iza svakog njezinog videa ili recepta stoje ideja i inspiracija: u sezoni, putovanjima, tradiciji ili jednostavno u sadržaju vlastitog hladnjaka. Estetika joj je važna jer, kako kaže, video jedeš očima. U procesu snimanja veliku pažnju pridaje kutu iz kojeg snima i rasvjeti, ali priznaje da ništa ne mora ispasti idealno iz prve: „Imam i ja recepata kojima nisam bila zadovoljna jer sam sama sebi najveći kritičar.“ Na početku nije vjerovala da gastronomija može biti njezin posao. „Bila sam previše dobra u školi da bih otišla biti kuharica“, šali se, ali dodaje da su upravo predrasude prema tom zanimanju bile motiv da dokaže suprotno. „Kada sam se prestala opterećivati drugima i počela razmišljati što mene usrećuje, sve se promijenilo.“
Najviše ju je, kaže, život naučio o granicama ili, bolje rečeno, o njihovu pomicanju. Najteže joj je bilo naučiti stati i odvojiti posao od privatnog života. Danas Kristina živi ono o čemu je nekada sanjala te uživa u kreativnosti, organizaciji, komunikaciji s klijentima i u izazovima koje donosi svaka nova suradnja. „Dosta nas smatra da algoritam nameće pravila igre, ali igre ne bi bile zanimljive da nema pravila jer nas to gura da razmišljamo izvan okvira.“
Jolanda Vitaljić
Jolanda Vitaljić 48-godišnja je gastronomkinja i strastvena zaljubljenica u Mediteran. Odrasla je okružena vinogradom, maslinikom i mirisima Dalmacije, a ljubav prema hrani pretvorila je u način života. Ne vodi se trendovima ni algoritmima, nego gušta u malim stvarima i vjeruje da kada kuha srcem, živi svoj san.
„Uvijek sam sanjala da ću biti profesionalna kušačica, ali nekako sam završila u kuhinji – neplanirano, a opet, ni nakon više od dvadeset godina nije mi dosadilo.“
I doista, u njezinoj se obitelji sve oduvijek vrtjelo oko hrane. Roditelji su u četrdesetima napustili gradske poslove i preselili na otok Vis gdje su posadili vinograd, masline, smokve i naranče, sve pod ekološkim nadzorom. „Volim kuhati, ali više od toga volim ugošćivati ljude.“ Nakon godina rada u vrhunskim restoranima i vođenja kuhinja otvorila je Instagram, i to ne zbog slave, nego kao svoj mali kutak koji joj je poput osobnog dnevnika i prostora za dijeljenje recepata, ideja i trenutaka iz života i vlastite kuhinje.
Za Jolandu stvaranje sadržaja nije posao, nego, kako i sama kaže, nuspojava stvarnog života. „Inspiracija? Mediteran, Dalmacija. Uvijek zaključim da je doma najljepše.“ Voli razgovarati sa starijim ljudima jer tako uvijek sazna za neko staro, izgubljeno jelo. U njezinoj su kuhinji nastali različiti serijali, a često dijeli i manje
poznate recepte. „Vodim kulinarske i masterclass radionice, stiliziranje hrane za fotografiranja, foodie ture i konzultacije. Kreiram jelovnike i proslave rođendana uz dobru spizu i vino.“ Danas, kaže, živi svoj san. Kuhati, dijeliti, učiti druge i od toga živjeti – to je njezina mjera uspjeha. Ne opterećuje se statistikama, nego kuha od onoga što ima u kući, čime pokazuje da se i od najjednostavnijih namirnica može stvoriti čudo.
