Od Sarajeva i Osla do Pariza, Londona i Lisabona, njezin život oduvijek je bio ispunjen putovanjima, novim poznanstvima i zanimljivim pričama. Hana Beširević fotografkinja je i kreativka koja iza sebe ima gotovo dvadeset godina međunarodne karijere i impresivan portfolio u kojem se nalaze suradnje s modnim kućama poput Chanela, Diora, Chloé, Christiana Louboutina i Louis Vuittona. Pred njezinim objektivom našle su se i neke od najpoznatijih žena svijeta, među kojima su Keira Knightley, Kate Winslet i Penélope Cruz. U fotografiju se zaljubila još kao djevojčica, a kada se s 18 godina preselila u Pariz i dobila svoj prvi pravi fotoaparat, započela je profesionalni put koji će je odvesti na gotovo sve strane svijeta.
No nakon godina provedenih na modnim setovima, u svjetskim metropolama i na lokacijama koje većina nas poznaje samo s fotografija, danas je ponovno u Zagrebu. Ovdje sa svojom kćeri Naijom gradi novo poglavlje života i ponovno otkriva što za nju znači osjećaj doma. Iako bi se o njezinoj karijeri mogao snimiti poprilično zanimljiv film, ono što me tijekom našeg razgovora posebno zainteresiralo jest njezin pogled na svijet. Hana Beširević s jednakim oduševljenjem govori o suradnji s najvećim modnim imenima i sasvim slučajnim susretima s nepoznatim ljudima, a upravo su je znatiželja i ljubav prema pričama drugih vodile kroz cijelu karijeru.
Za ELLE smo razgovarale o životu iza kulisa modne industrije, holivudskim zvijezdama koje su je iznenadile, snimanjima koja nikada neće zaboraviti, majčinstvu i povratku u Zagreb. A usput smo otkrile i zašto ponekad najveća avantura nije otići na drugi kraj svijeta, nego ponovno pronaći svoje mjesto u njemu.
Hana Beširević između svjetskih metropola i vlastitog identiteta
Krenimo od najjednostavnijeg, a možda i najtežeg pitanja – tko je Hana Beširević danas?
Baš je zanimljivo da me to pitate. Nedavno sam sjedila u parku s prijateljicom Darijom i razgovarale smo o projektu na kojem radi. Pokušavale smo smisliti kako pitati žene tko su one zapravo, iza slike koju drugi imaju o njima. Došle smo do dva pitanja: Što ljudi znaju o tebi? I što bi voljela da znaju? Shvatila sam da ljudi o meni uglavnom znaju čime se bavim i možda misle da sam jaka žena. Ali voljela bih da znaju koliko sam znatiželjna i otvorena. Volim sjesti s nekim, razgovarati o idejama, učiti jedni od drugih i zajedno tražiti kreativna rješenja. Nije mi važno radi li se o velikoj produkciji ili malom osobnom projektu. Mislim da ljudi zbog mog iskustva ponekad misle da mi nije lako prići ili da nisam zainteresirana za suradnju. A zapravo je baš suprotno. Pa tko sam ja danas? Još uvijek to otkrivam. Ali znam da je znatiželja velik dio mene. I nakon gotovo 20 godina rada, još uvijek se osjećam kao učenica.
Pariz, Oslo, Lisabon.., a sada ponovno Zagreb. Koji vas je grad najviše promijenio, a u kojem ste se najviše osjećali kao svoji?
Ako me pitate gdje sam se najviše osjećala slobodno biti ono što jesam, to je puno teže pitanje. Rođena sam u Sarajevu, a s šest godina otišla sam s Balkana kao izbjeglica. Vrlo rano sam naučila da ponekad nije sigurno pokazati tko si. Mislim da sam taj osjećaj nosila sa sobom puno duže nego što sam bila svjesna. Tek sam u Meksiku počela prepoznavati taj strah. A sada sam se, na neki način, vratila na početak. Povratak u Zagreb za mene je posebno iskustvo. Ne zato što je odjednom sve postalo lakše, nego zato što ovdje učim kako sama sebi stvoriti osjećaj sigurnosti. Majčinstvo je važan dio toga. Učim vjerovati svojim odlukama, osloniti se na sebe i graditi život koji odgovara onome što stvarno jesam, a ne onome što mislim da bih trebala biti. Zato mi Zagreb toliko znači. Vratila sam se tamo odakle je sve počelo. Ali žena koja se vratila nije isto dijete koje je otišlo. I možda prvi put učim kako biti svoja, bez straha.
Vaš život zvuči kao da ste dosta vremena provodili s koferom napola spakiranim. Jeste li oduvijek bili osoba kojoj je lako otići negdje potpuno novo?
Mislim da mi je to postalo lakše kroz iskustvo. Nije mi to uvijek bilo prirodno. Kad se kao dijete moraš preseliti i ostaviti poznati život iza sebe, rano naučiš da možeš početi ispočetka na novom mjestu i opet izgraditi život. A kad to napraviš više puta, počneš vjerovati da možeš opet. Ali postoji i druga strana. Kad se toliko puta seliš, mogućnost da odeš i počneš ispočetka postane velik dio tvog identiteta. I onda se pitaš: jesam li samo postala jako dobra u tome ili je to sada dio onoga što jesam?
Postoji li grad u koji biste se sutra preselili bez previše razmišljanja?
Ako zamislimo svijet bez obaveza, novčanih briga i svih praktičnih stvari, možda Kairo! Oduvijek sam željela naučiti arapski. Mogu se zamisliti kako pakiram kofer i odlazim na neko vrijeme živjeti u Egipat. To je jedna moja mala maštarija. Još uvijek postoji toliko toga na svijetu što želim otkriti.
Od prvog fotoaparata do Chanela i Diora
S 19 godina već ste radili s Alexandreom de Betakom, a kasnije za Chanel i Dior. Jeste li tada uopće bili svjesni koliko je neobično tako mladi ući u taj svijet?
Mislim da u ranim dvadesetima nemaš baš takvu perspektivu. Barem je ja nisam imala. Oko tebe su i drugi mladi ljudi koji rade u toj industriji i ne razmišljaš puno o tome koliko je sve to neobično. Kai von Ahfeld me prvo zaposlio kao montažerku. Njegova tvrtka Uberraum puno je radila s Alexandreom de Betakom. Jedan od mojih prvih zadataka bio je pregledati veliku arhivu Alexandreovih modnih filmova, među njima i stare revije Johna Galliana i drugih modnih kuća. Filmovi su trajali po deset ili petnaest minuta, a ja sam ih skraćivala tako da se vidi najvažnije iz scenografije.
Kroz tu arhivu upoznala sam sve što je Alexandre radio godinama prije nego što sam ja ušla u taj svijet. Taj posao povezao je prošlost i sadašnjost. Nakon arhivskih filmova, naš tim počeo je snimati nove projekte, posebno scenografiju: kako se gradi i kako sve na kraju izgleda. Polako sam iz montaže prešla na snimanje. Učila sam raditi s kamerama i malim produkcijskim ekipama. Putovali smo po svijetu i snimali kako nastaju njegove revije i izložbe. Kasnije sam počela dolaziti i na kreativne sastanke s Alexandreom.
Tamo nam je objašnjavao svoje ideje, što ga inspirira i odakle dolaze njegove zamisli. Tada sam počela bolje razumjeti njegov način gledanja. Posebno me zanimala njegova mašta, koliko poznaje film i kako spaja ideje iz filma, umjetnosti i drugih područja. Uvijek me fasciniralo koliko kratko te scenografije traju. Nešto se gradi tjednima, postoji za jednu modnu reviju i onda nestane. Naši filmovi omogućili su da se taj rad sačuva i nakon revije.
Kad danas gledam unatrag, to je bilo posebno razdoblje mog života. Putovala sam, upoznavala ljude koji su utjecali na moj način razmišljanja i gledala kako veliki projekti nastaju od samog početka. Zato nisam toliko razmišljala o tome koliko je neobično da sam tako mlada tamo. Više sam bila svjesna koliko sam sretna što mogu učiti od ljudi čijem sam se radu divila.
Kako zapravo izgleda život iza kulisa Chanela? Je li jednako glamurozan kao što ga zamišljamo ili je stvarnost kaotičnija?
