Srđan Dragojević oduvijek je znao kako publiku istovremeno nasmijati, šokirati i natjerati na razmišljanje — bilo kroz kultne filmove ili britku književnost. S novim romanom „Lajk“ ulazi u svijet influencera, lažnog sjaja i mračnih tajni koje vrebaju ispod površine digitalne opsesije. Filmski ritam, crni humor i oštra društvena kritika njegov su zaštitni znak, a ovaj put ih koristi kako bi secirao generaciju koja živi za tuđi pogled — i lajk više.
Djelujete kao netko tko stalno balansira između bijesa i ironije – u svom radu, dakako. Osjećate li i fizički teret društva o kojemu nužno govorite?
Teško da postoji građanka ili građanin u suvremenom svijetu koji taj teret katkad ne osjeti. Život je složen, prepun izazova i nepravdi, često i apsurda koji nas svakodnevno iscrpljuju. No, postoji samo jedan siguran „recept“ – čini mi se da ni sebe ni svijet oko nas ne treba doživljavati baš smrtno ozbiljno. Znam sve više ljudi koji svakodnevno upadaju u tu zamku, danas pogotovo, u zenitu narcističke kulture „me, myself and I“. Takvo je i doba – kako će se netko tko slijedi savjete tih stotina gurua i profesionalnih motivatora uopće moći opustiti kada mnogima nad glavom stoji imperativ „idealnog ja“ i uspjeha koji postaje obveza?
Kako, uz toliko filtara na fotografijama širom društvenih mreža, nadvladati potrebu za hvalisanjem, dokazivanjem vlastite ljepote, uspjeha i zabave koja traje 24 sata dnevno? Nisam siguran da se u mom radu može iščitati bijes koji spominjete; prije su to energičnost, posvećenost i osjećaj odgovornosti za svijet, za svoje junake. Ne vjerujem da ću ikada postati tako okrutan da zaključim – „živi i pusti druge da umru“.
Valjda zato neki od nas imaju poriv stvarati, kroz svoja djela pokušati popraviti svijet ili barem otvoriti raspravu o temama koje se tiču čitave zajednice. Dobro, ja u svom radu koristim ironiju, sarkazam i pokušavam, kako-tako, biti i duhovit. Sa smijehom se lakše živi, zar ne?
A društvo je takvo kakvo jest. Baš sam nedavno komentirao, kada sam saznao koliku mjesečnu plaću prima srbijanski nogometni izbornik Piksi Stojković – ja u cijeloj svojoj karijeri, u četrdeset godina, nisam zaradio koliko on primi za samo taj jedan mjesec. Ali u takvom svijetu živimo; on ima mašte kako taj silni novac potrošiti, a ja maštu koristim za druge stvari. Moguće je da tu postoji balans, kozmička pravda, koja me čini sasvim spokojnim.
U Lajku istodobno koristite žanrovske elemente trilera i horora, ali i društvenu kritiku koju, kako kažete, „skrivate“ ispod narativa. Koliko vam je važno da roman funkcionira na dvije razine: kao zabava i kao prikriveni ideološki tekst?
Sebe smatram nepretencioznom osobom i trudim se da mi to bude vodilja, i u životu i u stvaralaštvu. Nikada nisam posebno bio poklonik „čiste umjetnosti neopterećene smislom“, filmova od sedam sati i rečenica koje se protežu na dvije stranice knjige.
Osim toga, uvijek sam bio uvjeren da je koncept „visoke umjetnosti“ pomalo buržujski i malograđanski te da umjetnost može biti zabavna i naći put do prosječnog korisnika. Naravno, utjecaj turbo-folka, crkve, reality programa i svjesnog neopismenjavanja građana kao političke strategije donekle otežavaju tu namjeru.
Lik influencerice Mili nije samo satira nego i simptom širega društvenog pomaka. Biste li rekli da je ona više individualna tragedija ili metafora za transformaciju sustava vrijednosti u digitalnom kapitalizmu?
Bojim se da ovo u čemu živimo više nije kapitalizam, već tehno-feudalizam, pretvoren u nekim zemljama, kao što je Srbija, u feudalnu despotovinu. U takvom je društvu funkcija interneta i društvenih mreža poput bluesa na robovlasničkim plantažama američkog Juga u devetnaestom stoljeću. Samo ventil u svrhu trenutnog oduška i ublažavanja strave robovskog statusa. Usporedba je, naravno, samo uvjetna; dok je tada tako nastajala umjetnost bluesa, ovdje su pretežni proizvodi trolanje, mržnja, šovinizam i nacionalizam, uz zastrašujuću dozu toksičnog narcizma.
Dosta se to razlikuje od naših nada sredinom 90-ih, kada smo vjerovali da će internet demokratizirati planet i dovesti babilonsku knjižnicu u svaki dom uz dva klika. No, nije sve tako crno – imali smo i „Arapsko proljeće“, mnogi bi diktatori lakše ubijali da nema mreža, kamera na mobitelima i mogućnosti da čitav svijet vidi njihova zlodjela u roku od nekoliko sekundi.
S obzirom na autobiografske elemente u romanu, osobito kroz obitelj Berger, gdje povlačite granicu između intimnog iskustva i fikcionalne konstrukcije – i je li ta granica uopće važna za čitatelja?
Ma, ne pretjerano. Nema ništa kontroverzno u obitelji Berger da bi tabloidi i oni naoružani morbidnom znatiželjom tu pronašli bilo što takvo. Bergerovi ne pružaju dovoljno onih poželjnih „click-baitova“; možda su sasvim obični, baš kao što smo i mi u stvarnom životu. Inače, vrlo oštro dijelim sferu privatnog i javnog i katkad osjećam nelagodu kada moji kolege, ljudi koje poznajem, dopuštaju fotografima da ulaze u njihove domove, znate one rubrike „u gostima kod“.
Mislim, sve mi je to u redu, samo je malo „cringe“, kako kažu moja djeca. Vremena se mijenjaju i valja prihvatiti ono što vam odgovara, truditi se biti moderan. Ali treba biti i svjestan toga da je naša generacija imala one floskule i maksime „tko se hvali, sam se kvari“ i slično. Je li to dobro? Ne znam. Ali mi smo hvalisavce obično bojkotirali, ignorirali i zvali ih „puvadžijama“. Sada je to, čini se, postalo društvena norma – na mreže ćete staviti svako jelo, svako putovanje, svaki uspjeh. Je li to patologija? Pa i nije, ako je postalo norma, socijalno prihvatljivo i poželjno ponašanje.
Istaknuli ste da roman vidi čitatelje kao „posljednje baklje civilizacije“. Znači li to da Lajk implicitno tematizira i krizu pažnje te površnost suvremenog društva, odnosno pokušava li roman biti otpor toj logici?
To je važno, veliko i ozbiljno pitanje. S njime se svakodnevno suočavaju milijuni roditelja. Možemo li dobiti bitku za čitanje i knjigu? Do prije određenog vremena bio sam uvjeren da možemo. Danas osjećam tugu i ambivalenciju oko toga. Moje troje starije djece posvećeni su bibliofili. S ovo dvoje mlađih, tinejdžera, to je borba.
Srećom, veliki su filmofili, gledamo zajedno stotine filmova od njihove treće godine. Često i njihovim prijateljima pustimo film da ga zajedno gledamo. Primijetili smo da većina djece nema strpljenja za više od petnaest minuta. Poremećaj pažnje uslijed trajanja TikTok videa od nekoliko minuta postaje ozbiljan izazov.
Djelomično je Lajk i eksperiment – može li nagovoriti barem neke tinejdžere na čitanje ako je knjiga u njihovim rukama uzbudljiva, napeta, brza, bez pretjeranih opisa, s njima bliskim junacima. Ima tinejdžera koji čitaju, ali su ipak najčešći kupci Lajka osobe između 20 i 40 godina. Zabrinjavajuće je također što su žene čitateljice u sigurno osamdeset posto slučajeva. Mogu se samo nadati da, kao što mi potičemo djecu, one svoje partnere i muževe tjeraju na čitanje.
Budući da vas smeta usporedba romana sa scenarijem, kako biste definirali specifičnost književnog jezika Lajka? Što on može izraziti o suvremenom svijetu, a što filmski medij, po vašem mišljenju, više ne može?
Ma znate, rijetko je tko uopće pročitao ijedan filmski scenarij u životu. Ljudi imaju tu predrasudu znajući da sam scenarist i redatelj. Mislim da bi se razočarali kada bi vidjeli kako scenariji uglavnom izgledaju. Tu su naznake o lokaciji, o vremenu radnje, šturi opisi i dijalozi. Vrlo su često poput dramskih tekstova. Osobno se u tome donekle razlikujem, volim temeljito „udaviti“ glumce i ekipu svojim opisima, stanjima, onim elementima koji se u slici ne mogu vidjeti.
