Postoje profesije koje odaberemo, ali i one uz koje odrastamo. Za dr. Ivonu Žužul stomatologija je bila dio svakodnevice puno prije nego što je postala njezin profesionalni poziv. Odrasla je uz majku stomatologinju, a nakon njezina odlaska u mirovinu preuzela je obiteljsku ordinaciju. No, umjesto da samo nastavi već poznatim putem, odlučila je izgraditi vlastiti: specijalizirati oralnu kirurgiju, razvijati suvremenu praksu i stvoriti tim u kojem se stručnost podrazumijeva, a povjerenje gradi.
Danas je vlasnica ordinacije iDental i specijalistica oralne kirurgije, a njezin posao svakodnevno spaja medicinu, tehnologiju, poduzetništvo i, možda najvažnije, rad s ljudima. Jer iza svakog zahvata nalazi se osoba sa svojim strahovima, nesigurnostima i često vrlo osobnom pričom.
S dr. sc. Ivonom Žužul, dr. med. dent., specijalisticom oralne kirurgije, razgovarali smo o ženama u kirurgiji, nasljeđu koje je pretvorila u vlastiti put, samopouzdanju koje se često krije iza osmijeha, ali i o tome zašto nježnost i snaga nisu suprotnosti.
Odrasli ste uz majku stomatologinju. Kada ste prvi put pomislili: „I ja ovo želim“?
Stomatologija je za mene odmalena bila nešto potpuno prirodno. Nisam je doživljavala samo kao profesiju svoje majke, nego kao dio našeg obiteljskog života. Odrastala sam uz ordinaciju, pacijente, razgovore i svakodnevicu koju sam promatrala izbliza.
Gledala sam majku kako predano radi, kako gradi odnos s pacijentima i koliko je za taj odnos potrebno povjerenja. Mislim da sam upravo tada, iako toga nisam bila svjesna, počela stvarati svoju sliku o tome što znači biti dobar liječnik.
Kada je otišla u mirovinu, preuzela sam njezinu ordinaciju. Ali bilo mi je važno da to ne bude samo nastavak njezine priče. Željela sam uzeti ono najbolje iz tog nasljeđa, ali istovremeno izgraditi nešto svoje. Zato sam odlučila napraviti korak dalje i specijalizirati oralnu kirurgiju.
Dakle, nasljeđe vam je bilo inspiracija, ali ne i ograničenje?
Upravo tako. Mislim da je to možda i najljepši dio obiteljskog nasljeđa – kada ga ne doživljavate kao obavezu, nego kao temelj na kojem možete graditi nešto svoje.
Imala sam veliko poštovanje prema onome što je moja majka izgradila, ali nisam željela živjeti samo u toj priči. Željela sam vidjeti koliko daleko ja mogu otići, što mogu naučiti i kako mogu oblikovati vlastiti profesionalni identitet.
Specijalizacija iz oralne kirurgije bila je važna prekretnica jer mi je dala novu razinu znanja, odgovornosti i samostalnosti. Na neki način, to je bio trenutak kada sam obiteljsku priču stvarno počela pretvarati u svoju.
Zašto vas je privukla upravo oralna kirurgija? Što ste u njoj pronašli?
Privukla me kombinacija znanja, preciznosti, odgovornosti i dinamike. Kako sam se razvijala u stomatologiji, shvatila sam da želim dodatni izazov. Oralna kirurgija zahtijeva kontinuirano učenje i vrlo precizno planiranje, a istovremeno je konkretna i dinamična.
Volim taj osjećaj kada imate kompleksan slučaj, analizirate sve mogućnosti, napravite plan i onda ga provedete. Ali ono što mi je možda najvažnije jest činjenica da rezultat nije samo tehnički. Iza njega je uvijek osoba.
Zato me kirurgija nikada nije zanimala samo kao medicinska disciplina. Zanimala me zbog mogućnosti da nekome riješim problem koji mu možda godinama utječe na život.
Kada govorimo o oralnoj kirurgiji, mnogima je prva asocijacija – strah. Je li strah najveći „neprijatelj“ s kojim se susrećete? Kako zapravo izgleda put pacijenta koji prvi put dolazi k vama?
Strah je definitivno jedan od najčešćih „neprijatelja“. Najčešća predrasuda s kojom se susrećem upravo je ta da oralna kirurgija mora boljeti. Ljudi često dođu s velikim strahom, pogotovo ako iza sebe imaju neko neugodno iskustvo. A jedan od najčešćih komentara koje čujem nakon zahvata jest: „Zbilja? Već je gotovo?“
Naravno, svaki zahvat je individualan i važno je pacijentu realno objasniti što može očekivati. Zato kod nas sve počinje razgovorom i pregledom – prvi dolazak nije odmah i zahvat. Želim čuti što pacijenta dovodi, što ga muči, čega se boji i što očekuje od terapije.
Nakon kliničkog pregleda, kada je potrebno, radimo 3D-dijagnostiku kako bismo dobili potpunu sliku situacije. Zatim zajedno prolazimo kroz nalaz i razgovaramo o mogućim opcijama. Objasnim što preporučujem, zašto je određeni pristup najbolji i kako izgleda cijeli proces – od prvog koraka do završetka terapije. Tek kada imamo jasan plan, krećemo u terapiju. Kod implantoloških zahvata, primjerice, prvo detaljno analiziramo stanje kosti i napravimo digitalno planiranje. Sam zahvat implantacije izvodi se u lokalnoj anesteziji i najčešće traje oko 20 do 30 minuta. Nakon toga slijedi razdoblje cijeljenja, a kada je sve spremno, postavlja se krunica.
Pacijentu je cijelo vrijeme važno znati što se događa i što slijedi. Mislim da upravo to najviše smanjuje strah – kada ne dolazite u nepoznato. Kada znate tko vas čeka, što će se raditi i što možete očekivati, cijelo iskustvo postaje puno jednostavnije. I zato mi je prvi pregled toliko važan. On nije samo medicinska procjena, nego i prvi korak u stvaranju povjerenja.
Koliko je za vas važan odnos s pacijentom? Je li empatija nešto što se može naučiti?
Mislim da se određene stvari mogu naučiti, ali empatija je ipak nešto što morate imati u sebi i njegovati je. Svaki kompleksan zahvat kod mene počinje razgovorom. Prije svega želim razumjeti osobu koja sjedi preko puta mene. Što je muči? Čega se boji? Što očekuje? Je li već imala neko loše iskustvo? Tehnički dio posla može biti savršeno odrađen, ali ako se pacijent cijelo vrijeme osjećao nesigurno ili neshvaćeno, nešto je nedostajalo. Ljudi ne dolaze samo sa svojim zubima. Dolaze sa svojim životom, iskustvima i emocijama. To je nešto što nikada ne smijemo zaboraviti.
Ivona Žužul zna da osmijeh utječe na samopouzdanje
Danas se puno govori o „smile makeoveru“ i savršenom osmijehu. Gdje je granica između brige o sebi i pritiska da moramo izgledati savršeno?
To je jako zanimljivo pitanje jer mislim da je važno napraviti razliku između želje da nešto učinimo za sebe i osjećaja da to moramo učiniti zato što nam društvo govori kako bismo trebali izgledati. Meni je najljepši trenutak kada pacijent nakon terapije ne izgleda kao neka druga osoba, nego kao bolja, sigurnija verzija sebe. Osmijeh može imati jako velik utjecaj na samopouzdanje. Ne zato što moramo imati savršene zube, nego zato što želimo moći govoriti, smijati se i komunicirati bez razmišljanja o tome kako izgledamo.
Postoji li neki pacijent čija vam je priča posebno ostala u sjećanju?
Imala sam pacijenticu koja se desetljećima nije smijala zbog izgleda svojih zubi. Nakon završetka terapije gledala je svoj osmijeh, bila je jako emotivna i rekla mi: „Sad mogu reći da se osjećam kao ja.“ Ta mi je rečenica ostala u glavi. Takvi trenuci me uvijek podsjete da naš posao nije samo medicina i nije samo estetika. Ponekad nekome vratite nešto što je dugo potiskivao: spontanost, sigurnost, želju da se nasmije bez razmišljanja. To su zapravo trenuci zbog kojih shvatite zašto ste izabrali upravo ovaj posao.
Koliko je tehnologija promijenila vaš posao – i koliko vam je važno pratiti trendove?
Tehnologija je promijenila gotovo sve. Danas koristimo digitalno planiranje implantata, 3D CBCT snimke, intraoralne skenere i kirurške vodiče. Sve to omogućuje razinu preciznosti i predvidljivosti koju prije nismo imali. Ali meni tehnologija nikada nije zanimljiva samo zato što je nova. Ona mora imati smisla za pacijenta. Ako mi određena tehnologija omogućuje da preciznije planiram zahvat, povećam sigurnost ili pacijentu olakšam oporavak, onda je to tehnologija koju želim imati. Mislim da je u medicini uvijek važno pronaći ravnotežu između tehnološkog napretka i ljudskog pristupa. Jedno bez drugoga nije dovoljno.