Kad se sjetim svojih snimanja za Chanel, ne sjetim se kaosa. Baš suprotno. Jedan od prvih projekata bio je u Londonu. Fotografirala sam Keiru Knightley dok se snimao video o šminkanju. Producentica je bila Laura Holmes, s kojom sam radila na više projekata u Londonu. Laura je bila jako organizirana i puno sam naučila samo gledajući kako vodi snimanja. Video je režirala mlada redateljica, a Keiru je šminkala Lucia Pica. Sjećam se koliko su svi bili ljubazni i koliko su podržavali mladu redateljicu. Mogu zamisliti koliko je teško režirati Keiru Knightley na snimanju za Chanel kad si na početku karijere. Ali atmosfera je bila topla i ugodna.
Ja sam fotografirala Keiru između snimanja. U jednom trenutku bila sam malo nervozna i rekla joj da okrene glavu ulijevo. Onda sam rekla: ‘A sad na drugu lijevu stranu.’ Počela se smijati i rekla: ‘Ali imam samo jednu lijevu stranu!’ Poslije smo se stalno šalile na taj račun. Kasnije sam radila na još jednom, puno većem Chanelovu projektu u Parizu. Zatim sam išla na filmski festival u Veneciji, gdje sam snimala intervjue povodom prikazivanja obnovljenog filma Prošle godine u Marienbadu Alaina Resnaisa. Za taj je film Gabrielle Chanel radila kostime. Sjećam se da sam intervjuirala Tildu Swinton i još neke glumce.
Ono što mi je bilo posebno zanimljivo kod Chanela jesu odnosi koje grade s ljudima. Keira Knightley, na primjer, povezana je s Chanelom gotovo 20 godina. Lucia Pica, koja je radila šminku na našem snimanju, šest je godina bila glavna kreativna osoba za Chanelovu šminku. Mislim da se ti dugogodišnji odnosi osjećaju na setu. Ljudi se poznaju, razumiju i vidi se da vole biti tamo. Možda me to najviše iznenadilo. Zamišljaš da su tako velike modne produkcije glamurozne i kaotične, a moje iskustvo bilo je gotovo suprotno. Sve je bilo lijepo organizirano, a ljudi opušteni i ljubazni.
Žene koje se ne boje biti svoje
Fotografirali ste Lady Gagu, Keiru Knightley, Kate Winslet i Penélope Cruz. Tko vas je od ljudi koje ste upoznali najviše iznenadio uživo i zašto?
Mislim da je to Kate Winslet. Radila sam s njom na Lancôme kampanji u Londonu. Glavnu kampanju fotografirali su Mert i Marcus, a ja sam snimala dodatne fotografije za digitalne kanale i proizvode. Bila je to velika produkcija s više glumica, među njima Penélope Cruz, Lupita Nyong’o, Lily Collins i Kate Winslet. Kod Kate me najviše iznenadilo koliko je puna života. Došla je na set s toliko energije. Bila je smiješna, otvorena, spontana i potpuno prisutna. Smijala se, šalila i, ako joj se nešto nije sviđalo, to je i rekla.
Sjećam se da ju je na kraju snimanja netko iz kreativnog tima zamolio da ponovi poznatu pozu iz Titanica, s raširenim rukama. Pomislila sam: ‘Bože, ja se nikad ne bih usudila to pitati Kate Winslet!’ A ona se samo nasmijala i pristala. Bila je tako prirodna, bez imalo glume. Najviše me iznenadilo koliko se činilo da joj je ugodno biti baš ono što jest. Ja sam odrasla sa strahom da sam možda previše. Preglasna, previše direktna, previše emotivna, previše vidljiva.
A onda upoznaš ženu koja, barem taj dan, kao da se uopće ne brine o tome. Vidjela sam ženu koja se činila slobodnom biti svoja. I to me stvarno inspiriralo.
Snimanja koja se ne zaboravljaju
Koje vam je snimanje posebno ostalo u sjećanju zbog svega što se događalo iza fotografije koju smo na kraju vidjeli?
Odmah se sjetim snimanja kampanje Davidoff Cool Water na Tahitiju, na Teahupo’ou. Angažirala me pariška produkcijska kuća Psycho Productions, s kojom sam prije radila na jednom Chanelovu projektu. Kampanju je režirao Jacob Sutton, a u njoj su bili Scott Eastwood i australska manekenka Elyse Knowles. Moj posao bio je snimati dodatne fotografije za digitalne kanale i ono što se događa iza kamere.
Na snimanju su bili i profesionalni surferi na velikim valovima, među njima Mark Healey, koji je bio dubler. Moram odmah reći da ja o surfanju ne znam baš ništa. Znam plivati, ali tu otprilike završava moj odnos s morem. Snimali smo na Teahupo’ou, jednom od najjačih valova na svijetu. Tamo nastaju ogromni, debeli valovi koji se pri velikom nevremenu mogu podići više od šest metara. Posebno je nevjerojatno koliko se vode podigne gotovo ravno uvis, pa se onda prelomi.
Naravno, ja tada ništa od toga nisam znala. Da bih fotografirala surfere, stavili su me na poseban brod za fotografe. Bila sam vezana za konstrukciju iznad vode, s fotoaparatom i velikim objektivom. Sjećam se da sam gledala kroz aparat kad se odjednom ispred mene počeo dizati ogroman zid vode. Izgledalo je kao da iz mora raste zgrada. Nikad nisam vidjela ništa slično. I stvarno sam pomislila: ‘Gotovo je. Neću se izvući.’
A svi oko mene bili su potpuno mirni. Ekipa je znala što radi, brod je bio na pravom mjestu, a surferi su bili u svom elementu. Ja sam bila jedina koja nije imala pojma što se događa! Tako sam pokušavala fotografirati, a u sebi sam bila uvjerena da se neću vratiti kući. I zato se danas smijem kad gledam te fotografije. Kad netko vidi gotovu fotografiju, vidi samo surfera na tom prekrasnom valu na Tahitiju. A iza te fotografije je fotografkinja koja je bila uvjerena da joj je to zadnji dan.
Znatiželja koja ne nestaje
Nakon toliko godina u modnoj industriji, što vas na snimanjima još uvijek iskreno uzbuđuje, a čega ste se već pomalo zasitili?
Ono što me i danas najviše veseli u toj industriji jesu ljudi i njihove priče. Kroz taj posao upoznaš toliko različitih ljudi i njihovih svjetova. Ponekad upoznaš nekoga tko misli da je njegov život sasvim običan, a ti sjediš i ne možeš vjerovati koliko je zanimljivo sve što ti priča. Ta znatiželja kod mene nije nestala. Ne mora to biti velika modna produkcija. Nedavno sam fotografirala jedan arhitektonski projekt na hrvatskom otoku i potpuno su me zaokupile priče ljudi koje sam upoznala u maloj luci.
Takvi susreti ostanu sa mnom dugo nakon snimanja. Mislim da je to ono što najviše volim u svom poslu. Kamera mi daje razlog da uđem u tuđe svjetove, slušam njihove priče i otkrijem stvari koje možda inače nikad ne bih upoznala. A zanimljivo je da me ponekad umara baš druga strana iste stvari. Kad si dugo okružen posebnim ljudima, mjestima i prilikama, postoji opasnost da se na sve to navikneš. Stvari koje su te nekad zanimale počnu izgledati sasvim obično. To mi je malo tužno. Mislim da, kad prestaneš biti znatiželjan prema ljudima i svijetu, izgubiš nešto važno od onoga zbog čega si uopće počeo stvarati.
Da možete ponovno proživjeti jedan dan iz svoje karijere (jedan set, jedno putovanje ili jedan backstage), koji biste odabrali?
Zanimljivo, ne bih izabrala neku modnu reviju ili snimanje. Izabrala bih jedno jutro u Cape Townu. Bilo je to u siječnju 2017. Putovala sam u Južnu Afriku na snimanje. Stigla sam jako rano, prije ostatka ekipe, i prvi put bila u Cape Townu. Bili smo u hotelu Radisson Blu Waterfront, uz more. Sjećam se izlaska sunca. Nebo i more bili su ružičasti, oko grada su bile planine, a posvuda su bili dupini. Ne pretjerujem, mislim da ih je bilo tridesetak ispred hotela.
