Svi ti silni novinski naslovi koji danas pokušavaju ukrotiti Gorana Bareta u sintagme poput “ikone”, “rock legende” ili “posljednjeg autentičnog pjevača” zapravo ponovno maše poantu. Bare nije bio ikona – ikone su od drveta i zlata, statične, nepomične i sigurne za promatranje s distance. Bare je bio živi, pulsirajući nerv; čovjek koji je u svakom javnom istupu i svakom otpjevanom stihu demonstrirao koliko je skupo, mučno i gotovo nemoguće ostati do kraja nepogrešivo svoj.
U ovom našem društvu koje je opsjednuto kontrolom, funkcionalnošću i sterilnošću, Bare je bio naš kolektivni ventil. Voljeli smo njegovu destruktivnost jer je bila iskrena, a plašili smo je se jer nas je podsjećala na sve ono što u vlastitim životima pažljivo gurnemo pod tepih. On je bio onaj koji naglas izgovara političke besmislice, koji pjeva o krivnji i ovisnosti bez imalo patetike ili potrebe za ispričanjem, i koji na pozornicu iznosi svoje tijelo kao jedini preostali dokaz da je još uvijek među živima. Nerijetko…
Goran Bare nije za ugodne večeri
Kad slušate Nuspojave ili Teške boje, ne slušate poziv na ples niti je background glazba za ugodne večeri. To je Blues s velikim B – onaj nemilosrdni, koji vas prisiljava da pogledate u vlastite neizlječene rane. Njegovi Plaćenici i kasniji radovi s Majkama bili su pokušaji da se kroz katarzu i zvuk izgradi kakav-takav most prema opstanku.
Njegov odlazak zato ostavlja grozničavu prazninu. Ne samo zato što gubimo vrhunskog kantautora čije su pjesme odavno ušle u tkivo ove kulture, nego zato što s njim odlazi i poslijednja iluzija da rock ‘n’ roll može biti sklonište od stvarnosti. Bare nikada nije nudio sklonište; nudio je samo ogledalo. I u tom ogledalu, koliko god bilo napuklo i tamno, vidjelo se nešto što je nalikovalo istini. Bare nije bio tek karizmatični izvođač s bljeskom divljine u očima; bio je ponajprije izniman, duboko tragičan i često podcijenjen pjesnik čiji su stihovi ponirali u mrak s kojim se većina domaćih autora nikada nije usudila suočiti.
Baretova lirika nije trpjela dekoraciju. Dok je regionalna rock scena devedesetih i dvijetisućitih često bila razapeta između političke angažiranosti, eskapizma i radijskog pop-rocka, Baretovi tekstovi ostali su čvrsto ukorijenjeni u tlu – onom teškom, vinkovačkom, natopljenom blatom, znojem i porazom.
Poezija s ruba i krivnja
U pjesmama s albuma Razum i bezumlje i Razdor, poput “A ti još plačeš” ili “Mene ne zanima“, Bare piše iz pozicije čovjeka koji je odavno odustao od društvenih ugovora i lažnih obzira. Njegovi stihovi nisu deklaracija bunta radi samog bunta; oni su gotovo pa izvještaji o preživljavanju. Krivnja u njegovim tekstovima nije apstraktni filozofski pojam, već fizički teret. Kada pjeva o greškama, porazima i padovima, u tome nema ni trunke samosažaljenja. Postoji samo suha, gotovo dokumentarna istina: ja sam taj koji krvari i to je cijena koju plaćam.
Sakralno i profano: Potraga za iskupljenjem
Unatoč stalnom boravku u vlastitom paklu, Baretovo pjesništvo duboko je prožeto motivima vjere, iskupljenja i traženja milosti. No, njegov Bog nije crkveni institucijski bog, već bog lutalica, bog koji se nalazi u prašini, na cesti i u napuštenim sobama. U pjesmama “Put ka sreći” ili “Teške boje“, Bare rabi gotovo biblijsku metaforiku – svjetlost, tamu, grijeh i rijeku prelazaka – kako bi opisao unutrašnju borbu s vlastitim demonima. Ljubav u njegovim stihovima nije jeftina romansa; ona je jedino moguće sklonište, jedini preostali sakrament u svijetu koji se raspada.
Kraut-rock i egzistencijalni mrak Nuspojava
Kasnija faza njegova stvaralaštva, okrunjena albumom Nuspojave, donijela je zaokret prema još mračnijoj, gušćoj i zrelijoj lirici. Pjesma “Ljubav krvari” ili “Rođen za suze” demonstriraju autora koji je apsorbirao utjecaje Davida Bowieja i Iggyja Popa te ih pretvorio u hipnotičke, egzistencijalne monologe. Stihovi postaju kraći, ponavljajući, nalik mantrama kojima se pokušava prizvati mir ili objasniti vlastita nemogućnost da se uklopi u normirani svijet.
Bare je kroz svoje tekstove uspio učiniti nešto nevjerojatno rijetko: pretvorio je vlastite rane u opće mjesto naše kolektivne emotivne geografije. Emotivne kulture…
Fotografije: Filip Kovačević
Pogledajte i:
