Publika voli mrziti Gwyneth, s druge strane – ta ista publika ju je na mnoge načine i omogućila. Postoji nešto uznemirujuće, a istovremeno hipnotički privlačno u načinu na koji Gwyneth Paltrow nastanjuje prostor. Kada je ući u prostoriju postalo koreografirani čin izbjegavanja ikakve pogreška, pa onda to sve nekako ispadne – čudno? Gledati nju znači promatrati arhitekturu suvremene čežnje, kako su mnogi do sada opisali Gwyneth kao fenomen – onu koja je očišćena od viška, očišćena od toksina, očišćena, naposljetku, od samog ljudskog nemira koji obično nazivamo životom.
Ona, kao što znamo, nije samo glumica, niti je samo poduzetnica. Paltrow je, u najdubljem smislu, simptom. Ona je utjelovljenje kasnog kapitalizma koji je odjednom odlučio odjenuti svileni kaftan od kašmira, popiti hladno prešani sok od celera i prodati nam vlastitu anksioznost prepakiranu u holistički mir.
Ipak, smjestiti je isključivo u ladicu opsjenarske wellness industrije značilo bi promašiti čitavu dramu njezina podrijetla i njezine transformacije. Gwyneth je rođena u samom srcu holivudske aristokracije – kći je glumice Blythe Danner i redatelja Brucea Paltrowa, unuka rabina i njujorška učenica elitnih privatnih škola. Njezina ranija pojava na filmskom platnu devedesetih godina nije bila samo dolazak nove zvijezde; bila je to manifestacija čiste, gotovo aristokratske plavetne bjeline. Sjetimo se filma Sedam (Seven, 1995.) Davida Finchera. U tom mračnom, kišom natopljenom korpusu urbane truleži, njezino lice – lice Tracy Mills – djeluje kao jedina čista, neiskvarena površina. Njezina glava u kutiji na kraju filma nije samo preokret u priči; bio je to simbolički obred žrtvovanja idealizirane nevinosti devedesetih na oltaru fin-de-siècle nihilizma.
Strasti i nagrađene patnje
Kada je 1998. godine preuzela nagradu Oscar za ulogu Viole de Lesseps u Zaljubljenom Shakespeareu (Shakespeare in Love), odjevena u danas legendarnu ružičastu haljinu Ralpha Laurena, reakcija javnosti bila je složena mješavina divljenja i dubokog animoziteta. Ta ružičasta svila, natopljena suzama mlade žene koja je dosegla vrhunac filmske hijerarhije, postala je prijelomna točka. Javnost joj nije oprostila suze. Zašto? Zato što su te suze razotkrile ranjivost koja se nije uklapala u njezin perfekcionizam. Bile su to suze koje su djelovale ili previše iskreno ili nedovoljno kontrolirano za ženu čija je sama pojava zahtijevala apsolutnu disciplinu. Tako su je barem zamišljali…
Njezine uloge iz tog zlatnog razdoblja – od Austenine Emme, preko frigidne, ledom okovane elegancije Marge Sherwood u Talentiranom gospodinu Ripleyju (The Talented Mr. Ripley, 1999.), pa sve do kultne Margot Tenenbaum u režiji Wesa Andersona (2001.) – pokazuju nevjerojatnu glumačku inteligenciju. Margot Tenenbaum, sa svojom Fendi bundom, torbom Hermès Birkin, otkinutim prstom i drvenom nogom, ostaje možda najtočniji autoportret same Gwyneth: usvojena kći genijalnosti, žena koja melankoliju nosi kao najskuplji modni dodatak, zarobljena u estetski savršenom zatvoru vlastitih i tuđih očekivanja.
Gwyneth Paltrow u svojoj suštini ne prodaje nam samo proizvode; ona nam prodaje moćnu iluziju – mogućnost da izbrišemo vlastitu smrtnost kroz sustavnu, opet valja reći – discipliniranu estetizaciju svakodnevice. U filmskom pogledu, Paltrow je uvijek najdublje djelovala kada je igrala žene na rubu pucanja koje očajnički pokušavaju održati formu – žene koje se raspadaju sa stilom. Njezina uloga u Sylviji (2003.), gdje utjelovljuje ukletu pjesnikinju Sylviju Plath, ili u Dokazu (Proof, 2005.), razotkriva tu pukotinu “u mramoru”.
Ali Hollywood, sa svojom nemilosrdnom logikom starenja i klasificiranja ženskih tijela, ubrzo je postao preuzak za njezin kapacitet kontroliranja narativa. Pitanje koje si je Paltrow postavila početkom dvijetisućitih nije bilo kako opstati u filmu, već kako ovladati samim mehanizmom projekcije.