Imala sam nekoliko sati samo za sebe prije posla, pa sam sjedila na terasi i nisam mogla prestati gledati. A osoblje hotela normalno je radilo svoj posao. Postavljali su stolove, pripremali doručak, kao da se ništa posebno ne događa. Gledala sam ih i mislila: ‘Pa vidite li vi ovo? Tamo je trideset dupina!’ Mislim da mi se kofer čak izgubio na letu, ali nije me bilo briga. Imala sam fotoaparat i to mi je bilo najvažnije. To jutro ostalo je sa mnom. Boje, krajolik, dupini i osjećaj da prvi put otkrivam neko novo mjesto.
Kad danas razmišljam o tome, shvaćam koliko sam sretna što sam zbog tog snimanja doživjela taj trenutak. Kad bih mogla ponovno proživjeti jedan trenutak, izabrala bih tih nekoliko sati. Samo sjediti i gledati izlazak sunca u Cape Townu, bez potrebe da budem bilo gdje drugdje.
Od modnih setova do snimanja u Beninu, što vas danas više privlači: savršeno producirana modna fotografija ili priča koju niste mogli unaprijed isplanirati?
Ja te dvije stvari zapravo vidim kao jako povezane. Za mene je i pažljivo pripremljena modna fotografija priča, baš kao i dokumentarac. U oba slučaja postoji ono što planiraš i ono što se stvarno dogodi. Volim prvo nešto zamisliti, napraviti plan, a onda izaći u svijet i vidjeti što se dogodi kad taj plan dođe u dodir sa stvarnim životom. Na primjer, kad smo se pripremali za intervjue sa ženama u Beninu, puno sam razmišljala kako postaviti pitanja. Htjela sam imati neki red u razgovoru, ali i dovoljno prostora da žena može podijeliti nešto osobno ili osjetljivo.
Razgovarali smo s nekoliko žena i vidjela sam da je način koji sam pripremila posebno dobro funkcionirao s jednom od njih. To mi je jako zanimljivo. Jer možeš se dobro pripremiti, bilo da radiš modnu fotografiju, kampanju ili dokumentarni intervju, ali ne možeš sve kontrolirati. Uvijek postoje stvari koje nisi mogao predvidjeti. Ponekad dobiješ baš ono što si želio, ali ne nužno iz razloga koje si očekivao. Naravno da mi je važan konačni rezultat. Ali shvatila sam da me jednako privlači sve što naučim dok radim. Jer toliko toga naučiš upravo kroz rad.
Svaki grad ostavlja nešto svoje
Koliko su vas sva ta putovanja promijenila privatno? Postoji li nešto što ste ponijeli sa sobom iz svakog grada u kojem ste živjeli, a što je zauvijek ostalo dio vas?
Mislim da me svaki grad u kojem sam živjela promijenio na neki način. Teško mi je odvojiti ono što jesam od mjesta na kojima sam živjela, jer mi je svako nešto dalo. Kao što sam već spomenula rođena sam u Sarajevu i mislim da mi je Sarajevo vrlo rano pokazalo koliko je povijest važna i koliko ljudi mogu biti složeni. Norveška mi je dala prilike. Tamo sam mogla učiti, razvijati svoju znatiželju i kasnije krenuti istraživati svijet. Ali dala mi je i jedan način razmišljanja. U Norveškoj postoji pojam Janteloven, koji između ostalog govori da ne treba misliti da si bolji od drugih. Ta ideja jednakosti ostala je sa mnom.
Pariz je za mene bio velika škola kulture i ljepote. Sjećam se da sam učila francuski i pitala profesoricu zašto neka gramatička pravila imaju iznimke. Rekla mi je da je to ponekad jednostavno zato što nešto ljepše zvuči. To mi je bilo fascinantno. Kultura u kojoj čak i jezik može pratiti ideju ljepote. Pariz mi je bio kao veliki muzej svega što su ljudi stvorili i jako je utjecao na to kako gledam svijet. London me naučio raditi na velikim projektima. Rad s velikim ekipama i ljudima s puno iskustva naučio me kako voditi složene projekte i pretvoriti velike ideje u stvarnost. Imala sam sreću raditi s ljudima koji su utjecali na mene, posebno s Laurom Holmes, od koje sam puno naučila.