Činim to kako bih svima dao ideju o tome što želim postići u konačnici. E sad, od takvog scenarija do romana put nije jako dug. Samo, ja nikada nisam imao hrabrosti prionuti na pisanje romana, valjda zbog nekog osjećaja manje vrijednosti, uvjerenja da to neću znati. Ali nakon dosta scenarija, učinilo mi se da mogu. I s velikim sam elanom napisao čak tri romana.
Drugi se pojavljuje u Laguni za par tjedana, a treći već izlazi kao feljton na portalu Velike priče te će izaći u Hrvatskoj u srpnju, a u Srbiji u listopadu. Inače, film može izraziti sve, osim možda „romana stanja“ na kojima su mnogi redatelji polomili zube.
Postoji li trenutak dana kada uspijete biti „izvan svega“ – izvan politike, izvan javnosti – ili je vaš identitet danas nerazdvojiv od ove sulude borbe u kojoj se nalazi vaše društvo?
Ne, znate što – ja vodim jedan uglavnom dosadan i monoton život ispunjen sasvim malim stvarima koje me raduju. Meni zapravo nije dosadan ni monoton, iako bi ga većina vjerojatno tako ocijenila. Inače, svako se društvo nalazi u konstantnoj borbi, ako te borbe znate prepoznati i želite u njima sudjelovati.
Ako taj motiv ili poriv nemate, bit će vam odlično čak i u srpskom društvu danas, punom nepravde, nasilja, netolerancije, kakistokracije (vladavine neznalica), korupcije i nevjerojatne socijalne raslojenosti i nejednakosti.
Jadran, sunce, Mljet – zvuči gotovo hedonistički. Je li to vaš luksuz ili nužnost preživljavanja?
Nema baš na Mljetu luksuza kakvim ga danas vidi većina ljudi. Štoviše, ništa se tamo nije promijenilo od ranih osamdesetih kada sam odlazio onamo i spavao u kampu, u vreći za spavanje pod zvijezdama. Sada više ne mogu spavati u vreći, već me pomalo bole leđa.
A i treba mi stol za prijenosno računalo i pisanje. Pa pišem u tih par kafića koji na Mljetu postoje. Ne treba mi puno: komad sira, kruha, maslinova ulja i nekoliko gemišta ili bevandi. Ovo potonje je jedini luksuz koji imam.
Koliko vas je život u konstantnom sukobu učinio tvrđim, a koliko ranjivijim nego što biste željeli priznati?
Imate vrlo zanimljivo viđenje. Sukoba ima u mojim djelima, među junacima. U privatnom sam životu potpuno suprotan tome. Recimo, osnovao sam i osam godina kao predsjednik upravnog odbora vodio našu kolektivnu organizaciju UFUS-AFA Zaštita, koja prikuplja novac od emitera i plaća tantijeme filmskim i TV autorima (poput vašeg ZAMP-a), te sam demokratski i tolerantno vodio upravne odbore i skupštine.
A to nije nimalo lako, kao što možete zamisliti, s više od pet stotina autorica i autora, budući da su umjetnici vrlo temperamentni. Ranjiv? Naravno da jesam. Imao sam na Twitteru (X) preko osamdeset tisuća pratitelja i izbrisao sam profil kada sam shvatio da svako jutro uz kavu čitam desetke trolanja, uvreda pa i prijetnji. Pogađalo me to, nisam htio biti mazohist, teško sam podnosio takve stvari.
Vaša javna persona je brutalno izravna, gotovo kao da sebi radite „anti-PR“. Je li to svjesna strategija ili jednostavno odbijate igrati igru dopadljivosti?
Okej, zanimljivo je kako vi to vidite. Možda ste navikli da osobe koje se bave javnim poslom vrlo promišljeno rade na vlastitom PR-u. I neka su živi i zdravi, naravno, tako i treba u današnje vrijeme. Zaista se nikada nisam time opterećivao. Kada nešto snimim ili napišem, pa to izađe pred publiku, osjećam obvezu promovirati svoje djelo.
Nekada se i napričam gluposti kada mi postane dosadno, pa imam osjećaj da se ponavljam i pričam isto kao kreten. I sve to, na svu sreću, traje određeno vrijeme, nakon čega se povlačim u anonimnost. Mogu reći da istrpim sve to i pokušam se zabaviti kako se ne bih objesio. Ono o čemu vodim računa jest da nikoga ne uvrijedim ili povrijedim, makar i nehotice. Dobro, ovdje ne računam diktatora Vučića i njegovu odvratnu kriminalnu bandu.
Postoji li u vama i potreba da vas publika voli – ili vam je važnije da vas se razumije, čak i pod cijenu odbacivanja? Sada, nakon toliko filmova, knjiga, nagrada…
Jako je lijep bio osjećaj dobiti tu veliku nagradu „Branko Radičević“ za knjigu poezije. Ali to je bilo 1986. godine, imao sam 23 godine; pa prvi veliki intervju, sve to klincu imponira. Dosta poticajno djeluje i kod djevojaka, da budem iskren. No poslije čovjek mora očvrsnuti. Uz, naravno, važnu iznimku – ima ljudi kojima to godi, hrani im ego, dobivaju gomile „lajkova“ kao danas na društvenim mrežama.
To zahtijeva vrlo specifičnu ličnost, posjedovanje tog neophodnog zrnca egzibicionizma. Osobno to nikada nisam imao, jednostavna stvar. Ali ne osuđujem one koji to posjeduju. Mogu im samo mrvicu zavidjeti. Lakše im je.
Kada govorite o autorima koje cijenite, poput Borisa Dežulovića ili Rajka Grlića, prepoznajete li kod njih nešto što možda nedostaje našem društvu?
Cijenim još sigurno dvadeset-trideset drugih velikih autorica i autora. Svima njima zajednički je nazivnik – hrabrost. Da se suoče s kompliciranim društvenim temama, da ne žmire na nepravde. I da svoje nemirenje s tim stanjem iznose kroz humor i ironiju. Sve to našim društvima tragično nedostaje.
Mi smo zajednice osrednjosti, ali ne krivim građanke i građane za to. Ne mogu postati ništa drugo kada je čitav školski sustav ustrojen tako da suzbija kreativno mišljenje, hrabrost, polemiku, pravo na vlastiti stav. Imam tri kćeri i dva sina i mogu reći da su djevojčice tu otpornije, sklonije buntovništvu i samostalnosti. Muškarce lakše „uhvate“, ukalupe u taj kvazi-macho okvir bezosjećajnosti i ravnodušnosti. Zato su muškarci kao odrasli ljudi često gluplji. No, kada bismo čitav školski sustav okrenuli naopačke, nagrađivali samostalnost, slobodno mišljenje; kada bi umjesto vjeronauka imali predmete kao što su Demokracija, Film, Povijest umjetnosti i civilizacije, bilo bi nade za taj važan proces u kojem se stvaraju građanke i građani.
Znate, u osnovnu školu u koju sada idu moja mlađa djeca, išla je i moja srednja kći desetljeće prije njih. I svi je se sjećaju jer je bila jedino dijete koje se prvog dana škole popelo na najvišu granu stabla u školskom dvorištu. I kada sam u nekoj emisiji naveo njezin primjer i rekao da nije čudno što je nakon jednog fakulteta i magisterija sada na drugom, primljena na Cambridge, zato što se prvog dana škole popela na stablo – nitko me nije razumio. Mi jednostavno više ne posjedujemo mogućnost razmišljanja izvan vrlo tijesnih kalupa.
Ideja da postanete hrvatski državljanin zvuči kao provokacija, ali i kao intimna odluka. Što biste zapravo time „riješili“ u sebi?
Ma ne, to je šala. Nema za to mnogo razloga. Zar da ne budem tu kada ova banda napokon sjaše s grbače građana Srbije? To se ne smije propustiti! Plus, čitam i ove afere da su hrvatsko državljanstvo dobili mnogi s one strane zakona, dileri i secikese. Ne uklapam se ja u to, nije to, što bi se reklo, „my cup of tea“. Podrijetlom Crnogorac, iz plemena Bjelopavlići. Moji su odande. Jedno selo visoko u brdima iznad Spuža, Gornji Martinići. Mogao bih biti Crnogorac, samo bih morao obnoviti tu kuću u Gornjim Martinićima kojoj se davno krov srušio i koju je moj pradjed dobio za zasluge u bitki kod Martinića.
Nekada je to bila turska karaula, pa su je pretvorili u kuću, a sada joj se krov potpuno urušio. Budući da ja ne znam ništa raditi rukama, pitao sam suprugu, koja je arhitektica, bi li sudjelovala u toj obnovi, pa mi je kratko odbrusila: „Bježi, bre, kretenu!“ Neshvatljivo! A tamo ima čak pet stanovnika i, mislim, vrlo uspješna farma magaraca koji daju ljekovito mlijeko. Šalim se, naravno, mislim da će Crna Gora vrlo brzo biti punopravna članica Europske unije. Jako su napredovali i to nije samo predivna zemlja, već postaje i uređena država.