Odvajanje sa sviješću
A onda se dogodio obrat koji je redefinirao pojam moderne slavne osobe. Kada je 2008. godine iz svoje kuhinje počela slati jednostavan bilten s preporukama za život, hranu i duhovnost pod imenom Goop, kritičari su to dočekali s podsmijehom. Nisu razumjeli da Paltrow ne pokreće običan hobi; ona je postavljala temelje za novu religiju 21. stoljeća – religiju samoupravljanja tijelom. Kako sama objašnjava porijeklo imena svog brenda, netko joj je jednom rekao da sve uspješne internetske tvrtke u nazivu imaju duplo slovo “O”, no ključni razlog bio je osobni: “To je nadimak, baš kao što je moje ime G.P. Mislila sam da bi naziv trebao biti riječ koja ne znači ništa, a može značiti baš sve”.
Termin “svjesno odvajanje” (conscious uncoupling), kojim je 2014. godine objavila razvod od glazbenika Chrisa Martina, postao je predmet globalne satire, ali je ujedno pokazao njezinu apsolutnu moć nad jezikom. Ona je čak i poraz braka, tu najklasičniju ljudsku dramu, uspjela rebrendirati u čin više duhovne prosvijetljenosti i emocionalne higijene. Goop je postao imperij vrijedan stotine milijuna dolara upravo zato što izravno komunicira s anksioznošću suvremene žene. U svijetu koji se raspada pod pritiskom ekoloških, političkih i ekonomskih kriza, Gwyneth nudi mikro-utočište: parne kupke za vaginu, jaja od žada, svijeće provokativnih naziva, detoksikacijske dijete i estetsku čistoću Montecita. Znanstvena zajednica optužuje je za promoviranje pseudoznanosti, no kritika promašuje bit. Goop ne funkcionira na razini medicinske znanosti – funkcionira na razini mita i magijskog mišljenja. Radi se o sakralizaciji potrošnje.
Paltrow je tako u potpunosti ukinula granicu između privatnog i javnog. Njezin je život postao izložbeni prostor u kojem su čak i sudske parnice, poput one slavne skijaške nesreće u Utahu, pretvorene u vrhunski teatar “tihe raskoši” (quiet luxury). Promatrajmo na trenutak to suđenje iz 2023. godine. Optužena za sudar na skijalištu, Paltrow se pojavila u sudnici odjevena u tonove bež, maslinaste i bijele boje, s bilježnicom Smythson u ruci. Njezina šaputava šetnja kroz svjedočenje i čuvena rečenica upućena tužitelju pri odlasku – “I wish you well” (Želim vam dobro) – bila je čista, nemilosrdna demonstracija klase i stila. Bilo je to izvođenje moći koje je u potpunosti zasjenilo samu pravnu suštinu spora. Taj je trenutak potvrdio ono što smo već naslućivali: Gwyneth ne mora glumiti na filmu jer je od vlastitog postojanja stvorila permanentni performans.
Povratak umjetnosti i prihvaćanje praznog gnijezda
Ipak, u najnovijem poglavlju njezina života – sad kada se nakon više od desetljeća stanke vratila ozbiljnom filmu u ostvarenju Marty Supreme redatelja Josha Safdieja, glumeći uz Timothéeja Chalameta – vidimo pukotinu u toj savršeno poliranoj strukturi. Sam Safdie točno prepoznaje tu njezinu rijetku auru kad kaže: “Ona je filmska zvijezda u kozmičkom smislu. Posjeduje gravitacijsku privlačnost koju samo kamera može zabilježiti. Smatram da je njezina odsutnost iz glume ‘posudila’ novu ranjivost njezinim sposobnostima“. U dobi od 53 godine, dok govori o perimenopauzi, tjeskobi i tuzi zbog toga što su joj djeca, Apple i Moses, otišli na sveučilišta, Paltrow dopušta da se nasluti jedna dublja, gotovo “opora” zrelost. Iskreno se osvrće na taj emotivni prijelaz riječima: “Postoji ta čudna, duboka tuga koja dolazi s puštanjem, opraštanjem i preispitivanjem vlastite svrhe. Tko sam ja sada?“
Njezin ulazak u film u kojem igra ženu u kompliciranom, erotiziranom i transakcijskom odnosu s mlađim muškarcem nije samo estetski izbor; čini se da je to povratak tijelu koje više ne traži odobrenje za svoju savršenost, već zahtijeva pravo na vlastitu žudnju i starenje. Kada Gwyneth danas u svom domu u Montecitu pije kavu s punomasnim vrhnjem, razmišlja o reorganizaciji svog poslovnog carstva ili komentira političke i zdravstvene pokrete koji potresaju Ameriku, ona to čini s pozicije žene koja je preživjela sve valove mržnje i obožavanja. Ona je bila prva koja je hakirala put kojim danas koračaju legije celeb-influencerica, no nitko tome nije pridodao takvu razinu hladne, intelektualne, gotovo okrutne elegancije. Političke (ne)stavove nema smisla komentirati.
Fotografije: Profimedia