Mexico City otvorio mi je novi svijet. Toliko različitih dijelova društva, kultura, ljudi i njihovih priča približilo me igranom filmu i pričama o ljudima. Tamo sam naučila gledati dalje od onoga što se vidi na prvi pogled. Lisabon je bio drugačiji. Postala sam mama i moji prioriteti počeli su se mijenjati. Htjela sam svojoj kćeri dati stabilnost, pa sam morala drugačije razmišljati o poslu koji je uvijek uključivao puno putovanja. Počela sam raditi s nekretninama i otkrila da mogu raditi i nešto drugo, ne samo fotografiju i film. Možda me Lisabon naučio da ponekad neke snove moraš staviti sa strane. Ne zato što si odustala, nego zato što život u tom trenutku traži nešto drugo. A to ne znači da se ti snovi neće vratiti.
I sada Zagreb. Povratak na Balkan za mene je jako zanimljiv. Najviše me iznenadilo koliko sam ovdje otkrila kreativnosti i dobrih ideja. Upoznala sam puno zanimljivih žena koje rade lijepe projekte, a ponekad ni same ne vide koliko su njihove ideje dobre. Volim koliko su ti razgovori otvoreni. Ljudi dijele ideje, sumnje i probleme. Sjednemo zajedno i tražimo mogućnosti. Nakon godina rada u drugim zemljama, to me jako veseli. Ovdje puno toga otkrivam, a nadam se da i ja mogu nešto dati iz svog iskustva.
Majčinstvo i nova pravila spontanosti
Nekad su za putovanje bili dovoljni kamera i kofer, a danas je logistika ipak malo ozbiljnija. Kako uz malo dijete uspijevate zadržati spontanost koju vaš posao i život očito traže?
Još uvijek učim! Biti mama i pronaći način da to spojim s poslom koji je uvijek uključivao putovanja za mene je potpuno novo iskustvo. Više nisam ista žena koja je mogla spakirati kofer, uzeti fotoaparat i bez puno razmišljanja otići na snimanje na drugi kraj svijeta. Sada svaki projekt traži više planiranja, jer imam malo dijete i moram misliti na njezine potrebe i dnevni ritam. Ali otkrivam da to ne znači da se moram odreći spontanosti ili posla koji volim. Samo moram pronaći drugi način.
Nedavno sam, na primjer, išla na hrvatski otok koji sam ranije spomenula, fotografirati arhitektonski projekt. Povela sam kćer sa sobom. Klijentu je to bilo u redu i zajedno smo stvorile lijepe uspomene dok sam ja radila. Vodila sam je i na safari u Africi, gdje je fotografiranje bilo dio iskustva, iako to putovanje nije bilo samo poslovno. Naravno, postoje projekti na koje je ne mogu povesti. Kad sam išla u Benin snimati dokumentarac, imala sam sreću da je moja mama mogla biti s njom.
Ono što mi se posebno sviđa u Zagrebu jest koliko ljudi imaju razumijevanja. Radila sam ovdje s časopisima, kreativnim agencijama i različitim klijentima. Kad me pitaju kada mogu snimati, objasnim da uglavnom mogu dok mi je kći u vrtiću. Ponekad, ako radimo vikendom i ako je moguće, mogu je povesti. Ljudi su stvarno otvoreni za to. Učim da spontanost ne mora nestati kad postaneš roditelj. Samo izgleda drugačije. Možda više ne mogu u svakom trenutku otići raditi bilo gdje u svijetu, ali to me ne sprječava da stvaram i radim tamo gdje jesam. A ponekad i moja kći može poći sa mnom u novu avanturu.
Zagreb kao nova kreativna adresa
Nakon života i rada na različitim kreativnim scenama, kako vam danas izgleda modna scena u Zagrebu? Postoji li nešto što vas je po povratku posebno iznenadilo?
Mislim da me najviše iznenadilo koliko toga ovdje ima za otkriti! Prije nisam poznavala zagrebačku modnu scenu, pa sam došla bez posebnih očekivanja. I stvarno me iznenadilo koliko ovdje ima kreativnosti. Ima puno zanimljivih dizajnera, malih brendova i ljudi koji rade lijepe projekte. Ali mislim da se sve to ne vidi uvijek izvana. Tako da za mene dolazak ovdje znači stalno otkrivati nešto novo. Posebno mi se sviđa koliko su ljudi pristupačni i spontani.
Scena je relativno mala. Odeš na nekoliko događaja, radiš s nekoliko ljudi i polako vidiš kako se svi poznaju i povezani su. Zbog toga je suradnja nekako prirodna. Na primjer, nedavno sam na jednom događaju upoznala dizajnericu Mariju Kulušić i odmah mi se jako svidio njezin rad. Razmijenile smo brojeve, a ubrzo nakon toga organizirala sam jedan editorial u zadnji tren. Nismo imali stilista ni neku veliku produkciju. Samo sam joj se javila i pitala možemo li posuditi nekoliko komada odjeće.
A ona je rekla: ‘Naravno, samo dođite u moj showroom i uzmite što vam treba.’ I to je bilo to! Došli smo, odabrali odjeću, napravili editorial i rezultat je bio jako lijep. To mi je bilo baš osvježavajuće. U nekim većim modnim industrijama u kojima sam radila, za takvu suradnju trebalo bi proći kroz više ljudi, dogovora i odobrenja, posebno ako se ne poznajete. Ovdje sam otkrila da ljudi vole isprobati nešto novo, otvoreni su za nove ideje i lako se prilagođavaju. To me kreativno jako veseli. Mislim da Zagreb ima puno talenta i da bi se dio toga mogao puno više vidjeti i izvan Hrvatske.
Što danas zapravo znači uspjeh?
Danas ste ponovno u Zagrebu i život vam izgleda dosta drugačije nego s 19. Jesu li se promijenile stvari koje smatrate uspjehom, pogotovo otkad ste postali mama?
Mislim da kad postaneš mama, drugačije razmišljaš o vremenu, a možda i o tome da život nije beskonačan. Kad odgajaš malo dijete, jako si svjesna onoga što mu daješ i što će ponijeti sa sobom. Nadaš se da će jednog dana iz toga izrasti nešto lijepo i trajno. Mislim da je to promijenilo moj pogled na uspjeh. Naravno, poslovni uspjesi su mi i dalje važni. Volim stvarati i još uvijek imam ambicije. Ali sve me više zanima što ostaje nakon što je posao gotov.
Možda je to pomaganje nekome tko tek počinje, dijeljenje znanja ili stvaranje projekata koji ljudima daju nešto što mogu koristiti u svom životu. Lijepo mi je znati da nešto što si podijelila s drugom osobom može nastaviti rasti na način koji ne možeš unaprijed znati ni kontrolirati. Mislim da tu vidim vezu između majčinstva i svog kreativnog rada. U oba slučaja daješ nešto od sebe, svoje vrijeme i pažnju, i nadaš se da će to imati vrijednost i nakon tog trenutka.
Zato se moj pogled na uspjeh promijenio. Nije mi važno samo što sam ja napravila, nego i što drugi ljudi mogu ponijeti dalje zahvaljujući nečemu što sam s njima podijelila. Bilo da je to moja kći, netko kome sam pomogla ili netko tko je vidio neki moj projekt. Sve više želim raditi stvari koje će imati vrijednost i kad moj dio posla završi.
I za kraj – Zagreb je trenutno: dom, stanica ili novi početak?
Sve troje, zapravo. Zagreb je dom jer ovdje gradim život sa svojom kćeri, upoznajem ljude, radim i polako osjećam da pripadam. On je i jedna stanica na putu jer sam naučila da se život stalno mijenja i ne moram znati kamo će me dalje odvesti. A i novi je početak jer sam se, na neki način, vratila tamo odakle sam krenula. Opet sam na Balkanu, ali sada sve gledam drugim očima. Naučila sam da dom ne mora biti mjesto na kojem ćeš ostati zauvijek. Ponekad je dom jednostavno mjesto na kojem polako postaješ ono što jesi.
Fotografija: Zoe Maričić
Pogledajte i:
