Adaptacija prema opsežnom i kompleksnom romanu Herscht 07769 nobelovca Lászla Krasznahorkaija u dramatizaciji Ivana Penovića i režiji Ivice Buljana, donosi iznimno sugestivnu, polaganu, ali nezaustavljivu viziju suvremene Europe usred procesa potpunog društvenog i moralnog raspada. Radnja je smještena u imaginarni, izolirani njemački gradić Kanu u Tiringiji, no taj mikrosvijet funkcionira kao zrcalo širih europskih kretanja obilježenih osjećajem nestabilnosti, tjeskobe i ideološke radikalizacije. Kroz splet svakodnevnih, naizgled banalnih situacija – od pošte i lokalnog zalogajnice do knjižnice i obližnje crkve – postupno se plete gusta mreža napetosti u kojoj se granice između stvarnosti, ideološkog fanatizma, fizike čestica i unutarnjih svijeta likova polako i nepovratno urušavaju.
Malograđanska pedantnost
U samom središtu te mračne društvene strukture nalazi se lik Bossa, lokalnog poduzetnika i vlasnika tvrtke za uklanjanje grafita koji utjelovljuje zastrašujući spoj malograđanske pedantnosti, sirove agresije i ideološkog ekstremizma. Boss funkcionira pod simptomatičnim sloganom Alles wird rein – očistit ćemo sve – koji u njegovu svijetu davno nadilazi posao komunalnog čišćenja i postaje agresivna politička i društvena agenda. On je ujedno i samoproglašeni predvodnik desničarske skupine iz skloništa Burg 19, ali i strastveni, gotovo religiozni obožavatelj lika i djela Johanna Sebastiana Bacha. Za Bossa, Bachova glazba nije tek umjetnost, već vrhunski simbol njemačkog identiteta i reda, zbog čega pojava zagonetnog grafita s likom vučje glave na obližnjoj Bachovoj kući za njega ne predstavlja običan vandalism, nego izravan povod za objavu rata i pokretanje vlastite, ilegalne potrage za krivcem.
Njegov odnos prema glavnom junaku, naivnom i fizički iznimno snažnom mladiću Florianu Herschtu, predstavlja jedan od najslojevitijih i najtoksičnijih aspekata drame. Boss prema Florianu postupa istovremeno kao autoritarni pokrovitelj, mentor i brutalan zlostavljač, koristeći njegovu golemu fizičku snagu, dok ga s druge strane nastoji oblikovati prema vlastitim ideološkim kalupima, učeći ga njemačkoj himni i “pravom sluhu” za Bacha. Dok se Florian muči s vlastitim egzistencijalnim strahovima od apokalipse i kvantnog urušavanja svemira, šaljući uzaludna pisma kancelarki Angeli Merkel, Boss oko njega gradi atmosferu stoga pritiska i stalne prijetnje. Kroz taj patološki odnos drama precizno razotkriva kako ekstremističke strukture manipuliraju vulnerabilnim pojedincima, držeći ih na uzici između osjećaja lažne pripadnosti i potpunog straha.
Marko Mandić: Boss, Richard Gadd, mikrofašist…
Kako se radnja razvija, Bossova fiksacija na “čišćenje” i potraga za neuhvatljivim grafiterom počinju poprimati psihotične razmjere, dovodeći do otvaranja spirale nasilja u kojoj se pojavljuju divlji vukovi, sumnjive eksplozije i obiteljske tragedije. Grad Kana u tom procesu prestaje biti sigurno utočište i postaje poprište potpune anarhije u kojoj institucije gube autoritet, a zakoni ulice i osvete preuzimaju primat. Boss pritom nije puki plošni negativac s margine, već zastrašujuće prepoznatljiv prototip suvremenog radikala koji vlastiti fašizam i silu maskira u borbu za očuvanje kulture, tradicije i reda. Upravo ta pukotina između njegove estetske opčinjenosti Bachom i neskrivene, brutalne fizičke agresije čini lik Bossa jednim od najuzbudljivijih glumačkih i dramaturških izazova ove predstave, pružajući savršen tematski okvir za dubinski razgovor o prirodi suvremenog ekstremizma i njegovu utjecaju na pojedinca.
O radikalizmu na sceni, glumačkim tišinama, tijelu kao instrumentu i “razbijanju” toksičnog maskuliniteta razgovarao sam sa savim sigurno jednim od najtalentiranijih, sposobnijih, visprenijih, sofisticiranih glumaca regije – slovenskim izvođačem Markom Mandićem. Premijera predstave je srijedu 29.srpnja na 72. Splitskom ljetu.
Recite mi, što taj lik zapravo sadržava u sebi? On ima tu neku očinsku skrb, a s druge strane je brutalno opresivan. Gdje je on “zakopan”, u koju fikciju unutar fikcije? Zašto je opsjednut Bachom?
Zato što Bach predstavlja puno više od nacionalnog simbola. U njegovoj glazbi postoje čista logika, matematika i viši smisao. On zapravo ispod te površine osniva lokalne simfoničare i prisiljava ih da vježbaju Bacha, vjerujući da će im samo ta veličina omogućiti nekakav pomak. On glumi svoje vlastite projekcije u glavi, opsjednut je skrivanjem osobnih problema koji nalikuju onima koje je imao u mladosti. Tu je mladi Florian, kojega je uzeo iz sirotišta u Jeni i doveo ga u Kanu, zaposlio ga u svojoj firmi Alles wird rein, Sve će biti čisto, osigurao mu stan… On mu je danas očinska figura, netko tko mu zamjenjuje i oca i majku. Ali istovremeno je patološki ljubomoran na sve druge utjecaje i autoritete koji bi Florianu mogli pružiti odgoj ili usmjerenje. Želi biti najpametniji, glavna figura s najvećim utjecajem na njega, iako formalno to pokušava prikriti.
Koliko je ta njegova opsesija glazbom zapravo način da vlastitu agresiju i neonacističku ideologiju ogrne u ruho visoke kulture i umjetnosti? S visokom kulturom (on ) uvijek koketira na jedan isključiv, u osnovi fašistički način. Želim reći, ne samo on, svi oni…
Točno. On u svojoj glavi ima konstrukciju u kojoj mu ta glazba ili navodna umjetnička vizija – koju realno niti ne čuje na pravi način, nego je osjeća kako putuje po tijelu – na neki način opravdava sve te nasilne i sramotne činove.
Kroz koje glumačke mehanizme održavate intenzitet tih repetitivnih scena i emocionalnih stanja? Kako je bilo raditi na ovom materijalu?
Uvijek s radošću i potpunim predanjem. Pogotovo s Ivicom Buljanom, koji mi postavlja fenomenalne izazove. Polazim iz samog teksta i materijala. Roman daje apsolutnu širinu, strukturu i bogatstvo ideja koje je Ivan Penović sjajno adaptirao. S Ivicom preko iznimno precizne analize teksta, ulazimo u glumačke duele. U akciju. Uz to, tijelo je ovdje imperativ – tijelo koje se trenira, koje mora biti spremno i koje guraš preko vlastitih granica kako bi u pravom trenutku, kad dođe taj dan, bio na maksimalnoj razini. U Njemačkoj postoji izraz Bereitschaft – stalna pripremljenost i pripravnost. Zapravo, i naš kazališni čin je upravo to: treniramo sebe kako bismo na dan premijere, ali i na svakoj sljedećoj izvedbi, otkrili neki novi sloj, novo značenje i išli dalje.
Boss, lik kojeg igrate s vremenom upada u paranoju, stvara nevidljive neprijatelje – najprije su to migranti, pa studenti – a zatim osniva patrole, unajmljuje vlastito osiguranje. Kako se glumački prikazuje ta unutarnja implozija lidera koji gubi tlo pod nogama jer se ne može izboriti s neprijateljem kojeg nema?
Ta se implozija i bezdan najčešće manifestiraju kroz histeriju. U tom stanju nastupaš sa svom svojom energijom i snagom kako bi uvjerio druge u postojanje tog “pravog neprijatelja” kojeg treba eliminirati i prekrižiti. Radikali potiču opsjednutost i strah među ljudima. Ljudi se počinju zaključavati, nastaje atmosfera zlokobnosti. Zanimljivo je da Boss sam naručuje i organizira akcije pisanja grafita kako bi njegova tvrtka potom zarađivala na njihovom čišćenju, a istovremeno širi paniku i zbunjuje građane.
Osjeća li se on unutar te ekstremističke ćelije uzvišenije ili ih smatra samo potrošnim materijalom za taj svoj ‘Dan X’?
Apsolutno se osjeća uzvišenije. On ostale drži na distanci, zapovijeda im sa strane. Neki od njih jesu sposobni, ali su daleko od onoga kako on zamišlja ideale. Tužno je vidjeti kako ta njegova samoća i odvojenost stvaraju patološku potrebu da koristi ljude za vlastite opasne ciljeve. On se osjeća kao da im nudi pomoć i rješenje, a zapravo se postavlja pitanje gdje nastaje taj preokret u glavi – trenutak u kojem klikne nešto zbog čega preskočiš granicu i kreneš krivim putem.
On je u jednom trenutku lokalni kriminalac, a već u drugom postaje “junak grada”. Međutim, on ima svijest o tome tko je zapravo.
Da, on to zna. Frustrira ga što je do jučer viđen kao teški zločinac i kriminalac kojeg svi mrze, a čim napravi jedno “dobro djelo”, svi bi mu se klanjali. Postoji ta patološka opsjednutost vlastitom pozicijom u društvu i time koliko je ona potvrđena. U podlozi svega je potpuni manjak, duboka unutarnja praznina i osjećaj da ti pripada više nego što imaš.
Idealist po opredjeljenju
Nazvao bih to “tragičnom emocionalnom sljepoćom”. U tom smislu on ima nešto arhetipsko, klasično – on je na kraju tragičan lik, zar ne?
Pa da, mislim da jest. Kao glumac uvijek nastojiš braniti svojeg lika, ušuljati se u njegovu kožu i razumjeti unutarnju logiku koja ga pogoni, ma koliko ona bila destruktivna.