Najviše je o životu uče oni za koje najviše kuha – Tamara, Laura i Šimun. Njima se rijetko svidi sve što pripremi, ali baš zato je drže prizemljenom i podsjećaju da ni najbolji recept ne vrijedi bez prstohvata strpljenja. Njezin san? „Kuća s velikom kuhinjom i blagovaonicom, ogromna smočnica i ispred vrt.“
Antonio Brajković
„U životu ne želim biti samo promatrač koji iz straha stoji sa strane i gleda umjesto da djeluje“, govori Antonio Brajković, 25-godišnji kuhar i stvaratelj sadržaja. Njegova je rečenica istodobno i podsjetnik na put koji je prošao od tinejdžera koji je s petnaest godina radio po 300 sati mjesečno do stvaratelja kojeg danas
prepoznajemo po njegovoj entuzijastičnoj izjavi: „Let’s cook!“ Danas, kaže, najviše uživa upravo u kuhanju, snimanju i dijeljenju znanja.
„Kada sam počeo snimati, jedan od ciljeva koje sam si zadao bio je izdavanje kuharice i sada, s 25 godina, izdajem svoju prvu kuharicu s jednim od najvećih trgovačkih lanaca.“ Za Antonija je san proces koji stalno raste, a svaka nova prilika novi izazov koji ne propušta. „Jako volim izazove i nikada neću odbiti neku priliku, iako možda znam da nisam sposoban za nju, ali znam da ću se uvijek snaći.“ Njegov je profesionalni početak bio skroman, ali oblikovao ga je u ono što je danas. „Moji počeci su bili u jednoj maloj bukaleti u Štrmcu gdje smo kuhali marende za radnike. Tamo sam krenuo na praksu i imao svog prvog mentora, Marka, koji me naučio kako kuhati domaća jela. Bio sam najdosadniji praktikant jer sam postavljao najgluplja pitanja i uvijek pitao zašto, zbog čega, što dobivamo time.“
Želja za znanjem odvela ga je i na more. „S petnaest godina radio sam na jedrilici gdje sam s kapetanom kuhao za osmero ljudi doručak, ručak i večeru, a znali smo po tjedan dana ploviti Jadranom.“ „U tim godinama tvoje mišljenje nije bitno, nego šutiš i radiš“, kaže te se prisjeća kako su ga kolege i poslodavci već tada gledali ozbiljno jer je bio sposoban držati restoran, naručivati robu i kuhati s jako skupim namirnicama. A onda se pojavila kamera. „Oduvijek sam imao želju za snimanjem i stvaranjem sadržaja pa sam s 18 godina imao nekoliko propalih pokušaja te brzo odustao. Krajem 2023. ta mi se želja ponovno vratila pa sam si zadao cilj i odlučio snimiti 100 videa da vidim hoću li imati uspjeha.“ Nakon šezdesetog videa prešao je 20 tisuća pratitelja, a brzo su stigle i prve suradnje.
„Nemam problema s tim da se izlažem u javnosti, ne smetaju mi hejt komentari, sve mi je to zabavno. Najopušteniji sam kad kuham i to sam pravi ja, pogotovo kad taj dan kuham već 10+ sati i onda idem kući snimati – ne bude mi naporno nego jednostavno uživam.“
Na početku je jednostavno dijelio ono što ga istinski ispunjava – ljubav prema hrani, kuhanju i svojoj profesiji. Nije imao plan ni strategiju, nego samo želju pokazati koliko kuhanje može biti jednostavno, opuštajuće i zabavno. Najveće priznanje za njega dolazi od publike koja mu često piše da ih je potaknuo da sami nešto skuhaju, a upravo u tim trenucima shvaća da je postigao pravi uspjeh i da živi svoj san – ne po brojkama, nego po utjecaju koji ima na druge.
Leo Jurešić
Chef Leo Jurešić pretvara deserte u umjetnička djela i stvara kolače koji izgledaju poput avokada, violine, voća ili košare. Danas je jedno od najprepoznatljivijih imena nove generacije hrvatskih slastičara i kreatora sadržaja u gastro sferi. „Oduvijek me zanimalo stvaranje jela koja prenose emociju“, kaže. Tijekom studija
eksperimentirao je u kuhinji i shvatio da mu najveće zadovoljstvo donosi dijeljenje svoje strasti kroz hranu. Sudjelovanje u „MasterChefu“ bilo je prekretnica pa je tada odlučio da se nakon fakulteta želi u potpunosti posvetiti kulinarstvu.