Vi ste istovremeno liječnica i poduzetnica. Koji je dio tog drugog „šešira“ najzahtjevniji?
Kada vodite vlastitu ordinaciju, vrlo brzo shvatite da medicina čini samo dio cijele priče. Tu su ljudi, organizacija, edukacija, tehnologija, administracija, financije, svakodnevne odluke… Birokracija zna biti frustrirajuća, a edukacija pacijenata nikada ne prestaje. Danas imamo ogroman pristup informacijama, ali nije uvijek lako razlikovati stručnu informaciju od marketinga. Ipak, najveći izazov i najveća vrijednost su ljudi. Pronaći dobar tim nije jednostavno. Tražim stručnost, ali i odgovornost, želju za učenjem, integritet i, prije svega, ljudski odnos prema pacijentu.
Koliko vam je važno imati uz sebe ljude koji vas razumiju i profesionalno i osobno?
Jako. Mislim da nitko ne može dugoročno uspjeti potpuno sam. U intenzivnom radnom okruženju međuljudski odnosi postaju jako važni. Želim raditi s ljudima kojima mogu vjerovati, koji će reći svoje mišljenje, koji neće prebacivati odgovornost i koji žele zajedno napredovati. To vrijedi i šire od samog posla. Mislim da je važno imati ljude uz koje ne morate stalno biti „najbolja verzija sebe“. Ljude uz koje možete biti jednostavno – vi.
Žene danas sve češće vode vlastite biznise, grade karijere i istovremeno pokušavaju sačuvati privatni život. Što ste vi naučili o tom balansu?
Da savršen balans zapravo ne postoji. Postoje razdoblja kada je posao prioritet, postoje razdoblja kada je obitelj prioritet i postoje dani kada vam se čini da ništa niste napravili dovoljno dobro. Mislim da žene često same sebi postavljaju previsoke kriterije. Dugo sam mislila da moram imati odgovor na sve i da moram sve držati pod kontrolom. Danas puno više vjerujem u to da je u redu zastati, pitati, reći da nešto ne znam i priznati da mi treba pomoć. To nije slabost, već upravo suprotno.
Što za vas danas znači biti snažna žena?
Mislim da sam s godinama promijenila definiciju snage. Nekada sam snagu povezivala s time da sve možeš sam, da uvijek znaš odgovor i da nikada ne pokažeš nesigurnost. Danas mislim upravo suprotno. Snaga je kada poznaješ sebe. Kada znaš svoje granice. Kada možeš reći „ne znam, ali naučit ću“. Kada možeš priznati da si ranjiva, a da se zbog toga ne osjećaš manje vrijednom. Kirurgija traži čvrstinu, ali život traži i nježnost. Ne morate birati između toga. Budite oboje.
Što biste danas poručili mlađoj Ivoni?
Vjerojatno bih joj rekla da ne mora sve odmah. Da će neke stvari doći svojim tempom i da nije potrebno stalno uspoređivati svoj put s tuđim. Rekla bih joj i da se ne boji pogriješiti. Da je sasvim u redu ne znati sve i da je puno važnije imati znatiželju i želju za učenjem nego pokušavati ostaviti dojam da uvijek imate odgovor. I možda najvažnije: da ne pokušava biti žena kakvu drugi očekuju da bude. Moguće je biti kirurginja, poduzetnica, majka i žena koja ima svoje interese, svoje slabosti, svoje snove i svoj smisao za humor. Ne mora sve uvijek biti savršeno posloženo. Važno je da je vaše.
I na kraju – što biste voljeli da žene koje vas čitaju zapamte iz ovog razgovora?
Da briga o sebi nije sebičnost. Da ne trebamo čekati da nešto postane veliki problem da bismo se počele baviti sobom. I da nije površno željeti se osjećati dobro u vlastitoj koži. Ali isto tako, ne moramos težiti savršenstvu. Najljepši rezultat je onaj zbog kojeg se osjećate više kao vi, a ne manje. Ako mogu birati jednu poruku, onda je to upravo ova: ne morate birati između snage i nježnosti. Možete imati obje. I ne morate se uklapati u tuđu definiciju uspjeha da biste znali da ste uspjele.
Fotografije: Studio Seventy Five