Vaši filmovi i knjige često raskrinkavaju ružnoću društva – gdje pak pronalazite ljepotu? Postoji li ona još uvijek izvan ironije i sarkazma koje živimo kao obrambeni mehanizam?
Petero djece, tri unuka, šarmantna i kreativna supruga – što ćete više ljepote od one koju imam sasvim blizu? Plus, Srbija je predivna zemlja, bit će još ljepša kada uklonimo ovu bandu zajedno s tri tisuće divljih odlagališta otpada. Naravno, uz knjige, filmove i likovnu umjetnost, ljepotu trenutačno nalazim u – studentima. U njihovu buntu. Ta mladost, ta nepokornost, taj bunt uspravne glave pred nasilnicima, huliganima i psihopatima – u ovom trenutku od tog prizora nema veće ljepote!
Koliko vas je stvaranje spasilo, a koliko vas je zapravo dodatno izložilo i iscrpilo?
To se uopće ne postavlja kao pitanje – svim ljudima koji su kreativni to je jednostavno imperativ. Kada stvaramo, luči se čitav koktel „hormona sreće“, ispunjava čitavo tijelo zadovoljstvom. Tako sam se osjećao dok sam pisao ove romane. Mislim, i dok sam snimao filmove, ali gotovo da se više ne sjećam. Znate, ja nisam snimio dramsku scenu niti jedan kadar već šest godina. Pričaju o „crnim listama“, kako su neke zabranjene serije „bunkerirane“ i kako ih Telekom i RTS ne žele sada prikazati te kako su ti autori i glumci na „crnim listama“. Nesporno, jesu, ali ja nisam ni dobio priliku snimiti nijednu od pet serija koje sam napisao! Mogu im samo zavidjeti s pozicije svoje „super crne liste“.
Tako sretnem prošle godine jednog svog kolegu koji radi iz serije u seriju i on mi kaže: „Ti si se nešto povukao!?“ – „Aha“, kažem mu, što se drugo može reći? Poslije razmišljam, zaista SNS ima vrlo kvalitetan korporativni HR; dobro, lako im je selektirati psihopate među kriminalcima, tu se zna: broj godina robije, broj kaznenih prijava, za ubojstvo se dobije najviše bodova, za korupciju malo, ali se nakupi! No kako taj njihov HR selektira redatelje i glumce koji imaju pravo raditi? To je velika vještina, očito, jer nema ovih objektivnih, zatvorskih pokazatelja! Očito su majstori svog zanata u procjeni tko je smeće i sociopat, kao ovaj moj spomenuti kolega!
Ali nisam kukao svih ovih godina i ne kukam ni sada – imam s diktatorom i čelnim poltronima medijskih kuća jedan lijep, jasan i čist odnos. I „Mrš, stoko!“ je kratko, sažeto i elegantno. Opet, da gledam stvari kroz ružičaste naočale, možda mi je ta stoka i pomogla da uđem u pisanje romana kada drugog izlaza nisam imao. Jesu li i meni i čitateljima, nesvjesno i nevoljko, iz čiste zlobe i primijenjene psihopatije, učinili uslugu, na budućim je čitateljima romana da procijene.
Danas, kada govorite o reality kulturi i publici, osjećate li prezir, tugu ili možda potajnu fascinaciju tim svijetom, s obzirom na implicitnu temu romana Lajk?
Sve to, naravno. Uvijek sam volio kič i camp. Oni su jako zabavni. Možda su sada malo manje zabavni otkad su postali standard i mainstream. Možete se samo potajno smijati, zar ne? Taj će smijeh danas malo tko razumjeti. U Ranama, ona emisija „Puls asfalta“ s gostovanjem kriminalaca jest bila camp, zar ne? Ali danas, kad nema drugačijih gostiju na „nacionalnim“ frekvencijama i u tabloidima, je li sve to smiješno? Moguće i da nije. Ili ona „Dva sata kvalitetnog programa“ – ljudi su se smijali gazdi Topuziću i replici „Kulturo, eve me!“. Kako je danas, kada je svaki veleposlanik ili ministar kao gazda Topuzić? Dosta oni muka zadaju stvarateljima, pogotovo satiričarima i humoristima.