„Uvijek krećem od vizualizacije svojih snova. Ne gledam toliko na to koliko je nešto realno ili moguće, nego koliko mi je želja jaka.“
Upravo ga ta jasnoća vodi kroz svaki izazov. Vizija mu je uvijek ispred plana, a strpljenje i praksa pretvaraju ideju u stvarnost. Rad u ovom poslu naučio ga je koliko su strpljenje i predanost temelj svakog uspjeha. Kulinarstvo, kaže, traži ljubav, upornost i mnogo odricanja, a upravo kroz te izazove shvatio je da se vrhunski rezultati mogu postići samo dosljednim radom i istinskom posvećenošću. „Oduvijek sam želio stvarati prostore u kojima ljudi mogu doživjeti emociju kroz hranu.
Moj je cilj razviti vlastito mjesto, ili više njih, gdje ću moći predstaviti svoju viziju jela i deserta. Želim da ljudi, kada kušaju ono što stvaram, osjete strast i ljubav koju ulažem u svaki tanjur.“ Za Lea se snovi ne mjere veličinom, nego iskrenošću. „Vjerujem da je ključno definirati što voliš raditi i gdje vidiš sebe. Kada znaš što ti je važno, većina puta je jasna i vodi do cilja. Osim toga, trudim se fokusirati na kvalitetu svog rada i davanje najbolje verzije sebe, a ne na prolazne trendove jer smatram da je dugoročna vrijednost u kvaliteti i autentičnosti.“
Katarina Paoletić
Katarina Paoletić, na Instagramu poznata kao nestoslatko_katarina, kaže kako je njezina ljubav prema slasticama započela još u djetinjstvu uz mamu koja je voljela peći kolače. Tada nije ni slutila da će se upravo ta uspomena jednog dana pretvoriti u njezin poziv. Prvi pravi dodir s kuhanjem dogodio se na fakultetu, kada je sama morala pripremati obroke. „Moji pokušaji tada nisu bili ni blizu instagramični“, kaže Katarina, „a o dijeljenju recepata nisam ni razmišljala.“ Sve je započelo spontano. Sestra ju je nagovorila da otvori profil i podijeli svoje slastice. Korak po korak, zajednica je rasla, a Katarina je počela dijeliti recepte i snimati videe.
Danas, iako se radije nalazi iza kamere nego ispred nje, stvara sadržaj uz svoj prepoznatljiv stil. Katarina kaže da živi svoj san. Radi ono što voli. Stvara, isprobava, dijeli i uživa u svakom trenutku procesa. Život ju je spontano povezao i s ugostiteljstvom: udala se za čovjeka koji ima restoran, a kasnije su otvorili još dva objekta. Uz sve to, postala je i majka pa su se prioriteti prirodno promijenili.
„Trenutačno svoj san najviše živim kroz Instagram pa je to moj mali prostor u kojem mogu stvarati tempom koji mi odgovara.“
Katarinin kreativni proces tek je početak savršene slike gotovog deserta. Iza kamere često vlada veseli kaos pun rekvizita, stativa i biskvita koji se peku satima. Ipak, sve radi s lakoćom, bez pritiska. „Imam sreću što mi suradnje ne nameću financijski pritisak i sve radim opušteno, s užitkom i kreativno.“
Za nju sanjati znači zadržati iskru s kojom je sve počelo. U svijetu u kojem se broje klikovi, pratitelji i rokovi Katarina se vraća onome zbog čega je sve započelo, a to je ljubav prema stvaranju. „Sanjati znači vjerovati da trud, iskrenost i autentičnost uvijek pronađu svoj put – i do ljudi i do rezultata.“ Njezin dream projekt? Mali kutak unutar njihovih kafića, mjesto gdje bi ljudi mogli probati njezine slastice uživo, a ne samo online. „Voljela bih da ih mogu podijeliti i u stvarnom obliku, možda i kroz edukacije, da prenesem znanje i iskustvo koje sam stekla.“
A onaj veći san? „Da se moje slastice mogu slati i dalje – da nekako uspijem spakirati te fine, kremaste kolače i poslati ih onima koji nisu blizu, a rado bi ih probali.“