Boss je zapravo simptom suvremenog radikalizma. To je ekipa koja danas koristi resurse Europske unije, umiveni jezik civilnog društva i volontiranja. Više ne nose uniforme, nego čiste grafite, osnivaju orkestre, pozivaju se na baštinu. Kako ih prepoznati i zaštititi se? Kako na taj “fenomen”gledate kao građanin?
To je dugotrajan i kontinuiran posao. Nervira me kad se o tome priča fatalistički, u stilu “to se uvijek vraća u valovima”. Ne smijemo samo pristajati na argument da je to “prosto tako”. Moramo pronaći mehanizme – i na razini države i unutar društva – kako reagirati, voditi raspravu i adresirati te pojave. Desne, fašističke ideje uvijek lakše prolaze u trenucima kada ljudi nemaju dovoljno novca, kada vide probleme oko sebe i osjećaju nesigurnost. Tada se brzo uhvate za obećanja o nižim porezima ili novom parkiralištu, ne shvaćajući da istovremeno gube temeljne liberalne slobode i ljudska prava. Po opredjeljenju sam idealist, rođen 1970-ih u zemlji koja je promovirala ideale bratstva, jedinstva, jednakih prava za sve spolove i dostupnosti obrazovanja svima. Vjerujem da se za te vrijednosti moramo aktivno boriti.
Postoji li za vas kao glumca nešto što je u izvedbi etički ili umjetnički neobranjivo? Postoji li granica preko koje se ne ide?
Čar umjetnosti jest u tome da raskrinka pojave. Ako je riječ o čisto politički angažiranoj promidžbi opcije koju privatno ne podržavam, vjerojatno bih odbio. Ali pokazati anomalije društva do samoga kraja- to jest pravi smisao našeg glumačkog rada. Kada bih odbijao igrati likove samo zato što se osobno ne slažem s njihovim stavovima, bio bih iznimno limitiran kao glumac. Kazalište stvara moguće svjetove koji, iako nisu doslovno didaktični, pružaju publici priliku da sama prepozna smjernice i opasnosti.
Što danas za vas znači “biti prisutan na sceni”? To je često pitanje, ali osjećam da rijetko tko ponudi zaista dubok odgovor.
Za mene to znači ne zatvoriti se u vlastitu čahuru ili energiju, nego konstantno istraživati. Iako energetski krug mora biti zatvoren u smislu strukture, tvoja osjetila moraju ostati potpuno otvorena za sve što se događa u tom trenutku na sceni. Stojiš ondje sa svojom izgrađenom formom, ali si spreman odazvati se na podražaj s druge strane, uključiti nepredviđene trenutke i živjeti u toj sekundi. To ne vrijedi samo za izvedbe i probe, nego i za sam život.
Doista nešto doživjeti
U tekstu i izvedbi ima dosta tišina i pauza. Što se događa u glumačkom umu i tijelu u tim sekundama tišine između nasilja i banalnog dijaloga? Znam da nije jednostavan i isti odgovor za sve…
Predstava ima svoj ritam. Lako je prepustiti se samom dijalogu jer vas on gura naprijed, ali ako nema izgrađene unutarnje akcije i odnosa među likovima, tekst ostaje prazan. U tim tišinama glumac gradi svoju unutarnju emotivnu mapu. Tišine, stanke i pokret daju dubinu i sadržaj; moraš doista nešto doživjeti i vidjeti na sceni da bi mogao autentično reagirati.
Koliko vam je izazovno igrati na hrvatskom jeziku? Postoji li dojam da je teže igrati na srodnim jezicima poput slovenskog i hrvatskog nego na nekom potpuno stranom?
Nije jednostavno, ali je ogroman i predivan izazov. Srodni jezici te mogu zavarati. Rad na stranom jeziku zahtijeva posebnu vrstu koncentracije i prisiljava te da se s jednakom pažnjom odnosiš i prema vlastitom materinskom jeziku. Radiš s “tuđim tijelom” jezika koje moraš prožvakati i usvojiti dok ne postane dio tvojih misli i emocija. Imao sam sreću raditi s izvrsnom lektoricom i fonetičarkom Anitom Runjić-Stoilovom, koja me vodila kroz sve akcenatske i izgovorne nijanse. Kroz taj proces učiš mnogo i o vlastitim govornim manama i instrumentu.
Estetika i fizikalnost tvog lika u predstavi podsjećaju na specifične vizualne kodove suvremene “toksične muškosti”. Kako se privatno i glumački odnosite prema tom pojmu?
Sintagma ‘toksična muškost’ danas je iznimno prisutna u medijima. Kao glumac, imam priliku baviti se tom temom na sceni – dekonstruirati je, pokazati njezine opasnosti ili progovoriti protiv nje. Privatno smatram da svi ti kruti tradicionalni stereotipi ograničavaju i ubijaju ljudsku individualnost. Put prema boljem i zdravijem društvu sigurno leži u odbacivanju nametnutih patrijarhalnih kalupa i prihvaćanju slobode svakog pojedinca.
Fotografije: CB Mile Modić, color Mario Buličić
