U malom ateljeu slikarice Maše Barišić, svega 48 sati uoči otvorenja njezine nove samostalne izložbe ‘Hey Sugar‘, miris uljanih boja miješa se s osjećajem tihe napetosti pred prvi susret radova s publikom. Radovi su u potpunosti završeni, no u zraku još visi onaj specifičan kreativan nemir. Platna velikih formata, naslonjena na zidove, prikazuju motive koje rijetko viđamo u klasičnom slikarskom vokabularu: backstage drag scene, intimne rituale šminkanja, nanošenje perika, zatezanje korzeta i prve trenutke u kojima se stvara jedan novi, scenski alter ego.
Sve je, objašnjava Maša dok prolazimo kroz atelje, započelo sasvim slučajno, uz stihove jedne pjesme u autu. Naslov izložbe “Hey Sugar” s vremenom je postao interna mantra, opaska samoj sebi i podsjetnik na samopouzdanje. Razgovarajući s ljudima iz drag zajednice, fasciniralo ju je kako stvaraju svoje likove, oponašajući heroine i izmišljajući alter ega koji su im s jedne strane bliski, a s druge nedostižni.
Napominje kako to rade i pop ikone poput Beyoncé s njezinom Sashom Fierce, pa se i sama zapitala koji bi bio njezin lik i kako bi ona mogla izaći na scenu. Zaključila je da joj treba vlastiti alter ego, a njezin je upravo drag kraljica. Privukla ju je ta njihova bezobraznost na pozornici, potpuni izostanak straha i nesigurnosti oko vlastitog tijela, pa je toj ulozi dala ime Sugar – naziv koji jednako dobro zvuči i nosi stav na svim jezicima.
Bez prikaza spektakla
Slike Maše Barišić ne prikazuju spektakl same pozornice. Umjesto toga, njezin kist zaustavlja vrijeme u backstageu, u trenucima pripreme koji prethode nastupu. U tim prelaznim trenucima rituali postaju gotovo sveti, a transformacija se događa u dijelu sekunde. Maša ističe kako nitko zapravo ne zna kada nastup točno počinje jer se to dogodi u trenutku i nije na svjesnoj razini – negdje je između ulaska i izlaska. Dok lijepe jednu trepavicu, druga još nije stavljena. Taj ritual im je poznat i ponovili su ga bezbroj puta, ali nikada nije potpuno isti. Promatrajući ih u backstageu, jasno se vidi kako iz minute u minutu počinje izranjati taj novi karakter, a njezina je želja bila zaustaviti vrijeme točno u tom međuprostoru.
Poveznica između drag transformacije i svakodnevnog ženskog iskustva u patrijarhalnom društvu nametnula se sama od sebe. Slikanje slojeva šminke na platnu postalo je komentar na svakodnevne društvene uloge i rekvizite koje uzimamo zdravo za gotovo. Kad je pitaju što ima zajedničko s dragom, odgovara kako se i sama svako jutro probudi i kreće oblačiti u ženu, s time da je njezino oblačenje relativno normalan ritual koji većina svijeta radi po nekom nametnutom diktatu, dok je drag čista liberacija. To je dovođenje misli do samoga kraja, do trenutka u kojem sve postaje apsurd. Štikle, korzeti i grudnjaci ljudski su izumi u kojima boli sve, u kojima ne možeš trčati i koji su loši za kičmu, a mi ih podrazumijevamo kao normalne, iako su zapravo potpuno suludi.
Maša Barišić – odgovornost prema umjetnosti?
Jedan od najemotivnijih momenata u stvaranju ciklusa bio je dolazak drag izvođača u njezin atelje nedugo prije pakiranja radova za galeriju. Gledajući slike na kojima su prikazani njihovi likovi, prepoznali su preciznost s kojom je slikarica prenijela njihov proces. Maša priznaje da je imala veliku tremu jer joj je bilo iznimno stalo do njihove reakcije. Dugo je slikala njihovu šminku i u jednom je momentu shvatila da ih slikarski ponovno šminka. Znala je točno koje boje očiju ima Entity i prepoznavala je svaki njihov pokret. Kad su došli u atelje, jedan od njih je primijetio kako sve izgleda kao ulazak u sobu s ogledalima u cirkusu jer ih ima posvuda. Bilo im je fascinantno vidjeti sebe izvana, s obzirom na to da taj dio procesa ne vide dok su unutra.
Na pitanje o tehničkim izazovima i odgovornosti prema umjetnosti, Maša odgovara bez lažne skromnosti ili akademizma, držeći se vlastitog unutrašnjeg kompasa. Kaže kako si nije zadala nikakve restrikcije za ovu seriju slika, osim one da slika mora oživjeti. Nedavno ju je jedan kritičar pitao gdje je njezina odgovornost prema umjetnosti, na što mu je direktno odgovorila da nema nikakvu odgovornost prema umjetnosti. Nema potrebu mitologizirati to čime se bavi, jer umjetnost obogaćuje život, ali nije iznad samog života.
Kada skinemo slojeve sa sebe
Uz impresivna platna, izložba donosi i jedno iznenađenje u prostoru – masivnu skulpturu ženskih cipela s visokom petom izrađenu u glini. Napravila je skulpturu ogromnih štikli u veličini 42-43, koje su masivne, keramičke i teške, ali ujedno nose i neku svoju specifičnu eleganciju. Nakon trogodišnjeg rada na ovom ciklusu i intenzivnih priprema za izložbu, slikarica već planira prizemljenje kroz fizički rad – obnavljanje kamene kuće na Hvaru. Naučila je određene građevinske radove i raditi smjesu, dodajući kako je nama koji se konstantno bavimo glavom i konceptima, fizički rad u kojem na kraju dana vidiš konkretan rezultat oslobađajući i blagotvoran.
Izložba ‘Hey Sugar’ ne nudi gotove odgovore na pitanje tko smo kada skinemo sve slojeve sa sebe. Umjesto toga, Maša Barišić uoči otvorenja pred publiku stavlja otvorenije i daleko uzbudljivije pitanje: što sve možemo postati kada si dopustimo stvoriti vlastiti prostor slobode? Neki od mogućih odgovora na to pitanje čeka nas već za dva dana na službenom otvorenju u Laubi. I niz novih pitanja…
Fotografije: Damian Nenadić
Pogledajte i:
Najbolji filmovi na Netflixu: Što gledati večeras bez gubljenja vremena
